Troje mrtvih i sedam ranjenih tragični je bilans tragedije koja se u petak dogodila nadomak Visokog. Ubica, 40- godišnji Nedim Fejzić je liječeni mentalni bolesnik, no ipak je boravio na slobodi, poput velikog broja sličnih bolesnika. Procjene stručnjaka su da svaki treći građanin u BiH pati odneke vrste mentalnog oboljenja, ali ne postoji institucija u koju se mogu smjestiti, kako oboljeli opasni po okolinu tako i osuđenici koji su proglašeni mentalno neuračunjljivima.
Petak 14. maj, poslijepodne. 40-godišnji Nedim Fejzić, nožem kreće u napad na komšije svoje majke u selu Hlapčevići kraj Visokog. Ubija troje nedužnih ljudi, a sedmero teško povrjeđuje. Među njima je i 4 djece starosti do jedne do četiri godine.
Tri dana kasnije u Visokom je proglašen Dan žalosti. Povrijeđeni su stabilni, uključujući i napadača. Portparol KCUS Biljana Jandrić:
„Svo četvero djece se sad nalazi na Klinici za dječiju hirurgiju i dobro su i stabilno. Dva pacijenta koja se nalaze na Klinici za anesteziju i reanimaciju su također stabilni, a pacijent koji se nalazi na Klinici za neurohirurgiju, koji je i izazvao svo ovo zlo, je još uvijek sediran, ali su mu svi vitalni parametri stabilni i, prema izjavama liječnika, oni bi njega mogli sutra početi buditi. On je i dalje pod policijskom pratnjom.“
No, jedno od pitanje jeste gdje će nakon medicinske obrade biti smješten Fejzić koji je liječeni mentalni bolesnik. Naime, u FBiH nema adekvatnih institucija koje su namijenjene liječenju bolesnika-ubica, a i zakonska rješenja su loša, upozorava prim. dr Senadin Ljubović, neuropsihijatar:
Senadin Ljubović„Ne postoje institucije gdje bi se takve osobe liječile. To je već problem koji postoji od rata. Znači, jedno privremeno rješenje bio bi KPZ Zenica, ali po zakonu se ne može u zatvorsku ustanovu. Došli smo u jednu situaciju da tu nismo uspjeli da sredimo stvari i sad smo u praznom prostoru. S tim osobama se uglavnom ne zna šta bi se.“
Forenzički odjel pri Kazneno-popravnom zavodu Zenica oboljele ne prima od 2001. godine, kaže direktor Zavoda Nihad Spahić:
„U zeničkom zatvoru egzistira Odjel forenzike u kojem se nalazi 21 osoba. Taj odjel se treba do kraja godine rasformirati jer mi već više godina nikoga ne primamo, niti ćemo primiti. To je sticajem nužde formirano 1996. Tada je bilo trinaest osoba koje su bile smještene u taj odjel. Još 1998. godine bilo je predviđeno da Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo pravde nađu načina da se napravi ustanova gdje bi išli na obavezno čuvanje ili liječenje. Međutim, to nikada nije napravljeno.“
Strah kod građana
Država nema strategiju u oblastima u kojima je najpotrebnija, smatra psiholog Ibrahim Prohić. Statistika je alarmantna, a pogoršava se zahvaljujući lošim životnim prilikama, te zaostalim ratnim traumama:
Faruk Balijagić„Svaki treći čovjek u BiH ima problema na mentalnom planu. Društvo to ne uvažava nego reaguje samo kad se dese tragični incidenti. Društvena, ekonomska kriza traje već dvadeset godina. U tako dugom vremenskom intervalu počinju popuštati i oni koji su jače psihološke strukture, a oni koji su disponirani za disocijalno ponašanje će prije pokleknuti. Postoje i zakonska rješenja, koja u praksi ne funkcioniraju. Jednim od tih rješenja je da je zakon prebacio brigu o licima koja su izvršila krivična djela, a proglašena su neuračunljivim, da se o njima staraju centri za socijalni rad. A centri za socijalni rad niti su finansijski, niti stručno ekipirani da toj zakonskoj obavezi mogu odgovoriti.“
Advokat Faruk Balijagić kaže da su zakonska rješenja loša, te da se na prostoru BiH čini da se vrši eksperiment kako psihički bolesnici reaguju kad su na slobodi. Osim toga, korupcija i nerad vladajućih struktura učinili su da se bolesnici nalaze na slobodi, tvrdi Balijagić:
„Ne žele građanima BiH u postupku otvaranja zavodskih mjera i obaveznog psihijatrijskog liječenja. Zbog toga se dešavaju ovakvi slučajevi da nevini građani od teških psihijatrijskih bolesnika stradaju. Vještaci neuropsihijatri daju nalaze za određene ljude da mogu slobodno da se kreću i da prave nova krivična djela, a imaju već utvrđenu neuračunljivost.“
Policijski organi također su svjesni opasnosti. Pored psihičkih bolesnika, na slobodi su i oni koji čekaju odsluženje kazne, nerijetko i za teška djela, ističe portparol MUP-a KS Irfan Nefić:
„Imamo priličan broj osoba koje su pravosnažno presuđene i čekaju izvršenje zatvorske kazne. Ima ih i osuđenih za teža krivična djela i može se reći za njih da su potencijalna opasnost na ulicama. S druge strane, imamo začajan broj psihički oboljelih osoba, naročito nakon rata. U ovakvim slučajevima možemo reagirati ukoliko se desi nešto,“
Građani su svjesni stanja i pribojavaju se posljedica:
„Kako da ne, veoma se bojim.“
„Ko se ne bi bojao? Ovo je Vlada kriva.“
„Ko se ne bi plašio toga? Ako se nešto u bližoj budućnosti ne poduzme, onda samo možemo pitati ko je sljedeći na redu.“
„Biće toga još. Društvo nije uređeno, nije uređeno ništa. Hodaju, po ulici, slobodno. A i ekonomska kriza, i posljedice rata...“
Problemima mentalnog zdravlja se ne pridaje značajna pažnja, niti se ima procjena koliku bolesnici predstavljaju opasnost po sebe i okolinu. Jedina bolnica koja može zadovoljiti standarde i obezbjeđenje neophodno za ovakve slučajeve nalazi se na Sokocu, a u funkciju bi trebala biti puštena tek najesen.
Petak 14. maj, poslijepodne. 40-godišnji Nedim Fejzić, nožem kreće u napad na komšije svoje majke u selu Hlapčevići kraj Visokog. Ubija troje nedužnih ljudi, a sedmero teško povrjeđuje. Među njima je i 4 djece starosti do jedne do četiri godine.
Tri dana kasnije u Visokom je proglašen Dan žalosti. Povrijeđeni su stabilni, uključujući i napadača. Portparol KCUS Biljana Jandrić:
„Svo četvero djece se sad nalazi na Klinici za dječiju hirurgiju i dobro su i stabilno. Dva pacijenta koja se nalaze na Klinici za anesteziju i reanimaciju su također stabilni, a pacijent koji se nalazi na Klinici za neurohirurgiju, koji je i izazvao svo ovo zlo, je još uvijek sediran, ali su mu svi vitalni parametri stabilni i, prema izjavama liječnika, oni bi njega mogli sutra početi buditi. On je i dalje pod policijskom pratnjom.“
No, jedno od pitanje jeste gdje će nakon medicinske obrade biti smješten Fejzić koji je liječeni mentalni bolesnik. Naime, u FBiH nema adekvatnih institucija koje su namijenjene liječenju bolesnika-ubica, a i zakonska rješenja su loša, upozorava prim. dr Senadin Ljubović, neuropsihijatar:
Forenzički odjel pri Kazneno-popravnom zavodu Zenica oboljele ne prima od 2001. godine, kaže direktor Zavoda Nihad Spahić:
„U zeničkom zatvoru egzistira Odjel forenzike u kojem se nalazi 21 osoba. Taj odjel se treba do kraja godine rasformirati jer mi već više godina nikoga ne primamo, niti ćemo primiti. To je sticajem nužde formirano 1996. Tada je bilo trinaest osoba koje su bile smještene u taj odjel. Još 1998. godine bilo je predviđeno da Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo pravde nađu načina da se napravi ustanova gdje bi išli na obavezno čuvanje ili liječenje. Međutim, to nikada nije napravljeno.“
Strah kod građana
Država nema strategiju u oblastima u kojima je najpotrebnija, smatra psiholog Ibrahim Prohić. Statistika je alarmantna, a pogoršava se zahvaljujući lošim životnim prilikama, te zaostalim ratnim traumama:
Advokat Faruk Balijagić kaže da su zakonska rješenja loša, te da se na prostoru BiH čini da se vrši eksperiment kako psihički bolesnici reaguju kad su na slobodi. Osim toga, korupcija i nerad vladajućih struktura učinili su da se bolesnici nalaze na slobodi, tvrdi Balijagić:
„Ne žele građanima BiH u postupku otvaranja zavodskih mjera i obaveznog psihijatrijskog liječenja. Zbog toga se dešavaju ovakvi slučajevi da nevini građani od teških psihijatrijskih bolesnika stradaju. Vještaci neuropsihijatri daju nalaze za određene ljude da mogu slobodno da se kreću i da prave nova krivična djela, a imaju već utvrđenu neuračunljivost.“
Policijski organi također su svjesni opasnosti. Pored psihičkih bolesnika, na slobodi su i oni koji čekaju odsluženje kazne, nerijetko i za teška djela, ističe portparol MUP-a KS Irfan Nefić:
„Imamo priličan broj osoba koje su pravosnažno presuđene i čekaju izvršenje zatvorske kazne. Ima ih i osuđenih za teža krivična djela i može se reći za njih da su potencijalna opasnost na ulicama. S druge strane, imamo začajan broj psihički oboljelih osoba, naročito nakon rata. U ovakvim slučajevima možemo reagirati ukoliko se desi nešto,“
Građani su svjesni stanja i pribojavaju se posljedica:
„Kako da ne, veoma se bojim.“
„Ko se ne bi bojao? Ovo je Vlada kriva.“
„Ko se ne bi plašio toga? Ako se nešto u bližoj budućnosti ne poduzme, onda samo možemo pitati ko je sljedeći na redu.“
„Biće toga još. Društvo nije uređeno, nije uređeno ništa. Hodaju, po ulici, slobodno. A i ekonomska kriza, i posljedice rata...“
Problemima mentalnog zdravlja se ne pridaje značajna pažnja, niti se ima procjena koliku bolesnici predstavljaju opasnost po sebe i okolinu. Jedina bolnica koja može zadovoljiti standarde i obezbjeđenje neophodno za ovakve slučajeve nalazi se na Sokocu, a u funkciju bi trebala biti puštena tek najesen.
