Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Vlado Vurušić, novinar iz Zagreba.
Subota, 5.srpanj 2008.
Ljeto je stiglo i u Zagreb. Nije to samo zbog nesnosnih vrućina i užarenog asfalta po kojem hodaš kao po želatini. Zagreb se raskopava. Totalna je zbrka u prometu. I grad je prazan. Osjeća se ta pustoš. Vrućina i praznina to je tradicionalna slika metropole kako ovom glavnom gradu turističke zemlje tepaju naši čelnici. Seoba naroda prema morskim odredištima u vremenima kada svi kukaju i nariču zbog neimaštine. Sva relevantna istraživanja pred godišnje odmore pokazivala su da će većina kontinentalaca lavore pod mišku pa na vrhu zgrade umakati noge u mlakoj vodi i s ručnikom na glavi kao Ančić između setova, naricati nad svojom teškom sudbinom i žalosnim socijalnim stanjem. No, ljudi se ili snalaze što je pradavna hrvatska navada ili su pomalo licemjerni, što je također znana hrvatska odlika. Svega tu ima po malo. Susrećem kolegu Tihomira Ponoša iz Novog lista. I on je još jedan od preostalih u glavnom gradu. Izabiremo poluprazni kafić i uz pivicu- dvije razglabamo o klasičnim temama. Jedino smo malo iznenađeni što je mjesec dana nakon još jednog u nizu zlosretnog koncerta «prvog glasa desnice» Thompsona sud odalamio kaznu nekom u nizu hrvatskih neukih nostalgičara zbog nošenja Ustaške kape.
Tihomir i ja ponovno prolazimo kroz tragiku zadnjih 6o sekundi meča s Turcima. Postaje li to događaj novi međaš u hrvatskoj povijesti. Priča kojoj ćemo se stalno vračati i nikada neće imati sretan kraj. Eh i opet ti Turci. Stalno su oni nešto na putu napretka na ovim balkanskim prostorima. Svakom od ovih naroda ponešto duguju. Nešto o čemu će se raspredati u nedogled stoljećima. Sport je posve obuzeo naše živote. Mi u Hrvatskoj barem imamo to, a što je s drugima. To četvrtfinale postaje vječna tema poput onih perpetumobilnih rasprava o najvećoj grešci Franje Tuđmana, među brojnima, o tome da se trebao izbjeći rat s Bošnjacima, da smo zato propustili silne vlakove prema Bruxellesu, a i ovaj, navodno vrlo izgledni, je u sumaglici sparine negdje čas na prvom čas na sporednom kolosijeku.
Baš pričam s Tihomirom – obala, nogomet, zgodne cure, solidna gastronomija i ceste šta ovako maloj zemlji još treba za pozitivan image. Malo poštenja političara i više demokracije uglas se slažemo obojica uz uzdah i dugi gutljaj hladnog piva po 18 kuna u središtu praznog grada. Morat ćemo se drugi put naći negdje dalje od centra. Zbog piva. Kao da smo na Stradunu. A ni klima im ne radi.
Nedjelja 6. srpanj 2008.
Iako sam u svetu neđelju volio proljenčarit u krevetu, sada iako sam sam (Djeca se već tjedan dana brčkaju na moru, dok sam ja eto u vrelini Zagreba) ustajem rano. Godine drila kojem su me izvrgla moja djeca poznati ranoranioci odvikli su me od te mladalačke strasti. U gradu i doslovna pustoš. Nema izložbi. Kino repertuar na granici podnošljivog. Televizija puna repriza, a najbolje što imaju su serije iz opanjkavanih mračnih vremena socijalizma. Među rijetkim ostacima domicilnog stanovništva japanski turisti bauljaju među cestovnim iskopinama u potrazi za kulturnim znamenitostima.
Jedan iznemogli Irac, na putu prema moru, zaustavlja me pred Kožarićevim suncem i pita gdje da kupi naš nogometni dres. Na placu, kažem i prozborimo po koju kurtuaznu o nogometu, ali ne izdržih. Prekoravam zbunjenog Irca zbog referenduma o Lisabonskom ugovoru koji je našu europsku sudbinu ponovno učinio dalekom i neizvjesnom. On preneražen. Mislio je da smo mi već odavno u EU-u. Šokiran da su unutra Bugari.
– Sorry, kaže ravnodušno slegnuvši ramenima, ali vi ste bili na Euru, a mi ne, prelazi u napad i poentira na brzinu Irac i izgubi se u praznini Bogovićeve.
No, pronalazim oaze gdje još ima ljudi – shopping centri. U njima neki muving, ali zadovoljavajući, pa i ja, koji ne podnosim ni kupovinu, a kamo li razgledavanje dućana, ipak bacam pogled. Čak i kupujem sandale.
Ponedjeljak 7. srpnja 2008.
Radni dan. Stižem na posao za ciglih 20 minuta inače nekada treba i više od 45 minuta. U obližnjem omiljenom kafiću Van Gogh jutarnja cedevita ( kavu ne pijem) uz listanje novina. Za oko mi zapada tekst – Kerumova jahta troši 7 tisuća kuna za jedan sat vožnje! Riječ je o zeljku Kerumu vlasniku lanca trgovina, uspješnom hrvatskom tajkunu koji bi sada rado i u stolicu splitskog gradonačelnika. Čitam općeniti kratki tekst, koji samo vrti najzanimljiviju činjenicu iz naslova i više se divi performansama njegove jahte. Mogu zamisliti iscrpljenu blagajnicu iz nekog pretrpanog Kerumovog dućana na obali kako je taj podatak još više motivira na cjelodnevni rad da brižnom gazdi omogući još koji sat viška uzbudljive vožnje mirnim azurom Jadrana. Brod mu na sat troši kao najmanje tri blagajnice mjesečno. No, to je nama naša borba dala. Malo još komentiramo Keruma, ali nitko nije zgrožen. Navikli smo. Oguglali. Ni jedan mediji to ne raspreda. Ni radio, a kamo li televizija. Sliježemo ramenima kao i moj Irac iz prethodnog dana. Listamo dalje novine i zadržavamo se na radosnoj vijesti – braća Kovač promijenila su odluku o prestanku karijere te će i nadalje igrati za Hrvatsku, a uskoro bi za repku trebao zaigrati i Argentinac hrvatskih korijena Cvitanich. To je uskovitlalo raspravu. Na Keruma smo odmah zaboravili. On će se voziti ma koliko se mi nervirali, a njegove blagajnice će i dalje bezvoljno kuckati.
Utorak, 8. srpanj 2008.
Noć je donijela oluju. Kiša se stuštila na grad. Polomljena stabla. Nekoliko crjepova sa susjedove kuće doletjela do mog kućnog praga. No donijela je osvježenje i noć koja je tražila da navučem majicu. I ovo jutro ista procedura. Van Gogh. Novine. Cedevita. Nakon 32 godine provedene u zatvoru puštaju Zvonka Bušića. Kao emigrant s 30 godina oteo je američki avion, bacao letke protiv države koje već 18 godina nema. Nekoliko sati bio je svjetska vijest, a onda 32 godine zatvorenik. Danas ima 62 godine. Tjera ne razmišljanje. Što je zapravo Bušić – terorist (nema sumnje, oteo je avion, poginuo je američki policajac) ili borac za slobodu! Kako tretirati čovjeka koji je cijeli svoj svjesni život proveo u zatvoru zbog ideala koji je ostvaren bez njega na puno krvaviji način. Je li on samo bezočni terorist, kada gledamo iz perspektive suludog terorizma koji danas potresa svijet ili netko tko je zaslužio posebne počasti. Terorist romantik u odnosu na Attu i kompaniju. Lomit će se tu koplja. No, u toj prici hoće li itko reći da su njegove 32 godine života otišle u prah, bez obzira što je njegov ideal postignut. I Bušić će ući u rasprave naših povijesnih i politikantskih lijevo-desnih prijepora. Zavisi tko ga hoće baštiniti. Osjećam da će nam opet hrvatovati dezerteri i bjegunci iz Domovinskog rata, prvoborci cekaovskog novinstva ili razni Tuđmanovi smutljivci. Ali bez obzira na sve respektiram njegove 32 godine zatvora. Makar i američkog.
Srijeda, 9. srpanj 2008.
U jutro ponovno sunce. Jučerašnja oluja nije donijela dugotrajnu svježinu. Idem na dnevni novinarski zadatak. Polako pješke idem na Gornji grad kroz raskopani Zagreb. U prostorijama Hrvatskog društva pisaca u Basaričekovoj ulici svečana akademija povodom 80. obljetnice rođenje Slavka Goldsteina. Na skupu mnogi poznati ljudi ovog podneblja. Ima i panegirika, ali takva je prilika. Zanimljiva životna priča. Pokazuje kako se moglo pozitivno djelovati i u socijalizmu i u vrijeme Tuđmanova autoritarizma. I sada tijekom rovite demokracije pred vratima EU-a. Na večer s prijateljima Ahmedom Salihbegovićem i Markom Stričevićem idem na jedini smisleni događaj ovih ljetnih dana - tjedan ruskog filma. Održava se u ne baš primjerenim prostorijama ZKM-a. Gledamo predugi film kratkog naslova 4 Ilje Kržanovskog. Draga razorna ruska dekadencija u svoj svojoj krasoti. Mnogima se nije svidjelo. Nemaju želudac. Pored mene gospođa, u haljini za svečane izlaske očito ovdašnja Ruskinja koja se uredila za kulturni događaj koji je vezuje za rodni kraj. Film ju je zgromio. U ne znam kojem satu filma dok glavna junakinja beskonačno hoda negostoljubivim blatnim pejzažem jedan po jedan gledalac polako odustaju od filma. Gospođa se snebiva zbog niza masnih psovki koje pojačavaju utisak filma. Svu grehotu filma preuzima na sebe. - Nikada se u ruskom filmu nije psovalo, očajna je. Uz nekoliko dobrih scena i dijaloga u prvih pola sata filma to mi je najzanimljiviji dio manifestacije.
Četvrtak 10. srpanj 2008.
Već je dosadno ponavljati, ali opet vrućina. I radni dan. Ponovno isti problem. Većina potrebnih sugovornika nije u Zagrebu. Zovem ih na mobitel. Neki su mudro isključili naprave, Oni koji se jave, njihov lijeni – halo! - gubi se u cvrčanju cvrčaka u pozadini. Naravno većinu hvatam na plaži ili uživanju na nekom štekatu na rivi pored mora. No, što se mora mora se. Skupljam štof za članak. Kolegica Veronika Rešković koja sjedi do mene broji «sitno». Uskoro će i ona na more. Necu vise imati s kim da bistrim politiku svako jutro. Ostat ću sam u svom redu u redakciji.
Petak, 11 srpanj 2008.
Žurim u FINA-u. Stigli su računi. Treba ih podmiriti. Stavljam ih na pult. Zažmirim i platim. Inače ured FIN-e u mom Zaprešiću je na trgu Žrtava fašizma. Ime trga preživjelo je sve tranzicijske nedaće, hrvatske dječje bolesti neovisnosti i našu poslovičnu glupost te nekoliko usiljenih napada tijekom devedesetih od nekih pravolinijskih vijećnika u gradskoj skupštini. Taj mali trg zaslužuje pažnju. Na njemu su na maloj udaljenosti tri skromna spomenika. Svakoj povijesnoj ludosti ili veličini, kako hoćete, po jedan. Tu je spomen ploča poginulim partizanima, odmah preko ceste u malom parkiću Križ s popisom svih domaćih dečki koji su dali živote u zadnjem ratu, a nedaleko s druge strane trga i spomenik onim zlosretnicima koji su o onom davnijem ratu bili na pogrešnoj strani. No, i oni završili pod zemljom. Neka čudna simbolična harmonija i oportunizam. Svakog blagdana polaže se cvijeće pred svaki od tih spomenika. Prvo su gunđali jedni, pa drugi, pa treći. Danas nikoga to ne čudi. U Zaprešiću svi domaći poginuli partizani i nadalje imaju svoje ulice. Nikome nije palo na pamet da to dira. – Pa to su naši dečki, naši rođaki, govorili su kada su neki došljaci imali nerazumne prijedloge da se to izmijeni. U novom naselju svoje su ulice dobili i svi Zaprešićani nastradali u Domovinskom ratu. Pošteno. Mali grad nekada ima više sluha od glamurozne i opterećene metropole.