Jedino sigurno što će se u 2011. godini u Hrvatskoj dogoditi su izbori. Oni se, naime, moraju održati. Istina, posljednji ustavni rok je početak 2012., ali toliko dugo se zasigurno neće otezati.
Sve drugo što čini temelje života neke zajednice je neizvjesno. I politička, i ekonomska, i socijalna situacija. I stabilnost, uravnoteženost i harmonija unutarnjopolitičkih odnosa.
Glavni izvori nestabilnosti su nekompetentna vlast, činovnička opozicija, kalkulantski sindikati, nedorasli poslodavci. Ukratko – cijeli politički spektar.
Pri tome je odgovornost Vlade, po prirodi stvari, najveća.
Nije uspjela stvoriti cjeloviti i provedivi program izlaska iz ekonomske recesije i krize, nije uspjela dobiti – a ne pamtimo niti pokušaj – širi društveni konsenzus za potrebne radikalne reforme. U preostaloj godini mandata ne treba očekivati nikakve spektakularne ekonomske mjere, još manje rezultate. Naprotiv, svi se analitičari slažu da će pokazatelji biti lošiji, a time i položaj kako radno ovisnog stanovništva, tako i poduzetnika i privrede u cijelosti. Umirovljenike – a ima ih više od milijun – da se i ne spominje.
Glasovanje na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, prosinac 2009.
Svoju će posljednju godinu Vlada zasigurno potrošiti u pokušaju saniranja štete po sebe samu, a iscrpit će se u unutarstranačkim borbama za prevlast.
Upravo objavljena rekonstrukcija Vlade samo je stranački manevar.
Vlada čiji su brojni ministri i drugi najviši dužnosnici potencijalni subjekti pravosudnih istraga naprosto nema više legitimitet. Tu nikakve „rekonstrukcije“ ne pomažu. O tome ponajbolje govori činjenica da iz Vlade nije otišao ministar Božidar Kalmeta, u čijem su se resoru dogodili najveći korupcionaški skandali. Ali, on je HDZ-u donio 10-tak mandata. I tu svaka ozbiljna rasprava prestaje.
Pametnom dosta.
"Sanaderovi" i "Šeksovi" ljudi
Po svim istraživanjima javnog mnijenja sadašnja Vlada neće preživjeti izbore u 2011. godini. To i nije tako presudno za zemlju, ali jest hoće li se zaustaviti proces gubljenja povjerenja u ionako fragilne demokratske institucije.
Taj će se proces nastaviti ako HDZ, kao i toliko puta do sada, posegne za manipulacijama u izbornoj godini, radikalizirajući svoje pristaše na jeftinom populizmu.
Koncem godine demokratske institucije ojačane su u važnom sektoru – u pravosuđu.
Borba protiv korupcije na visokoj razini, koja uključuje i pravosudni progon bivšeg premijera i njegovog zamjenika, potez je koji zaslužuje priznanje. Bio iznuđen ili ne, riječ je o procesu koji je teško zaustaviti.
Naravno da i taj proces treba promatrati sa zrnom soli. Pravosuđe je u 20 godina, pod krinkom borbe protiv politiziranog komunističkog pravosuđa, temeljito očišćeno od ponajboljih sudaca i tužitelja. Novi suci i tužitelji birani su po novoj podobnosti i pod kišobranom Vladimira Šeksa, tanašnih su stručnih znanja i moralnih skrupula. Procesi koji su pokrenuti u pravilu se vode protiv onih koji su u nomenklaturi izgubili pozicije.
Na nedavnom božićnom domjenku hrvatskih poslodavaca čulo se da se upražnjena mjesta „Sanaderovih ljudi“ u javnim poduzećima ubrzano pune „Šeksovim ljudima“.
Korupcijska hobotnica dobila je udarac u glavu. Hoće li se samo malo protresti i krenuti dalje?
Tek stasava generacija profesionalnih pravosudnih kadrova koja svoju naovisnost od politike treba dokazati.
Novinari su svjedoci na mnogim sudskim raspravama da su ponajbolji hrvatski odvjetnici, mahom bivši suci i tužitelji, profesionalno superiorni sadašnjim sucima i tužiteljima. Tek treba vidjeti kako će završiti brojni protukorupcionaški procesi koji slijede.
Povjerenje u političke institucije najveći izazov
Iduća bi godina trebala biti posljednja u procesu priključenja Europskoj Uniji. Ali tako je već nekoliko godina. Hrvatska pregovara mnogo dulje od svih članica, stalno dobiva nove „domaće zadaće“.
Zastave Europske unije i Hrvatske - ilustrativna fotografijaSada bi, više ne posve svojom krivnjom, mogla biti i žrtva „evropskog umora“ proširenjem, odnosno unutarnje krize koja trese Uniju. Tako je ta „posljednja godina“ ponovno upitna. Euroskepticizam može narasti na utemeljenim razlozima, što je razlog za novu nestabilnost.
S druge strane, vanjskopolitički položaj Hrvatske je ojačan. Zemlja se pozicionirala u okruženju kao faktor stabilnosti i suradnje. Za očekivati je nastavak pozitivnih regionalnih procesa i aktivnu ulogu Hrvatske u njima, prije svega djelovanjem predsjednika Ive Josipovića, ali i Vlade. Bilo koje, sadašnje ili nove HDZ-eove, ili eventualno one SDP-eovca Zorana Milanovića.
Zajednički izazov regionalnih lidera ostaje problem Bosne i Hercegovine, najvećeg ratnog stradalnika.
Ostavština 16 HDZ-eovih godina na čelu Hrvatske je posvemašnje razočaranje većine građana, nepovjerenje u političke institucije, poljuljana vjera u demokraciju. Posljedice su možda teže i od korupcije, domoljubnih laži i pljačke kojima su građani sustavno bili izloženi.
„Svi su oni isti“ – mantra je koja je zavladala svakodnevnim životom. Nema veće opasnosti za demokraciju. Mladi se distanciraju od sudjelovanja u javnom životu, političari im se gade.
Zato je povjerenje u političke institucije najveći izazov godine u koju ulazimo. Njega treba zaslužiti.
I to ne frazama naučenim na kratkim komunikacijskim tečajevima za tranzicijske opsjenare.
Sve drugo što čini temelje života neke zajednice je neizvjesno. I politička, i ekonomska, i socijalna situacija. I stabilnost, uravnoteženost i harmonija unutarnjopolitičkih odnosa.
Glavni izvori nestabilnosti su nekompetentna vlast, činovnička opozicija, kalkulantski sindikati, nedorasli poslodavci. Ukratko – cijeli politički spektar.
Pri tome je odgovornost Vlade, po prirodi stvari, najveća.
Nije uspjela stvoriti cjeloviti i provedivi program izlaska iz ekonomske recesije i krize, nije uspjela dobiti – a ne pamtimo niti pokušaj – širi društveni konsenzus za potrebne radikalne reforme. U preostaloj godini mandata ne treba očekivati nikakve spektakularne ekonomske mjere, još manje rezultate. Naprotiv, svi se analitičari slažu da će pokazatelji biti lošiji, a time i položaj kako radno ovisnog stanovništva, tako i poduzetnika i privrede u cijelosti. Umirovljenike – a ima ih više od milijun – da se i ne spominje.
Svoju će posljednju godinu Vlada zasigurno potrošiti u pokušaju saniranja štete po sebe samu, a iscrpit će se u unutarstranačkim borbama za prevlast.
Upravo objavljena rekonstrukcija Vlade samo je stranački manevar.
Vlada čiji su brojni ministri i drugi najviši dužnosnici potencijalni subjekti pravosudnih istraga naprosto nema više legitimitet. Tu nikakve „rekonstrukcije“ ne pomažu. O tome ponajbolje govori činjenica da iz Vlade nije otišao ministar Božidar Kalmeta, u čijem su se resoru dogodili najveći korupcionaški skandali. Ali, on je HDZ-u donio 10-tak mandata. I tu svaka ozbiljna rasprava prestaje.
Pametnom dosta.
"Sanaderovi" i "Šeksovi" ljudi
Po svim istraživanjima javnog mnijenja sadašnja Vlada neće preživjeti izbore u 2011. godini. To i nije tako presudno za zemlju, ali jest hoće li se zaustaviti proces gubljenja povjerenja u ionako fragilne demokratske institucije.
Taj će se proces nastaviti ako HDZ, kao i toliko puta do sada, posegne za manipulacijama u izbornoj godini, radikalizirajući svoje pristaše na jeftinom populizmu.
Koncem godine demokratske institucije ojačane su u važnom sektoru – u pravosuđu.
Pravosuđe je u 20 godina, pod krinkom borbe protiv politiziranog komunističkog pravosuđa, temeljito očišćeno od ponajboljih sudaca i tužitelja.
Borba protiv korupcije na visokoj razini, koja uključuje i pravosudni progon bivšeg premijera i njegovog zamjenika, potez je koji zaslužuje priznanje. Bio iznuđen ili ne, riječ je o procesu koji je teško zaustaviti.
Naravno da i taj proces treba promatrati sa zrnom soli. Pravosuđe je u 20 godina, pod krinkom borbe protiv politiziranog komunističkog pravosuđa, temeljito očišćeno od ponajboljih sudaca i tužitelja. Novi suci i tužitelji birani su po novoj podobnosti i pod kišobranom Vladimira Šeksa, tanašnih su stručnih znanja i moralnih skrupula. Procesi koji su pokrenuti u pravilu se vode protiv onih koji su u nomenklaturi izgubili pozicije.
Na nedavnom božićnom domjenku hrvatskih poslodavaca čulo se da se upražnjena mjesta „Sanaderovih ljudi“ u javnim poduzećima ubrzano pune „Šeksovim ljudima“.
Korupcijska hobotnica dobila je udarac u glavu. Hoće li se samo malo protresti i krenuti dalje?
Tek stasava generacija profesionalnih pravosudnih kadrova koja svoju naovisnost od politike treba dokazati.
Novinari su svjedoci na mnogim sudskim raspravama da su ponajbolji hrvatski odvjetnici, mahom bivši suci i tužitelji, profesionalno superiorni sadašnjim sucima i tužiteljima. Tek treba vidjeti kako će završiti brojni protukorupcionaški procesi koji slijede.
Povjerenje u političke institucije najveći izazov
Iduća bi godina trebala biti posljednja u procesu priključenja Europskoj Uniji. Ali tako je već nekoliko godina. Hrvatska pregovara mnogo dulje od svih članica, stalno dobiva nove „domaće zadaće“.
S druge strane, vanjskopolitički položaj Hrvatske je ojačan. Zemlja se pozicionirala u okruženju kao faktor stabilnosti i suradnje. Za očekivati je nastavak pozitivnih regionalnih procesa i aktivnu ulogu Hrvatske u njima, prije svega djelovanjem predsjednika Ive Josipovića, ali i Vlade. Bilo koje, sadašnje ili nove HDZ-eove, ili eventualno one SDP-eovca Zorana Milanovića.
Zajednički izazov regionalnih lidera ostaje problem Bosne i Hercegovine, najvećeg ratnog stradalnika.
Ostavština 16 HDZ-eovih godina na čelu Hrvatske je posvemašnje razočaranje većine građana, nepovjerenje u političke institucije, poljuljana vjera u demokraciju. Posljedice su možda teže i od korupcije, domoljubnih laži i pljačke kojima su građani sustavno bili izloženi.
„Svi su oni isti“ – mantra je koja je zavladala svakodnevnim životom. Nema veće opasnosti za demokraciju. Mladi se distanciraju od sudjelovanja u javnom životu, političari im se gade.
Zato je povjerenje u političke institucije najveći izazov godine u koju ulazimo. Njega treba zaslužiti.
I to ne frazama naučenim na kratkim komunikacijskim tečajevima za tranzicijske opsjenare.
