U BiH je do 1990. godine za nauku izdvajano više od jedan i pol posto bruto društvenog proizvoda, odnosno oko 87 mil. eura. Ta sredstava danas su svedena na svega nekoliko miliona eura godišnje. Daytonski mirovni sporazum je definirao nadležnosti svih nivoa vlasti u BiH, ali termini „nauka“, „istraživanje“, „tehnološki razvoj“ nisu spomenuti pri definisanju odgovornosti niti jednog nivoa vlasti.
Stručnjaci upozoravaju da je finansiranje naučno-istraživačkih projekata danas svedeno na pomaganje magistarskih i doktorskih disertacija, dok je ono malo uspješnih projekata koji se uspiju realizirati prije svega rezultat zalaganja nekolicine entuzijasta koji vjeruju da naučno-istraživački rad u BiH ipak ima budućnost.
Značajna sredstva za nauku izdvajala je i industrija, zbog čega je većina industrijskih instituta, poput instituta UNIS-a, Energoinvesta, FAMOS-a, Soko-la, već bila na nivou prodaje licenci i tehnologije.
Ono što je za profesora Božidara Matića, predsjednika Akademije za znanost i umjetnost BiH, posebno vazno istaći, do početka rata BiH je bila izvozno orijentisana, i to na bazi prozvoda koje je sama prozvodila.
„Imala je u izvozu na 10 milijardi ukupnog GDP-a pola milijarde plusa u bruto društvenom proizvodu, i to 1990. godine. U poslijeratnom periodu svašta se dešavalo u BiH, ali ova ovlast je potpuno zapuštena“, upozorava Matić.
Sektor istraživanja i razvoja je poslije 1995. godine izuzet od obnove. Daytonski mirovni sporazum je definisao nadležnosti svih nivoa vlasti u BiH, ali termini „nauka“, „istraživanje“, „tehnološki razvoj“ nisu spomenuti pri definisanju odgovornosti niti jednog nivoa. Sredstva koja se danas izdvajuju, negdje oko 0,05 posto, jedva su dostatna za potpomoganje magistarskih i doktorskih projekta. O prijeratnim projektima, poput Unisove Produktike na kojoj je radilo više od 1.000 naučnih radnika i inženjera, danas se može samo sanjati.
Izolacija nas uništava
Voditelj projekta, ugledni bh. znanstvenik Vlatko Doleček smatra kako je osnovni problem u BiH danas nedostatak društvene svijesti da postane na znanju zasnovano društvo.
„Pogledajte ko su vam ministri. Kada su vlade Federacije i BiH razgovarale o naučno-tehnološkom napretku? Nikad. Nemamo, znači, kadrove koji imaju afiniteta za to“, ocjenjuje Doleček.
Na nivou BiH ne postoji ministarstvo za nauku i tehnologiju. Strategije naučno-istraživačkog razvoja rade entitetske vlade odvojeno, dok je finansiranje u Federaciji prebačeno na kantone. Iako je i kroz ugovore o radu, primjerice u Kantonu Sarajevo, navedeno kako pola radnog vremena nastavnik, profesor ili asistent mora provesti kao istraživač, znanstvenim radom bavi se tek grupa entuzijasta poput uglednog fizičara, doktora Dejana Miloševića, profesora na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
„Nažalost je takvo jedno uvjerenje i među profesorima - ne moraš se baviti naukom, to ti je tvoj hobi praktično. Svi se pozivaju na to da Kanton Sarajevo ne plaća za nauku, nego samo za nastavu“, navodi Milošević.
Resurse BiH ipak ima. Posjeduje i ogromnu intelektualnu dijasporu koju treba uvezati sa postojećim kadrom u BiH i institucijama vlasti, kaže Mehmed Behmen, profesor na Mašinskom fakultetu u Mostaru.
Behmen je bio na čelu tima stručnjaka Univerziteta i Sveučlišta u Mostaru koji su zajedno sa predstavnicima Meteorološkog zavoda BiH uradili projekat istraživanja energije vjetra, što je postavilo temelj za buduće projekte vjetrolektrana u BH.
„Očajan sam kad pročitam da nam studije za razvoj energetike rade strani instituti, da nam studije za razvoj autoputa rade strani instituti, a ovako raspršeni kadrovi po akademskoj zajednici, po odgovarajućoj administraciji nisu sinhrono uvezani i ne mogu sami da realiziraju projekte. A daju se velika sredstva iz fondova EU, daju se sredstva tolika koja bi parcijalno, u par kaskadnih investicija, mogla da obnove kompletnu infrastrukturu u akademskoj zajednici, da je osposobi da ona bude nosilac potreba kad je u pitanju državni razvoj“, kaže Behmen.
Ratna dejstva, ekonomska kriza, teške restrikcije budžeta stvorile su veoma nepovoljne uslove za naučno-istraživački rad. Ukoliko se uskoro nešto ne promijeni, BiH će se naći na gorem mjestu od 103. na listi konkurentnosti 130 zemalja svijeta, na koju je svrstana prošle godine, zaključuje profesor Božidar Matić, i dodaje:
„BiH u budućnosti neće moći opstati ako ne osigura barem ono svoje učešće od jedan posto Evrope. Ako ne budemo htjeli, doživjećemo sudbinu Albanije iz onog prethodnog perioda, koja evo 20 godina, a rata nije imala, ne može da nas stigne. Možete misliti koliko je izolacija uništila Albaniju. Sad uništava nas.“
Stručnjaci upozoravaju da je finansiranje naučno-istraživačkih projekata danas svedeno na pomaganje magistarskih i doktorskih disertacija, dok je ono malo uspješnih projekata koji se uspiju realizirati prije svega rezultat zalaganja nekolicine entuzijasta koji vjeruju da naučno-istraživački rad u BiH ipak ima budućnost.
Značajna sredstva za nauku izdvajala je i industrija, zbog čega je većina industrijskih instituta, poput instituta UNIS-a, Energoinvesta, FAMOS-a, Soko-la, već bila na nivou prodaje licenci i tehnologije.
Ono što je za profesora Božidara Matića, predsjednika Akademije za znanost i umjetnost BiH, posebno vazno istaći, do početka rata BiH je bila izvozno orijentisana, i to na bazi prozvoda koje je sama prozvodila.
„Imala je u izvozu na 10 milijardi ukupnog GDP-a pola milijarde plusa u bruto društvenom proizvodu, i to 1990. godine. U poslijeratnom periodu svašta se dešavalo u BiH, ali ova ovlast je potpuno zapuštena“, upozorava Matić.
Sektor istraživanja i razvoja je poslije 1995. godine izuzet od obnove. Daytonski mirovni sporazum je definisao nadležnosti svih nivoa vlasti u BiH, ali termini „nauka“, „istraživanje“, „tehnološki razvoj“ nisu spomenuti pri definisanju odgovornosti niti jednog nivoa. Sredstva koja se danas izdvajuju, negdje oko 0,05 posto, jedva su dostatna za potpomoganje magistarskih i doktorskih projekta. O prijeratnim projektima, poput Unisove Produktike na kojoj je radilo više od 1.000 naučnih radnika i inženjera, danas se može samo sanjati.
Izolacija nas uništava
Voditelj projekta, ugledni bh. znanstvenik Vlatko Doleček smatra kako je osnovni problem u BiH danas nedostatak društvene svijesti da postane na znanju zasnovano društvo.
„Pogledajte ko su vam ministri. Kada su vlade Federacije i BiH razgovarale o naučno-tehnološkom napretku? Nikad. Nemamo, znači, kadrove koji imaju afiniteta za to“, ocjenjuje Doleček.
Na nivou BiH ne postoji ministarstvo za nauku i tehnologiju. Strategije naučno-istraživačkog razvoja rade entitetske vlade odvojeno, dok je finansiranje u Federaciji prebačeno na kantone. Iako je i kroz ugovore o radu, primjerice u Kantonu Sarajevo, navedeno kako pola radnog vremena nastavnik, profesor ili asistent mora provesti kao istraživač, znanstvenim radom bavi se tek grupa entuzijasta poput uglednog fizičara, doktora Dejana Miloševića, profesora na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
„Nažalost je takvo jedno uvjerenje i među profesorima - ne moraš se baviti naukom, to ti je tvoj hobi praktično. Svi se pozivaju na to da Kanton Sarajevo ne plaća za nauku, nego samo za nastavu“, navodi Milošević.
Nažalost je takvo jedno uvjerenje i među profesorima - ne moraš se baviti naukom, to ti je tvoj hobi praktično, kaže doktor Dejan Milošević.
Resurse BiH ipak ima. Posjeduje i ogromnu intelektualnu dijasporu koju treba uvezati sa postojećim kadrom u BiH i institucijama vlasti, kaže Mehmed Behmen, profesor na Mašinskom fakultetu u Mostaru.
Behmen je bio na čelu tima stručnjaka Univerziteta i Sveučlišta u Mostaru koji su zajedno sa predstavnicima Meteorološkog zavoda BiH uradili projekat istraživanja energije vjetra, što je postavilo temelj za buduće projekte vjetrolektrana u BH.
„Očajan sam kad pročitam da nam studije za razvoj energetike rade strani instituti, da nam studije za razvoj autoputa rade strani instituti, a ovako raspršeni kadrovi po akademskoj zajednici, po odgovarajućoj administraciji nisu sinhrono uvezani i ne mogu sami da realiziraju projekte. A daju se velika sredstva iz fondova EU, daju se sredstva tolika koja bi parcijalno, u par kaskadnih investicija, mogla da obnove kompletnu infrastrukturu u akademskoj zajednici, da je osposobi da ona bude nosilac potreba kad je u pitanju državni razvoj“, kaže Behmen.
Ratna dejstva, ekonomska kriza, teške restrikcije budžeta stvorile su veoma nepovoljne uslove za naučno-istraživački rad. Ukoliko se uskoro nešto ne promijeni, BiH će se naći na gorem mjestu od 103. na listi konkurentnosti 130 zemalja svijeta, na koju je svrstana prošle godine, zaključuje profesor Božidar Matić, i dodaje:
„BiH u budućnosti neće moći opstati ako ne osigura barem ono svoje učešće od jedan posto Evrope. Ako ne budemo htjeli, doživjećemo sudbinu Albanije iz onog prethodnog perioda, koja evo 20 godina, a rata nije imala, ne može da nas stigne. Možete misliti koliko je izolacija uništila Albaniju. Sad uništava nas.“
