Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Svaka obljetnica vojne akcije „Oluja“ obnavlja rasprave o karakteru te operacije. U Hrvatskoj, to je najvažniji datum proteklog rata, dan pobjede i domovinske zahvalnosti. U Srbiji se pretežno smatra da je riječ o datumu srpskog stradanja, pa je bilo čak i službenih inicijativa da Hrvatska ukine njegovo obilježavanje.

U toplu ljetnu večer, 3. kolovoza 1995. godine tadašnja hrvatska redakcija Radija Slobodna Europa okupila se u jednom zagrebačkom restoranu, na ljetnom roštilju. Inače popularni i uvijek puni restoran neuobičajeno prazan, konobari se vrte oko nas, osluškuju, misleći da novinari k'o novinari – pričaju bez dlake na jeziku i nešto sigurno znaju. Dan ranije stigla iz Poreča, tamo je „dizalo“ vojne obveznike preko noći, praznile su se plaže, na cesti vojna vozila u kolonama. Oko nas miriše na rat.

Kolega Mladen Mali i ja, da se našalimo sa znatiželjnim konobarima, dignemo čaše i nešto prije pola noći toga 3. kolovoza cijelo društvo pozovemo: „Za Knin!“ Svi su ozbiljno nazdravili.

Ujutro, nešto poslije 6 sati probudio me telefonom Mladen: „Krenulo je“.

Potom sam ja probudila Nenada Pejića u Pragu i krenuli smo raditi.

Bit će da nas je onaj konobar smatrao jako dobro informiranima.

Pod dojmom rata, osobno svatko sa svojim mislima, ali profesionalno usredotočeni na činjenice i sve dostupne izvore informiranja naša je zagrebačka redakcija objavila na stotine priloga o toj akciji, njezinim odjecima i posljedicama.


Uskoro se oglasio i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava koji je među hrvatskim organizacijama prvi upozorio da je nasilje nad srpskim stanovništvom većih razmjera, da se prikriva i da se tolerira.
Svjedočili smo o vojno perfektno izvedenoj operaciji, o radosti koja je obuzela Hrvatsku, i osobito stotine tisuća prognanika iz do tada okupirane Krajine koji su nakon 4 godine mogli do svojih, mahom opustošenih domova. Istodobno s takvim informacijama počele su stizati i druge, o kojima ni hrvatski političari niti kontrolirani mediji nisu ni zucnuli. O masovnom egzodusu Srba, o paleži i pljačkama. O ubojstvima nešto kasnije. Oslonili smo se na izvore iz međunarodnih organizacija, na naše suradnike na terenu, na udruge za ljudska prava, na vlastite izvore i počeli uviđati da je nered iza operacije sve veći i veći. Ništa nismo prešutjeli.

Uskoro se oglasio i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava koji je među hrvatskim organizacijama prvi upozorio da je nasilje nad srpskim stanovništvom većih razmjera, da se prikriva i da se tolerira. Vlast i državni mediji brutalno su ušutkivali i HHO i sve civilne udruge i pojedince koji su to tvrdili.

Prisjećam se članka što su ga u „Feralu“ supotpisali Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac još za vrijeme trajanja „Oluje“. Upitali su se „... želi li Zagreb osloboditi okupirana područja, te stvarno obnoviti civilni poredak nad pobunjenim srpskim stanovništvom, ili se osvetiti Srbima i protjerati ih?“

Iz ovoga će pohoda Franjo Tuđman zasigurno izaći pobjednikom, točno su prognozirali Čičak i Banac, ali su se retorički zapitali hoće li on biti i moralni pobjednik. „Iz toga će se vidjeti radi li se o još jednom u nizu dogovora na liniji Zagreb-Beograd, čiji će rezultat biti nova 'humana preseljenja', kolone izbjeglica i pustoš. Dakle, hoće li pobjeda Hrvatske vojske značiti i pobjedu ljudskih prava, čovječnosti, demokracije i Hrvatske“.

Zrela društva nastoje liječiti traume


Nije značila. U tome se krije sva drama „Oluje“ koja traje i do danas.

Ta je operacija omogućila Hrvatskoj elementarnu državno-teritorijalnu opstojnost i integritet. Ona je legitimnim vojnim putem dokinula okupaciju zemlje i omogućila povratak kući stotinama tisuća prognanika. Ona je stvorila pretpostavke za normalno funkcioniranje pravne države.

Ali, u hrvatskoj državi kako ju je zamislio prošlostoljetni „otac nacije“ naprosto se podrazumijevalo da ima manje Srba.

Što manje „drugih“ oko sebe – to veća sreća. Nacionalist ne može zamisliti drugačiji život.

Srpska je para-država na hrvatskom teritoriju bila dio velikosrpskog projekta kojeg je povjesničarka Latinka Perović definirala kroz srpske ratne ciljeve: „revizija unutrašnjih granica, razmena stanovništva i prestrukturiranje balkanskog političkog prostora“. Taj je projekt inicirao rat i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i na Kosovu. S padom toga projekta, ili barem s njegovim vojnim porazom, pala je i tvorevina koja se nazivala Republika Srpska Krajina. Njezini čelnici mahom su ratni zločinci.


Ali, srpsko stanovništvo koje se zateklo u toj Krajini, autohtono je stanovništvo Hrvatske. Dio njezine povijesti, tradicije, kulture, identiteta. S neizbrisivim sjećanjem na Drugi svjetski rat i ustaški pogrom. Huškani iz Beograda, zastrašivani iz Zagreba, našli su se u tragičnoj situaciji.

Ali, srpsko stanovništvo koje se zateklo u toj Krajini, autohtono je stanovništvo Hrvatske. Dio njezine povijesti, tradicije, kulture, identiteta. S neizbrisivim sjećanjem na Drugi svjetski rat i ustaški pogrom. Huškani iz Beograda, zastrašivani iz Zagreba, našli su se u tragičnoj situaciji.

Tuđmanova Hrvatska ih je gurnula Miloševiću na poklon. Neki su se velikosrpskom projektu priključili i samoinicijativno, te postali njegovi vatreni zagovarači i provoditelji.

Na koncu, hrvatski Srbi su postali najveći gubitnici proteklog rata.

Zrela društva prepoznaju i nastoje liječiti traume, graditi povjerenje, vraćati stvari u normalu.

Ali normala nacionalista je „svi Srbi u jednoj državi“, odnosno „etnički čista Hrvatska“.

Neke ratne dosjee tek treba otvoriti


S tim nasljeđem ovdašnje se države teško nose. Pod međunarodnim pritiskom, promjenom političkih okolnosti i jačanjem demokratske svijesti stvari su se počele mijenjati.

Procesuiranje ratnih zločina je, uz otpore i oklijevanja, krenulo. Presude su za neke nepravedne, za neke uvredljivo niske. Upravo osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš izjavio je iz svog utočišta u Hercegovini: „Ako sam kriv za ono što mi se stavlja u teret, onda je to nikakva kazna. Prema tome – to je politička presuda“. Drsko i – istinito. Drugi osuđeni ratni zločinac, Mirko Norac, i dalje je član Viteškog alkarskog društva i neokrunjeni junak Cetinske krajine. O neosuđenom ali optuženom generalu Anti Gotovini snimljen je film koji će se uoči obilježavanja 15-te obljetnice „Oluje“ istodobno emitirati u 20-tak hrvatskih gradova.

Hrvatski ratni zločinici su „naši“, njima je javni prostor neograničeno otvoren.

A neke ratne dosjee tek treba otvoriti – Sisak, na primjer.

Povratak srpskih izbjeglica također je krenuo. Prema podacima UNHCR-a od oko 250.000 srpskih izbjeglica vratilo se 132.000, od čega 66.000 trajno. Povrat privatne imovine teče uspješno. Od 19.280 privremeno zauzetih stanova i kuća vraćeno je 19.250 stambenih jedinica. U Hrvatskoj je do sada obnovljena 145.921 kuća, porušena ili oštećena u ratu, od čega je trećina srpskih. Od 19.000 molbi za konvalidacijom (priznanjem) radnog staža građana srpske nacionalnosti, pozitivno je riješeno 13.000. Problem ostaje pitanje stanarskih prava za 23.000 građana, za što se traže rješenja u okviru stambenog zbrinjavanja povratnika.

Sve ove podatke ne treba potcjenjivati. Hrvatske su vlade, od Račanove, Sanaderove pa do one Jadranke Kosor uložile određeni trud u rješavanju osnovnih životnih problema srpskih povratnika. Sve pod pritiskom, ali su nešto i poduzele.

Ostaje onaj delikatni i nužni trud oko stvarne reintegracije. Na njemu je učinjeno ponajmanje. Tu političari kalkuliraju, drže figu u džepu. Računaju na biračko tijelo koje su prethodno nacionalistički oblikovali.

Tek kada se problemu ratnih zločina do kraja priđe kao problemu zločina nad građanima bez obzira na nacionalnost, o problemu nestalih također, ili o obnovi, zapošljavanju i svemu ostalom, onda će se moći govoriti o normalizaciji I kada javna televizija neće zabranjivati emisije u kojima će se govoriti da je i u obrani Vukovara bilo Srba. I kada se fašistoidni napadi na Srbe takvima i javno ocijene.

„Oluja“ nije sporna. Ona je bila oslobodilačka vojna operacija. U kojoj je bilo i masovnih zločina, paleža i pljačke.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG