Djeca ometena u razvoju koja su bez roditeljskog staranja, u Republici Srpskoj nemaju odgovarajući tretman. Razlog tome nije samo nedostatak interesa porodica da preuzmu hraniteljstvo nad takvom djecom, već i nedovoljna briga vlasti i nepostojanje zakonske regulative u toj oblasti.
Republika Srpska nema podatke koliko je djece s teškoćama u razvoju, a bez roditeljskog staranja. Poznat je samo broj onih koji su smješteni u ustanove, u kojima pretežno dočekaju i starost.
Vlada RS deklarativno podržava hraniteljstvo kao vid brige za djecu bez roditeljskog staranja, ali gotovo uopšte ne vodi računa o najranjivijim kategorijama te djece - onim sa teškoćama u razvoju.
U RS ne postoji tzv. specijalizovano hraniteljstvo namijenjeno upravo djeci s težim mentalnim i fizičkim problemima, kojima je najviše potrebna porodica i dom.
Nema podataka koliko je ukupno takve djece, ali zna se broj onih smještenih u ustanove - u Čirkin polju kod Prijedora smješteno je 13-oro muške, a u sličnoj ustanovi u Višegradu 11-oro ženske djece.
Viša stručna saradnica za podršku licima s invaliditetom u resornom ministarstvu Tatjana Gajić kaže da je najveći broj te djece ipak van ustanova.
«Za te kategorije je teže naći hraniteljsku porodicu, ali ima i takvih», navodi Gajićeva.
Dio srećnog djetinjstva
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac smatra da vlasti nisu dovoljno radile na problemu djece sa smetnjama u razvoju, a bez roditeljskog staranja.
«RS i cijela BiH, nažalost, hraniteljstvo kao poseban oblik zbrinjavnja djeteta nije prepoznalo na način i u onoj mjeri u kojoj postoji potreba za tim», smatra ona.
Zakon o socijalnoj zaštiti RS nema definisano ni klasično hraniteljstvo, već “smještaj u drugu porodicu”. Nije izvjesno ni da će novi zakon, koji se pred poslanicima entitetskog parlamenta treba naći već u junu ove godine, imati regulisanu tu oblast brige o djeci.
Djeca sa posebnim potrebama iz doma "Rada Vranješević", Banja Luka, foto: Maja Bjelajac
Obuka hranitelja, novčane naknade i uplaćivanje doprinosa hraniteljima, samo su neki od načina na koje se države u okruženju brinu za ovu problematiku. Hranitelji u Republici Srpskoj zato se teško odlučuju za brigu o djeci sa posebnim potrebama.
Ipak, ima i onih koji su bez obzira na teške okolnosti i nedostatku brige vlasti, spremni pružiti ljubav, porodicu i dom.
Miroslav Šmitran iz Gradiške hranitelj je troje djece, od kojih je jedan dječak sa poremećajem u ponašanju i manjim psihičkim nedostatkom. On je već šestu godinu dio porodice Šmitran, a Miroslav se prisjeća kako su se supruga i on odlučili da mu budu hranitelji.
«Kad su nam ispričali kako ta djeca i šta proživljavaju, kakvo im je djetinjstvo, u mislima smo se vratili na svoju djecu, poredili smo, i zašto onda, ako imamo mogućnosti i ljubav, ne bismo pružili i tome djetetu da ima bar dio srećnog djetinjstva», priča Šmitran.
Hranitelji u Republici Srpskoj primaju naknadu u visini 70 posto od cijene smeštaja u instituciji, i naknadu za rad, što prosječno iznosi nešto više od 700 maraka po djetetu. Nemaju regulisan profesionalni status, tako da im se ne uplaćuju doprinosi, što je još jedan dokaz da njihov rad nije vrednovan od strane nadležnih.
Nadaju se, ipak, da će pitanje zbrinjavanja djece biti podignuto na nivo Republike Srpske i da će podrška vlasti, kroz novi zakon, prestati da bude tek deklarativna. Za sada se o tome brinu centri za socijalni rad, pa briga često varira od sredstava koja im stoje na raspolaganju.
Dobar stručni tim
Banjalučki centar pruža novu vrstu usluge koja je prevencija napuštanja djece i njihovog institucionalnog smještanja - kaže Sandra Dobrijević, koordinatorica za razvojne aktivnosti u tom centru.
Djeca sa posebnim potrebama iz doma "Rada Vranješević", Banja Luka, foto: Maja Bjelajac
«To je smještaj u sopstvenu porodicu, gdje djeci sa težom i teškom mentalnom retardacijom, dakle djeca kojoj je potreban svakodnevni nadzor, mi dajemo uslugu smještaja koja iznosi 50 posto od cijene smještaja u ustanovi. Dakle, roditelji imaju određeni iznos koji mogu da usmjere na brigu o djetetu, na zdravstvenu njegu i sve ostalo», kazala je Dobrijevićeva.
U Dječijem domu «Rada Vranješević» u Banjaluci trenutno boravi 28 djece sa teškoćama u razvoju. Rad s njima vrlo je zahtijevan, ali u Domu čine sve da im pruže odgovarajuću brigu.
«Imamo jako dobar stručni tim koji svakodnevno radi i koji čine pedagog, psiholog i socijalni radnik. Pored toga, veoma dobro sarađujemo sa Centrom za mentalno zdravlje, gdje imamo usluge kliničkog psihologa dječijih neuropsihijatara, defektologa i logopeda, tako da se i oni angažuju svakodnevno zajedno s nama u radu sa djecom», navodi psiholog Ljiljana Nikolić.
Da li će djeca bez roditeljskog staranja, a s težim oblicima fizičkih i mentalnih smetnji, ostati zaboravljena od vlasti u Republici Srpskoj pokazaće prvo novi zakon o socijalnoj zaštiti.
Ukoliko se ne stvori taj prvi uslov, briga za najranjivije svodiće se tek na snimke funkcionera koji pomažu dječije domove - a posebno uoči izbora.
Republika Srpska nema podatke koliko je djece s teškoćama u razvoju, a bez roditeljskog staranja. Poznat je samo broj onih koji su smješteni u ustanove, u kojima pretežno dočekaju i starost.
Vlada RS deklarativno podržava hraniteljstvo kao vid brige za djecu bez roditeljskog staranja, ali gotovo uopšte ne vodi računa o najranjivijim kategorijama te djece - onim sa teškoćama u razvoju.
U RS ne postoji tzv. specijalizovano hraniteljstvo namijenjeno upravo djeci s težim mentalnim i fizičkim problemima, kojima je najviše potrebna porodica i dom.
Nema podataka koliko je ukupno takve djece, ali zna se broj onih smještenih u ustanove - u Čirkin polju kod Prijedora smješteno je 13-oro muške, a u sličnoj ustanovi u Višegradu 11-oro ženske djece.
Viša stručna saradnica za podršku licima s invaliditetom u resornom ministarstvu Tatjana Gajić kaže da je najveći broj te djece ipak van ustanova.
«Za te kategorije je teže naći hraniteljsku porodicu, ali ima i takvih», navodi Gajićeva.
Dio srećnog djetinjstva
Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac smatra da vlasti nisu dovoljno radile na problemu djece sa smetnjama u razvoju, a bez roditeljskog staranja.
«RS i cijela BiH, nažalost, hraniteljstvo kao poseban oblik zbrinjavnja djeteta nije prepoznalo na način i u onoj mjeri u kojoj postoji potreba za tim», smatra ona.
Zakon o socijalnoj zaštiti RS nema definisano ni klasično hraniteljstvo, već “smještaj u drugu porodicu”. Nije izvjesno ni da će novi zakon, koji se pred poslanicima entitetskog parlamenta treba naći već u junu ove godine, imati regulisanu tu oblast brige o djeci.
Obuka hranitelja, novčane naknade i uplaćivanje doprinosa hraniteljima, samo su neki od načina na koje se države u okruženju brinu za ovu problematiku. Hranitelji u Republici Srpskoj zato se teško odlučuju za brigu o djeci sa posebnim potrebama.
Ipak, ima i onih koji su bez obzira na teške okolnosti i nedostatku brige vlasti, spremni pružiti ljubav, porodicu i dom.
Miroslav Šmitran iz Gradiške hranitelj je troje djece, od kojih je jedan dječak sa poremećajem u ponašanju i manjim psihičkim nedostatkom. On je već šestu godinu dio porodice Šmitran, a Miroslav se prisjeća kako su se supruga i on odlučili da mu budu hranitelji.
«Kad su nam ispričali kako ta djeca i šta proživljavaju, kakvo im je djetinjstvo, u mislima smo se vratili na svoju djecu, poredili smo, i zašto onda, ako imamo mogućnosti i ljubav, ne bismo pružili i tome djetetu da ima bar dio srećnog djetinjstva», priča Šmitran.
Hranitelji u Republici Srpskoj primaju naknadu u visini 70 posto od cijene smeštaja u instituciji, i naknadu za rad, što prosječno iznosi nešto više od 700 maraka po djetetu. Nemaju regulisan profesionalni status, tako da im se ne uplaćuju doprinosi, što je još jedan dokaz da njihov rad nije vrednovan od strane nadležnih.
Nadaju se, ipak, da će pitanje zbrinjavanja djece biti podignuto na nivo Republike Srpske i da će podrška vlasti, kroz novi zakon, prestati da bude tek deklarativna. Za sada se o tome brinu centri za socijalni rad, pa briga često varira od sredstava koja im stoje na raspolaganju.
Dobar stručni tim
Banjalučki centar pruža novu vrstu usluge koja je prevencija napuštanja djece i njihovog institucionalnog smještanja - kaže Sandra Dobrijević, koordinatorica za razvojne aktivnosti u tom centru.
«To je smještaj u sopstvenu porodicu, gdje djeci sa težom i teškom mentalnom retardacijom, dakle djeca kojoj je potreban svakodnevni nadzor, mi dajemo uslugu smještaja koja iznosi 50 posto od cijene smještaja u ustanovi. Dakle, roditelji imaju određeni iznos koji mogu da usmjere na brigu o djetetu, na zdravstvenu njegu i sve ostalo», kazala je Dobrijevićeva.
U Dječijem domu «Rada Vranješević» u Banjaluci trenutno boravi 28 djece sa teškoćama u razvoju. Rad s njima vrlo je zahtijevan, ali u Domu čine sve da im pruže odgovarajuću brigu.
«Imamo jako dobar stručni tim koji svakodnevno radi i koji čine pedagog, psiholog i socijalni radnik. Pored toga, veoma dobro sarađujemo sa Centrom za mentalno zdravlje, gdje imamo usluge kliničkog psihologa dječijih neuropsihijatara, defektologa i logopeda, tako da se i oni angažuju svakodnevno zajedno s nama u radu sa djecom», navodi psiholog Ljiljana Nikolić.
Da li će djeca bez roditeljskog staranja, a s težim oblicima fizičkih i mentalnih smetnji, ostati zaboravljena od vlasti u Republici Srpskoj pokazaće prvo novi zakon o socijalnoj zaštiti.
Ukoliko se ne stvori taj prvi uslov, briga za najranjivije svodiće se tek na snimke funkcionera koji pomažu dječije domove - a posebno uoči izbora.
