Praiskonski sudar dva mjeseca koji su nekoć kružili po orbiti oko Zemlje objašnjava zašto Mjesec koji sad kruži oko nas nije savršeno simetričan, te zašto mu je nama skriveni dio površine stjenovitiji i brdovitiji nego površina koja gleda na naš planet.
U časopisu Nature znanstvenici su objavili studiju u kojoj tvrde da je Zemlja nekada imala još jedan manji mjesec, oko jedne tridesetine mase koju ima sadašnji, te da su oba satelita kružila oko Zemlje prije više od četiri milijarde godina.
Gdje je nestao drugi? S vremenom su, udaljavajući se od Zemlje, došli pod veći utjecaj gravitacijske sile Sunca, te je stabilnost orbita ova dva satelita bila ugrožena.
Našli su se na putanji koja je završila sudarom, kaže Erik Asphaug, planetarni znanstvenik na Sveučilištu Kalifornija u Santa Cruzu.
Nakon nekih 100 milijuna godina "suživota", manji i veći mjesec su u sudaru postali jedinstveni satelit, kaže Asphaug.
Sve se to dogodilo na 128.000 kilometara od Zemlje, što je oko trećine današnjeg razmaka između Zemlje i Mjeseca koji iznosi nekih 402.000 kilometara (ovisno o položaju, razmak može biti manji ili veći).
Ovo spajanje dvaju satelita objašnjava vidnu razliku između strane mjeseca na kojoj prevladavaju stijene i planinski lanci, te uglađenije površine s dolinama koja je vidljiva sa Zemlje, zaključili su znanstvenici.
Zanimljivo i da je mjesečeva kora 48 kilometara deblja na strani koja se ne vidi sa Zemlje. Mjesečeva kora je i različite strukture, nama okrenuta strana bogatija je kalijem, rijetkim elementima i fosforom.
Znanstvenici svoju teoriju temelje na općenito prihvaćenom modelu 'gigantskog udara' po kojem su se Zemlja i oko 10 planeta veličine Marsa sudarili, a od krhotina je nastao Mjesec.
Nova studija pokazuje da je tijekom ovog procesa stvoren i manji mjesec koji se naknadno sudario s većim.
U časopisu Nature znanstvenici su objavili studiju u kojoj tvrde da je Zemlja nekada imala još jedan manji mjesec, oko jedne tridesetine mase koju ima sadašnji, te da su oba satelita kružila oko Zemlje prije više od četiri milijarde godina.
Gdje je nestao drugi? S vremenom su, udaljavajući se od Zemlje, došli pod veći utjecaj gravitacijske sile Sunca, te je stabilnost orbita ova dva satelita bila ugrožena.
Našli su se na putanji koja je završila sudarom, kaže Erik Asphaug, planetarni znanstvenik na Sveučilištu Kalifornija u Santa Cruzu.
Asphaug: Nakon nekih 100 milijuna godina "suživota", manji i veći mjesec su u sudaru postali jedinstveni satelit.
Nakon nekih 100 milijuna godina "suživota", manji i veći mjesec su u sudaru postali jedinstveni satelit, kaže Asphaug.
Sve se to dogodilo na 128.000 kilometara od Zemlje, što je oko trećine današnjeg razmaka između Zemlje i Mjeseca koji iznosi nekih 402.000 kilometara (ovisno o položaju, razmak može biti manji ili veći).
Ovo spajanje dvaju satelita objašnjava vidnu razliku između strane mjeseca na kojoj prevladavaju stijene i planinski lanci, te uglađenije površine s dolinama koja je vidljiva sa Zemlje, zaključili su znanstvenici.
Zanimljivo i da je mjesečeva kora 48 kilometara deblja na strani koja se ne vidi sa Zemlje. Mjesečeva kora je i različite strukture, nama okrenuta strana bogatija je kalijem, rijetkim elementima i fosforom.
Znanstvenici svoju teoriju temelje na općenito prihvaćenom modelu 'gigantskog udara' po kojem su se Zemlja i oko 10 planeta veličine Marsa sudarili, a od krhotina je nastao Mjesec.
Nova studija pokazuje da je tijekom ovog procesa stvoren i manji mjesec koji se naknadno sudario s većim.