Vukovar: Zajednički ili paralelni život Hrvata i Srba

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li su dvadeset godina nakon rata i razaranja Vukovara normalizovani odnosi između Hrvata i Srba u tom gradu.

Sagovornici su bili Željko Sabo, gradonačelnik Vukovara, i Dejan Drakulić, zamenik gradonačelnika i predstavnik srpske manjine u gradskoj upravi.

Bilo je reči o tome kako je gradska uprava reagovala na nedavni napad grupe vukovarskih huligana na jedan kafić čiji je vlasnik Srbin, kako je na međunacionalne odnose u Vukovaru uticao koncert Marka Perkovića Tompsona u tom gradu, da li su Srbi ravnopravni u zapošljavanju, zašto nije usvojen predlog da se u službenu komunikaciju u gradskoj upravi, pored hrvatskog jezika i latinice, uvedu i srpski jezik i ćirilica, zašto se hrvatski i srpski đaci retko susreću, iako školu pohađaju u istoj zgradi, idu li srpski i hrvatski mladići i devojke u iste kafiće, kao i o tome zašto mešoviti brakovi nisu više retkost u Vukovaru.

Omer Karabeg: Da li je nakon dve decenije Vukovar zalečio ratne rane? Može li se reći da su se normalizovali odnosi između Hrvata i Srba u vašem gradu?

Željko Sabo: Rane će uvijek ostati, sve zavisi od toga tko je šta preživio. Ipak, mislim da su 20 godina nakon rata Vukovarci položili veliki test zrelosti. Obnavljaju se prijateljstva i povjerenje. Živimo u miru i toleranciji. Nakon što je 1998. godine završen proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, nije bilo nijednog velikog incidenta. Mislim da je danas Vukovar grad koji, s obzirom na sve što se ovdje događalo, može da služi za primjer.

Dejan Drakulić: U načelu se slažem sa gradonačelnikom, mada još uvek postoje neki nerešeni problemi, pre svega pitanje nestalih i ubijenih Srba, koji su stradali pre i u toku rata u Vukovaru. Što se tiče međuljudskih odnosa, postoji određeno poverenje. Bilo je, doduše. incidenata, kao što je ovaj poslednji nakon utakmice Srbija-Hrvatska na Evropskom prvenstvu u rukometu. Srbi nisu reagovali na taj napad, a i pripadnici hrvatskog naroda su pokazali zrelost i ozbiljnost u toj situaciji.

Omer Karabeg: Gospodin Drakulić je pomenuo nedavni incident kada je grupa vukovarskih huligana - reagujući na napade srpskih huligana na hrvatske navijače u Novom Sadu tokom Evropskog prvenstva u rukometu - demolirala jedan vukovarski kafić, čiji je vlasnik Srbin. Da li je taj incident ostavio traga na odnose Srba i Hrvata u Vukovaru?

Željko Sabo: Taj incident policija je riješila u roku od 24 sata. Ne mislim da je to ostavilo ikakvog traga na međunacionalne odnose. Svi mi u Vukovaru osudili smo taj incident. Ja sam lično razgovarao sa vlasnikom kafića i izrazio žaljenje zbog tog čina.

Dejan Drakulić: Policija je zaista veoma brzo rešila taj slučaj. Izuzetno je važno da su svi građani bili mirni. Naravno da treba osuditi i ono što su radili huligani u Novom Sadu. Mislim da sve to treba da prestane. Ne možemo se stalno vraćati u prošlost. Evo prilike da to prestane u Vukovaru.

Željko Sabo: Gospodin Drakulić je pomenuo problem nestalih. U ovom trenutku još uvijek se ne zna sudbina oko 400 Vukovaraca koji su nestali nakon pada Vukovara. To je zvanična brojka, mada je stvarna cifra daleko veća. I srpske i hrvatske majke zahtijevaju da saznaju istinu o svojim najdražim. Sto puta ću apelirati na sve one koji mogu pomoći u pronalaženju lokacija na kojima se nalaze tijela nestalih osoba. Kada su predsjednik Josipović i Tadić bili ovdje, Vukovarci nisu ništa drugo od njih tražili nego da učine sve da se riješi sudbina nestalih, da se pronađu njihova tijela kako bi mogli biti dostojno sahranjeni.

Omer Karabeg: Kako na međunacionalne odnose utiču događaji kao što je, na primer, vukovarski koncert Marka Perkovića Tomsona septembra prošle godine?

Dejan Drakulić: To je nešto što samo može da naruši odnose. Sam koncert nije problem, problem su poruke koje su poslane s tog koncerta. Na njih se u Hrvatskoj ne reaguje na adekvatan način. A na tom koncertu su se čuli povici “Za dom spremni“ i slični, koji podsjećaju na fašističku NDH iz Drugog svetskog rata. Toga ima i na utakmicama, nose se zastave i šalovi sa NDH grbom, peva se “Spustila se gusta magla“ što je poruka Srbima - opet ćemo vas proterati. Sa druge strane, kada su na Badnjak pojedini Srbi nosili zastavu Republike Srbije bili su uhapšeni i protiv njih su podnete prekršajne prijave. U redu, Hrvatska ima svoju zastavu i nije dozvoljeno da se na takav način koristi zastava druge države. Ali niko ne reaguje kada se nosi NDH zastava i uzvikuje “Za dom spremni“. Kada vlast počne reagovovati i na te stvari, odnosi među nama biće još bolji.

Željko Sabo: Kada je bilo najavljeno gostovanje Lepe Brene u Hrvatskoj, bio sam pozvan u jednu televizijsku emisiju u kojoj se raspravljalo o tome da li treba dozvoliti da Lepa Brena dođe i pjeva u Hrvatskoj. Ja sam tada rekao: “Neka dođe i u Vukovar, neka napravi humanitarni koncert. Vjerujem da bi došlo 10.000 ljudi. Pjevala je i u onoj bivšoj Jugoslaviji i punila stadion“. Nije dobro zabranjivati koncerte estradnih umjetnika. Neka ljudi idu na koncerte. Ali za vrijeme koncerta Marka Perkovića Tomsona policija je trebala privesti pet-šest ljudi zbog isticanja neprimjerenih obilježja i protiv njih podnijeti prekršajne prijave. Hoćemo li čekati još pet godina da Lepa Brena dođe u Vukovar? Zašto ne sada? Ja bih došao na koncert Lepe Brene.

Omer Karabeg: Da li su Srbi ravnopravni u zapošljavanju u javnim službama?

Dejan Drakulić: Još uvek postoje problemi. Meni dolaze ljudi i žale se da nisu dobili posao, iako su imali sve kvalifikacije. Oni misle da je to zato što su Srbi. Znam da je i Hrvatima teško naći posao u ovoj ekonomskoj krizi, ali Srbi često misle da su diskriminisani. Svaki slučaj treba ispitati, pa ukoliko postoji diskriminacija, to mora biti sankcionisano. Kada neko bude kažnjen zbog diskriminacije - to se više neće dešavati.

Željko Sabo: Meni se takve stvari ne mogu prigovoriti. Kada smo nedavno zbog reorganizacije gradske uprave otpuštali ljude koji su bili višak, od šest ljudi koji su izgubili posao nijedan nije bio Srbin. Kad smo donosili odluku o tome tko će biti otpušten mi nismo razmišljali o tome tko je Srbin, a tko je Hrvat, rukovodili smo se isključivo stručnim kvalitetima ljudi. Činjenica je da postoji zakon o nacionalnim manjinama i da srpska nacionalna manjina mora biti zastupljena u gradskim institucijama srazmjerno svom broju. Po tom zakonu, ako na natječaju dijete poginulog branitelja i osoba srpske nacionalnosti imaju isti broj bodova, prednost ima pripadnik nacionalne manjine.

Rat treba ostaviti iza nas

Omer Karabeg: Gospodine Drakuliću, vi ste koliko znam pre skoro dve godine zatražili da se u službenu komunikaciju u gradskoj upravi uvedu ćirilica i srpski jezik i da gradski većnici srpske nacionalnosti dobijaju materijale na ćirilici i srpskom jeziku. Kakva je bila sudbina vašeg zahteva?

Dejan Drakulić: Ja to nisam tražio neosnovano. U statutu grada postoji odredba koja kaže da pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo na službenu komunikaciju na svom jeziku i pismu. Moj zahtev je bio zasnovan ne samo na statutu grada nego i na ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina i na sporazumu između Hrvatske i Srbije. Međutim, od toga nije bilo ništa. Srpskim gradskim većnicima i meni se i dan danas materijali dostavljaju na hrvatskom jeziku i pismu. Ali ja ću na svom zahtjevu istrajati.

Željko Sabo: Meni ćirilica ne smeta, iako sam kao vukovarski branitelj bio zarobljen i poslan u srpske koncentracijske logore. Najprije sam bio u Begejcima, a onda u Nišu. Ali ja ni na koji način ne mogu srpsku zastavu i ćirilicu identificirati sa zločinima koji su se desili za vrijeme rata. Zahtjev vijećnika srpske nacinalnosti upućen je u nadležno ministarstvo i od njih je došla pismena obavijest da ne postoji obaveza gradske uprave da materijale dostavlja na srpskom jeziku i ćirilici. Ja sam dužan da se toga pridržavam, bez obzira na moj lični stav. Međutim, ukoliko zadnji popis - čiji će rezultati biti objavljeni za dva mjeseca, u travnju ove godine - pokaže da pripadnika srpske manjine u Vukovara ima 33 posto, onda će oni po ustavu imati pravo na dvojezične natpise i sve ostalo što im osigurava ustav.

Dejan Drakulić: Mi nismo tražili dvojezične memorandume, pečate i slično, samo smo tražili da nam se materijali gradske uprave dostavljaju na srpskom jeziku u ćirilici. Ni to nije prošlo. Mi tražimo ćirilicu i srpski jezik samo za sebe, ne teramo nikoga drugog da ih koristi. To nije nikakvo provociranje, to je naše ustavno pravo. Dosta je vremena prošlo od rata i ne treba poistovećivati jezik i pismo sa onim što se desilo u ratu.

Željko Sabo: Ja ponovo kažem. Mene ne iritiraju srpska obilježja, ne iritiraju me ni srpska zastava, ni ćirilica. Kada je na nedavnom evropskom prvenstvu Srbija, nakon pobjede nad Hrvatskom, u finalu igrala protiv Danske, ja sam navijao za Srbiju. Kćerka i supruga su me pitale zašto poslije svega što mi se dogodilo navijam za Srbiju, a ja sam im rekao: “Pa, to su naši susjedi, logično je da navijam za njih. Šta meni u životu znače Danci? Ako sutra Slovenija ili Bosna i Hercegovina budu igrale protiv neke reprezentacije, navijaću i za njih“. To sam rekao svom djetetu. Kada bismo svi mi u okviru obitelji tako govorili svojoj djeci sigurno bi nam međunacionalni odnosi bili mnogo bolji.

Omer Karabeg: Da li Srbi i Hrvati žive svako u svojim zgradama i naseljima u Vukovaru ili su izmešani kao što je to bilo pre rata?

Dejan Drakulić: Ljudi žive skupa u istim zgradama u koje su se nakon rata vratili. Izlaze skupa u kafiće i restorane. Život se normalizuje. Rat treba ostaviti iza nas. Ne treba ga zaboraviti, ali treba gledati u budućnost. Živimo danas, a radimo za sutra.

Omer Karabeg: Postoje li posebni srpski i hrvatski kafići, pa se zna ko ide u koji kafić ili mladi Srbi i Hrvati sede u istim kafićima?

Željko Sabo: Nerviraju me ta pitanja o podjelama u Vukovaru. Gospodin Drakulić se sjeća, onog trenutka kada je postao zamjenik gradonačelnika izašao sam zajedno s njim i sa još dvojicom kolega na piće u jedan kafić u centru Vukovara. Pošto je vlasnica hrvatske nacionalnosti, moglo bi se reći da je to hrvatski lokal, ali on je vukovarski, a sljedeći put smo sjedili u lokalu čiji je vlasnik Srbin. Ljudi ne gledaju na to tko je vlasnik kafića, idu tamo gdje je dobra kava i usluga. Mladi čine čuda. Oni ne žele razdvojenost. Moja djeca sigurno ne razmišljaju o tome šta će im reći otac ako negdje odu. Idu tamo gdje žele. U Vukovaru je sve više mješanih brakova, što je bilo tabu prvih godina nakon rata. To danas nije više usamljen slučaj nego normalna pojava.

Omer Karabeg: Da li deca srpske i hrvatske nacionalnosti idu u zajedničke razrede i druže se, ili postoje posebni srpski i hrvatski razredi?

Željko Sabo: To nas često pitaju i strani diplomati kada dođu u Vukovar. Hrvatska i srpska djeca uče po istom programu koji je propisalo Ministarstvo obrazovanja Hrvatske, svaki na svom jeziku i pismu. Srpska djeca su u jednoj smjeni, a hrvatska u drugoj. Ta djeca se rijetko susreću u hodnicima. To je model obrazovanja koji je uspostavljen tokom procesa mirne reintegracije. Djeca su razdvojena i u vrtićima. Imamo jedan vrtić u koji idu djeca srpske nacionalnosti, dok hrvatska djeca idu u druge vrtiće.Kada bi djeca hrvatske i srpske nacionalnosti išla u isto vrijeme u školu onda bi se oni česće susretali i igrali u školskom dvorištu. Mnogi smatraju da bi to bilo dobro za sve nas, da bi to bio iskorak ka jednom drugačijem modelu. koji ni na koji način ne bi oštetio srpsku zajednicu, a doprinio bi zajedništvu djece, što je bitno za budućnost ovoga grada.

Dejan Drakulić: Problem je u tome što Talijani, Mađari, Slovaci i Česi imaju manjinske škole, dok mi imamo samo nastavu na srpskom jeziku. Ja nemam ništa protiv da deca idu zajedno u školu, ali je problem što se Srbi veoma teško zapošljavaju kao nastavnici i profesori. Mislim da postoje samo dva profesora srpske nacionalnosti koji predaju u hrvatskim odelenjima. Tu se odmah pobune roditelji - neće nama četnici učiti decu. Problem je što mi ne možemo u javnom životu da se koristimo svojim jezikom i pismom. Kad to tražimo, odmah nam kažu da nije sazrelo vreme, iako je prošlo dvadeset godina od završetka rata. Ako u tom pogledu nismo ravnopravni, kako onda očekivati da deca zajedno sede u razredu, pa da jedni pišu ćirilicom, a drugi latinicom. Svakome treba omogućiti izbor. Uostalom, pojedini Srbi upisuju decu u razrede gde se nastava izvodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, a nisam čuo da je neki Hrvat upisao dete u razred gde se nastava izvodi na srpskom.

Omer Karabeg: Kako je u Vukovaru rešen problem povraćaja stanarskog prava Srbima koji su izbegli iz Vukovara?

Željko Sabo: Taj problem je riješen onako kako to propisuje zakon, pa su svi oni koji su imali stanarska prava dobili stanove. Međutim, mnogi Srbi i Hrvati kojima su vraćeni stanovi i dalje žive u Novom Sadu i Beogradu ili u Zagrebu, a Vukovar nema dovoljno stanova. Ti stanovi su zaključani, a ovde imamo mnogo obitelji bez krova nad glavom. Mislim da bi tim ljudima trebalo dati obeštećenje u visini vrijednosti nekretnine kako bismo oslobodili stanove u kojima oni ne žive. To bi bilo korisno i za njih i za grad.

Dejan Drakulić: Ne možemo biti zadovoljni jer veliki broj zahteva za otkup stanova još uvek nije rešen. Očekujemo da će nova vlada ozbiljnije shvatiti taj problem. Osim toga, pojedini ljudi nisu mogli ni da ostvare svoje pravo na povrat stana, posebno u onim slučajevima kada su njihovi stanovi darovani darovnicom iako se znalo da na njima postoji stanarsko pravo. Nisu mogli da povrate svoj stan čak i kada bi sa pravosnažnom sudskom presudom otišli u Ured državne uprave, jer bi im tamo rekli da ih ta presuda ne interesuje i da oni imaju svoj zakon po kojem deluju. Zaista je strašno da Ured državne uprave ne interesuje pravosnažna sudska presuda. Ali i te stvari se ipak polako menjaju i ja očekujem da će sitaucija biti mnogo bolja.

Omer Karabeg: Kako biste danas okarakterisali odnose između Hrvata i Srba u Vukovaru? Da li je to zajednički ili paralelni život?

Željko Sabo: Neki dan smo svi zajedno proslaviti Valentinovo. Napravili smo svečanost na koju smo pozvali sve parove koji imaju pedeset i više godina braka. Među njima je bilo i puno mješovitih bračnih parova, nitko nije pitao tko će biti tamo.

Omer Karabeg: Vi govorite o zajedničkom, a ne o paralelnom životu?

Željko Sabo: Apsolutno. Ja moram reći da u prvim godinama nakon rata nije bilo moguće vidjeti da Hrvat i Srbin popiju kavu na javnom mjestu. Toga nije bilo čak ni među prijateljima. Činilo se to onako stidljivo - po kućama. Danas to nije tako. Danas je sasvim drugačija situacija. Ljudi se normalno druže i viđaju, a gospodin Drakulić i ja razmišljamo o tome kako da asfaltiramo ulice, napravimo nogostupe, privučemo investitore u naš grad. Mislim da se život normalizirao i da Vukovar po tome liči na svaki drugi grad.

Dejan Drakulić: I ja mislim da ovo kako sada živimo možemo nazvati zajedničkim životom, mada postoje trenuci kada to nije tako. To su pre svega dani kada se sećamo onih koji su stradali u ratu. Tada Srbi polažu vence na svoja groblja, a Hrvati na svoja spomen mesta. Nadam se da ćemo uskoro, sledeći primer dvojice predsednika - Josipovića i Tadića - zajedno položiti vence i odati poštu i Hrvatima i Srbima poginulim pre i za vreme rata.