Monaške rukotvorine obnavljaju pokidane veze

TV Liberty reportaža "Sitni vez monaški", april 2011

Mira Andrić

Svoj monaški život u tihom pristaništu, manastiru posvećenom Svetom Savi, provode Simeon i Stefan. U manastiru, smještenom na obroncima planine Sjemeć, udaljenom od Višegrada petnaestak kilometara, osnovali su umjetničku radionicu i bave se vezom i izradom vjerskih suvenira.

Ova dva pastira, kako ih narod naziva, na mašini sa programskim sadržajem, sitno vezu na platnima i tkaninama motive za potrebe vjernoga naroda.

„Krenuvši od naših pravoslavnih odeždi, i za potrebe vernoga naroda – peškira za krštenja, venčanja, svadbi, bukvalno sve, pa do košarkaških klubova, fudbalskih klubova – sve što može da se uradi u vezu i u programu – to i radimo.“

U manstirskoj umjetničkoj radionici radi se vez na skupocjenim i prirodnim materijalima, poput sedefa, svile, kadife, beza - kojeg je, kažu, teško nabaviti - pamuka, lana.

„Najviše iz uvoza. Problem je sa lameom raditi, ne može se naći kvalitetan lame. Poput srebra i zlata kod nas. Nigdje u Srbiji, nigdje u Bosni, tako da se uvozi – iz Koreje, iz Japana. Iz Grčke se čak donosio da bi moglo da se uradi nešto lepo da izgleda.“

Monah Simeon kaže da su potrebe Crkve bile za njihovim proizvodima, ali su svoju djelatnost proširili i za potrebe ostalih nacionalnosti.

„Radili smo, naprimer, za Biskupiju beogradsku odore za nadbiskupa beogradskog, pa je onda rađeno za Islamsku zajednicu. Nije to bila trgovina, nego poklon, bila nam je čast da im poklonimo nešto što mi možemo da uradimo svojim rukama. Moramo održavati neke kontakte, kako sa Islamskom zajednicom, tako i sa Rimokatoličkom crkvom. I oni sa Pravoslavnom crkvom. Sami ste svedoci, verovatno. Uvek tako treba da bude. Tuđu veru treba poštovati, bez daljega.“

"Nije to neka trgovina, već poklon i čast", ističe Simeon i priča kako se odvija njihovo druženje sa višegradskim efendijama.

„Nama je bilo drago kada su nam došli pripadnici Islamske zajednice, zajedno sa poštovanim hodžom i efendijama na Božić, navečer ovde, u manastir. Čast nam je bila velika. I tamo mladež poznaje imenom samo Srpsku pravoslavnu crkvu i srpsko pravoslavno monaštvo, ali nikad ta mladež nije ulazila ili boravila u pravoslavnim hramovima, tako da su se i oni upoznali malo sa pravoslavljem. Verujem da će se i naša mladež upoznati sa islamom, isto na takav način.“

Monasi sjemećki, zajedno sa višegradskim efendijama, neće ostati samo na prazničnim druženjima i prijemima. Planiraju svoju mirovnu misiju proširiti i na omladinu, kako bi se bolje upoznavali i međusobno poštovali.

„Planiramo, ako Bog da, da pomognemo tim ljudima. I oni nama. To je sigurno. Pa ćemo posetiti bogoslovsku školu njihovu, i sakralne objekte, džamije po Sarajevu. I, normalno, našu Staru crkvu u Sarajevu, Sabornu crkvu u Sarajevu, gde je sedište mitropolita dabrobosanskog. Jedno lepo druženje treba da bude nakon svega ovoga što se desilo. Opet govorim, i ljudi treba da mržnju iz srca izbace. Praštati trebamo. Živeti se mora.“