Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Građani plaćaju ceh visokih uloga u Venecueli


Antivladin protest u Karakasu 1. maja 2019.

Iako je poziv opozicionog lidera Huana Gvaida (Juan Guaido) na pobunu vojske protiv osporavanog predsjednika Nikolasa Madura (Nicolas) možda oslabio režim, situacija je daleko od riješene, čemu ne doprinose ni geopolitičke igre, dok najvišu cijenu plaćaju građani Venecuele, pišu svjetski mediji.

Istorija i logika

Počelo je s iznenađenjem ali je završilo kao i mnogi drugi protesti protiv autokratske vlade Venecuele, piše američki časopis Forin polisi (Foreign Policy) ističući kako venecuelanski opozicioni lider nije uspio dobiti dovoljnu vojnu podršku kako bi smijenio Nikolasa Madura, a politika Vašingtona mu ne pomaže, već, kao što se moglo i predvidjeti, za sve krivi Rusiju i Kubu.

Huan Gvaido, opozicioni lider koji je položio zakletvu o preuzimanju predsjedničke dužnosti u januaru i kojeg za razliku od osporavnog predsjednika Madura podržava veliki dio međunarodne zajednice, iznenadio je svoje sugrađane i svijet kada se u utorak ujutro pojavio pored poznatog opozicionog lidera Leopolda Lopesa (Lópeza) -- koji je do tog dana bio u kućnom pritvoru i čija je javna pojava pokazala da su vojnici koji su ga čuvali odlučili da promijene stranu protiv vlade -- pozivajući oružane snage da se pridruže njegovom naizgled spontanom javnom protestu koji je nazvao operacijom Sloboda.

Manje od 12 sati kasnije, međutim, civilno-vojni ustanak je nestao, ostavljajući za sobom vrtlog glasina, optužbi i teških stavova u Bijeloj kući, a Lopes je pregovarao o utočištu u ambasadi Španije, navodi Forin polisi. Bio je ovo treći propali pokušaj pokretanja velikih protesta kako bi Gvaido svrgnuo Madura, podsjeća časopis, ocjenjujući kako u ovom trenutku, njegovi pozivi na akciju izgledaju kao mnogi napori prethodnih opozicionih lidera koji su proizveli samo očekivanja i, na koncu, podjelu u redovima demokratske opozicije u odnosu na strategiju i liderstvo.

No, u pozadini svih pokušaja bila je američka politika čije odluke ne doprinose mirnim demokratskim promjenama u Venecueli, naglašava Forin polisi i dodaje da je ubrzo nakon Gvaidovog samoproglašenja, Bijela kuća uvela embargo na naftu Madurovoj vladi, nakon čega su uslijedile sankcije protiv Centralne banke Venecuele i pooštravanje embarga SAD-a Kubi. Međutim, ono što Bijela kuća nikada nije definisala u svojoj venezuelanskoj politici je kako bi vršenje pritiska na Kubu i Venecuelu rezultiralo političkim promjenama u obje zemlje.

Embargo na naftu i pojedinačne sankcije protiv korumpiranih venecuelanskih zvaničnika samo će produbiti zavisnost Venezuele od svojih kubanskih savjetnika - koji im pomažu u represiji - kao i niz autoritarnih režima koji podržavaju Madura, među njima su Kina, koja je nedavno obezbijedila zajam od pet milijardi dolara za venecuelansku vladu; Rusija, koja je nedavno poslala 100 vojnih savjetnika i opreme u zemlju; Turska, koja pomaže Maduru da likvidira vladine zlatne rezerve; te Iran. Istorija i logika nisu na strani američke administracije kada su u pitanju sankcije i mirne demokratske promjene u Venecueli, zaključuje Forin polisi.

Test Trampove politike i interesi Rusije

S obzirom na to da je u srijedu ostalo manje poluga za pritisak i da su protesti u Venecueli očigledno propali, američki predsjednik Donald Tramp (Trump) mogao bi se suočiti s neuspjehom - u svojoj najvećoj političkoj i diplomatskoj intervenciji u Latinskoj Americi - ako posljednji Gvaidov pritisak na vojsku ne uspije izazvati širi ustanak protiv Madura, piše agencija Rojters (Reuters) navodeći nekoliko opcija i izazova s kojima se Bijela kuća suočava po pitanju Venecuele, među kojima je najizgledniji korak proširenje sankcija s ciljem gušenja novčanog toka vladi Madura.

Trampovo postupanje prema Venecueli jedna je od rijetkih spoljnopolitičkih inicijativa koje su dobile dvostranačku podršku, a ono što će se dogoditi u narednim mjesecima moglo bi imati implikacije i na njegovu izbornu ponudu za 2020. godinu, navodi Rojters ističući da ako Maduro i dalje bude čvrsto na vlasti, Trampu će biti teško da reklamira Venecuelu kao spoljnopolitički uspjeh.

S druge strane, Rusija ima značajne političke i finansijske razloge da očuva Madurov režim, piše u analizi Tajms (The Times), dodajući da je, prema izvještajima, Moskva u januaru pomogla da se unovči 1,2 milijarde dolara vrijedno venecuelansko zlato, kao i da je prošlog mjeseca u Karakas stiglo oko 100 pripadnika ruske vojske, navodno u okviru dugoročne saradnje u odbrani, ali vjerovatno da savjetuju Madura.

Rusija nadasve želi da zaštiti svoje ekonomske odnose - tokom Čavesove (Hugo Čavez) ere Venecuela je kupila veliku količinu ruskog oružja, a još važnije Rusija i državni naftni gigant Rosneft pozajmili su Venecueli skoro 16 milijardi dolara od 2006., koji se otplaćuju kroz isporuke nafte. Kriza u Veneculi je, međutim, dovela do sunovrata proizvodnje nafte i dovodi u pitanje mogućnost Karakasa da isplati milijarde duga Rusiji, ukazuje Tajms i ističe da Moskva zna da nova vlada, u savezu sa SAD, možda neće biti raspoložena da brzo ispuni svoje obaveze.

Bez geopolitičkog navijanja

Politička opklada Huana Gvaida se isplatila, ali jedva, ocjenjuje Mak Margolis (Mac), kolumnista američke agencije Blumberg (Bloomberg) ističući kako je nakon propalog pokušaja protesta ove sedmice opozicija Venecuele u naizgled teškoj situaciji, te da će vraćanje demokratije zahtijevati manje geopolitičkog navijanja i više usklađene međunarodne pomoći.

Upotreba Venecuele kao zamjene za geopolitičke svađe – međusobne nesuglasice između latinoameričkih država, te SAD i Rusije - neće doprinijeti njenom demokratskom napretku. Susjedi Venecuele mogu pomoći demokratskim snagama u zemlji u stvaranju novog puta, ali samo ako podrže istorijsko diplomatsko jedinstvo koje predlaže Grupa Lima - krizno tijelo unutar Organizacije američkih država - koja se 3. maja sastaje u Peruu, navodi Blumberg.

Niko ne može kriviti Gvaidov "gigantski višak hrabrosti", kako je to rekao ekonomista s Harvardskog univerziteta i njegov savjetnik Rikardo Hausman (Ricardo Hausmann). Uprkos neuspjelim masovnim protestima, koji su najavljeni kao kraj "uzurpacije" venecuelanske vlasti, treba se podsjetiti da je put ka promjeni režima otvorio lično Maduro, nakon što je pokrao predsjedničke izbore 2018. godine stavljajući van snage protivnike i kastrirajući parlament - kršeći ustav koji je napisao njegov mentor Ugo Čaves, podsjeća Blumbergov kolumnista.

Egzil ili novi izbori

Mada je Maduro izdržao dosad najodlučniji izazov opozicionog lidera Gvaida i njegovih pristalica, kontrola režima slabi, piše u uredničkom komentaru Fajnenšl tajms (The Financial Times), ukazujući da bi za izbjegavanje većeg krvoprolića, Maduro trebalo da ode u egzil ili da raspiše izbore, u čemu bi mogli pomoći oni koji su još na njegovoj strani.

U nekada najbogatijoj latinskoameričkoj zemlji, koja je sada suočena s hiperinflacijom i nestašicama struje, hrane i lijekova, "nominalni predsjednik", kako piše Fajnenšl tajms, u ratu je sa sopstvenim stanovništvom. Britanski list dodaje da je Maduro štaviše nelegitimni lider, pošto većina svijeta, mada ne i Rusija, Kina i Turska, ne priznaje prošlogodišnje izbore kojim je dobio novi predsjednički mandat.

Ipak, oni koji su dalje uz njega - njegov uži krug ili nekolicina međunarodnih saveznika - imaju šansu da uvjere Madura da prihvati realnost, pošto međunarodna zajednica ne može da uradi puno osim davanja političke i moralne podrške Gvaidu, ukazuje Fajnenšl tajms, ocjenjujući da naznake Bijele kuće da je vojna intervencija među opcijama, djeluju kao oblik verbalnog pritiska.

Uprkos negiranjima Kremlja, dodaje list, postoje naznake da je Moskva razgovarala s Vašingtonom o izlazu za Madura, možda egzilom na Kubu. Ali to što se to nije desilo možda znači namjerno odbijanje ruskog predsjednika Vladimira Putina ili odbacivanje uslova SAD, mada Bijela kuća ima još aduta, s potencijalnim novim sankcijama Rusiji.

Za stabilnost Venecuele je ključno da se izbjegne podjela vojske na dva dijela i lideri oružanih snaga koji nisu promijenili stranu trebaju shvatiti da su Madurovi dani odbrojani i da interese svojih sugrađana stave na prvo mjesto, piše list, ističući da je s ogromnim brojem ljudi u Venecueli koji žele odlazak Madura - prema lokalnim anketama 80 odsto - manja opasnost od građanskog rata između velikih oružanih grupa, a veća od kolapsa u opšti i nasilni haos.


Zastoj se nastavlja, ljudi plaćaju ceh

Svi koji posmatraju situaciju u Venecueli izvana trebaju znati da je osim političke to prije svega humanitarna kriza, piše britanski list Gardijan (The Guardian) u komentaru uredničkog kolegija ističući kako je od 2015. godine više od tri miliona ljudi napustilo Venecuelu, jer su uslovi za život sve očajniji pod predsjednikom Nikolasom Madurom.

Nema sumnje u opresivnu prirodu, šokantnu nesposobnost i otvorenu kleptokraciju Madurove vladavine, ističe Gardijan i dodaje da je njegova vlada stavila protivnike iza rešetaka, brutalno napadala demonstrante i uspostavila novo zakonodavstvo kako bi zaobišla Narodnu skupštinu koju drži opozicija. Slijedili su nespretni izbori za to tijelo i za predsjedništvo, navodi se u tekstu i dodaje da oko devet od deset Venecuelanaca živi u siromaštvu, a zemlja trpi jednu od najdužih perioda hiperinflacije u istoriji.

Nedostaci hrane i lijekova su vrlo rašireni; bolesti kao što je difterija se ponovo javljaju. Sankcije SAD samo su pogoršale ovaj katastrofalan kurs. Venecuela se ne može politički, socijalno ili ekonomski oporaviti s Madurom na čelu, piše Gardijan naglašavajući kako prizor brazilskog desničarskog predsjednika Žaira (Jair) Bolsonara koji navija za Gvaidoa - i rastuće mrmljanje među desničarima o slučaju vojne intervencije - može samo povećati zabrinutost.

Zasnivanje strategije na blefu ima i svoje opasnosti, a opasnosti od prekoračenja ostaju realne, zaključuje urednički tim Gardijana i dodaje da je potrebno pažljivo međunarodno angažovanje a ne bezobzirna ideološka intervencija, kako bi se zaštitili životi i izgledi običnih Venecuelanaca i uvjerili ih da imaju budućnost u svojoj zemlji.

XS
SM
MD
LG