Piše: Courtney Brooks
Neni, mladoj majci iz Srbije, dijagnosticiran je HIV kada su joj bile 24 godine. Sada 52-godišnja zagovornica prava HIV-pozitivnih ljudi, se borila protiv ovisnosti o drogama i preživjela smrt svoga supruga koji je umro od komplikacija povezanih sa bolešću. Svoj status je zadržala tajnom van kruga najbliže porodice, jer se bojala da će se naći u izolaciji. Uprkos činjenici da već skoro tri decenije živi sa ovom bolešću, danas je zdrava i sretna; uskoro će vidjeti svoju 29-godišnju kćerku koja nije HIV pozitivna, kako dobija diplomu doktora nauka.
Nena je rodila dijete kada su joj bile 24 godine. Međutim, mlada majka je osjetila da nešto nije u redu sa njenim imunim sistemom oko šest mjeseci nakon poroda. Ona i njen suprug su otišli doktoru da bi proveli neka testiranja, i kako je to sama rekla „to je bilo to“.
To se desilo na samom početku epidemije, tako da je Nena bolest poznavala samo pod imenom „4 H“, kako je Centar za kontrolu zaraze nekorektno opisao četiri rizične grupe koje oboljevaju od side: „homoseksualci, ovisnici o heroinu, hemofiličari i Haićani“.
Nena i njen suprug su bili ovisnici. Nena je pretpostavila da se zarazila HIV-om zbog svoje ovisnosti o drogama ili putem seksualnog odnosa sa svojim suprugom.
Situacija za Srbijance kojima je dijagnosticirana sida osamdesetih godina prošlog vijeka nije bila dobra, ali Nena je sada 52-godišnja zagovornica prava HIV-pozitivnih ljudi u Srbiji. Izborila se sa ovisnošću o drogama ubrzo nakon što je saznala za dijagnozu. Njena kćerka, kojoj je sada 29 godina, nije bila inficirana i trenutno radi na svojoj doktorskoj disertaciji u Beogradu.
Nenin suprug je umro od posljedica upale pluća 2001.
Nena, koja je tražila da koristimo pseudonim za ovaj članak, je kazala za RSE da su ljudi sa nalazom “HIV pozitivan” stigmatizirani i da ona za svih 28 godina koliko ima tu dijagnozu, nije nikada to priznala svojoj široj porodici, ni društvu u kojem se kreće.
„U mojoj porodici, jedino moji roditelji znaju za moj HIV status. Tako da vam oni mogu reći sve. Bojim se govoriti o svom statusu zbog mogućih problema s kojima bi se moja porodica mogla susresti. Stigma i diskriminacija su prevelike. Zaista prevelike“, priča ona.
Zakoni i diskriminacija
Nena je govorila nedavno na UN telekonferenciji o zakonima koji diskriminišu one koji žive sa HIV-om ili sidom. Rekla je za RSE da su srbijanski zdravstveni zakoni dosta progresivni – od 2001. godine svi HIV-pozitivni Srbijanci imaju pravo na besplatan antiretroviralni tretman.
Sistem, međutim, nije savršen. Nena je kazala da nije uvijek moguće obaviti testove za CD4 i PCR nivoe, koji mogu predvidjeti kada će se bolest vratiti.
Sama Nena nije bila u mogućnosti da obavi CD4 test već dvije godine.
Ipak, sada kada je zakon na strani oboljelih, situacija je dosta drugačija. Vlada je 2005. godine usvojila zakon koji izlaganje drugih ljudi HIV infekciji čini krivičnim djelom, čak i ako nije došlo do prenosa virusa.
Nena navodi da je zakon toliko nejasan, da bi se i ljubljenje moglo kvalifikovati kao izlaganje infekciji.
UNAIDS podaci pokazuju da je u Srbiji u 2009. godini živjelo 4.926 ljudi pozitivnih na HIV. To je najnoviji podatak vezan za Srbiju. 175 ljudi u zemlji je umrlo od posljedica side, a nivo proširenosti među populacijom iznosi 0,1%.
Nena navodi da nadu vidi u edukaciji koja bi mogla izmijeniti stav Srbije prema HIV-u.
„Od 2000. godine do danas, situacija se nešto promijenila tamo gdje su ljudi edukovani. Naprimjer, u bolnicama za infektivne bolesti medicinsko osoblje je dosta edukovano i ponašaju se sasvim normalno prema ljudima koji su pozitivni na HIV. Ali tamo gdje nije bilo edukacije diskriminacija je mnogo veća. Možemo reći da ipak ima dosta diskriminacije u našem zdravstvenom sistemu. Ali, kako sam rekla, mladi ljudi su dosta edukovani i znaju kako se HIV prenosi, tako da ima mnogo manje diskriminacije HIV-pozitivnih ljudi“, rekla je Nena.
Neni, mladoj majci iz Srbije, dijagnosticiran je HIV kada su joj bile 24 godine. Sada 52-godišnja zagovornica prava HIV-pozitivnih ljudi, se borila protiv ovisnosti o drogama i preživjela smrt svoga supruga koji je umro od komplikacija povezanih sa bolešću. Svoj status je zadržala tajnom van kruga najbliže porodice, jer se bojala da će se naći u izolaciji. Uprkos činjenici da već skoro tri decenije živi sa ovom bolešću, danas je zdrava i sretna; uskoro će vidjeti svoju 29-godišnju kćerku koja nije HIV pozitivna, kako dobija diplomu doktora nauka.
Nena je rodila dijete kada su joj bile 24 godine. Međutim, mlada majka je osjetila da nešto nije u redu sa njenim imunim sistemom oko šest mjeseci nakon poroda. Ona i njen suprug su otišli doktoru da bi proveli neka testiranja, i kako je to sama rekla „to je bilo to“.
To se desilo na samom početku epidemije, tako da je Nena bolest poznavala samo pod imenom „4 H“, kako je Centar za kontrolu zaraze nekorektno opisao četiri rizične grupe koje oboljevaju od side: „homoseksualci, ovisnici o heroinu, hemofiličari i Haićani“.
Nena i njen suprug su bili ovisnici. Nena je pretpostavila da se zarazila HIV-om zbog svoje ovisnosti o drogama ili putem seksualnog odnosa sa svojim suprugom.
Situacija za Srbijance kojima je dijagnosticirana sida osamdesetih godina prošlog vijeka nije bila dobra, ali Nena je sada 52-godišnja zagovornica prava HIV-pozitivnih ljudi u Srbiji. Izborila se sa ovisnošću o drogama ubrzo nakon što je saznala za dijagnozu. Njena kćerka, kojoj je sada 29 godina, nije bila inficirana i trenutno radi na svojoj doktorskoj disertaciji u Beogradu.
Nenin suprug je umro od posljedica upale pluća 2001.
Nena, koja je tražila da koristimo pseudonim za ovaj članak, je kazala za RSE da su ljudi sa nalazom “HIV pozitivan” stigmatizirani i da ona za svih 28 godina koliko ima tu dijagnozu, nije nikada to priznala svojoj široj porodici, ni društvu u kojem se kreće.
„U mojoj porodici, jedino moji roditelji znaju za moj HIV status. Tako da vam oni mogu reći sve. Bojim se govoriti o svom statusu zbog mogućih problema s kojima bi se moja porodica mogla susresti. Stigma i diskriminacija su prevelike. Zaista prevelike“, priča ona.
Zakoni i diskriminacija
Nena je govorila nedavno na UN telekonferenciji o zakonima koji diskriminišu one koji žive sa HIV-om ili sidom. Rekla je za RSE da su srbijanski zdravstveni zakoni dosta progresivni – od 2001. godine svi HIV-pozitivni Srbijanci imaju pravo na besplatan antiretroviralni tretman.
Sistem, međutim, nije savršen. Nena je kazala da nije uvijek moguće obaviti testove za CD4 i PCR nivoe, koji mogu predvidjeti kada će se bolest vratiti.
Sama Nena nije bila u mogućnosti da obavi CD4 test već dvije godine.
Ipak, sada kada je zakon na strani oboljelih, situacija je dosta drugačija. Vlada je 2005. godine usvojila zakon koji izlaganje drugih ljudi HIV infekciji čini krivičnim djelom, čak i ako nije došlo do prenosa virusa.
Nena navodi da je zakon toliko nejasan, da bi se i ljubljenje moglo kvalifikovati kao izlaganje infekciji.
UNAIDS podaci pokazuju da je u Srbiji u 2009. godini živjelo 4.926 ljudi pozitivnih na HIV. To je najnoviji podatak vezan za Srbiju. 175 ljudi u zemlji je umrlo od posljedica side, a nivo proširenosti među populacijom iznosi 0,1%.
Nena navodi da nadu vidi u edukaciji koja bi mogla izmijeniti stav Srbije prema HIV-u.
„Od 2000. godine do danas, situacija se nešto promijenila tamo gdje su ljudi edukovani. Naprimjer, u bolnicama za infektivne bolesti medicinsko osoblje je dosta edukovano i ponašaju se sasvim normalno prema ljudima koji su pozitivni na HIV. Ali tamo gdje nije bilo edukacije diskriminacija je mnogo veća. Možemo reći da ipak ima dosta diskriminacije u našem zdravstvenom sistemu. Ali, kako sam rekla, mladi ljudi su dosta edukovani i znaju kako se HIV prenosi, tako da ima mnogo manje diskriminacije HIV-pozitivnih ljudi“, rekla je Nena.
