Kada je prije osam godina prvi put izbio rat, Natalija (28) se sakrila u podrum, jer su pucnjava i bombardovanje napredovali.
"Sada je drugačije. Sada se bojim za djecu", kaže ona, držeći za ruku trogodišnjeg sina i petogodišnju kćerku dok prelaze iz Luganska, grada koji od 2014. godine drže proruski separatisti, na teritoriju koju drži ukrajinska vlada. "Odlazimo zauvijek", riječi su Natalije.
Dugogodišnji rat u Ukrajini, koji se vodi u istočnoj regiji Donbas, na ivici je velike eskalacije, sa više od 130.000 ruskih vojnika koji se nalaze u blizini ukrajinske granice i rastućim tenzijama između Rusije, sa jedne strane, i Kijeva i Zapada, sa druge strane.
Ograđeni i dobro čuvani kontrolni punkt Stanicja Luhanska postoji već godinama. Za stanovnike grada Luganska koji drže separatisti i oblasti koje kontroliše vlada na sjeveru, taj punkt je na početku predstavljao veliku neugodnost, ali su se vremenom ljudi navikli. Kada ga prelaze pokazuju pasoš i boravišnu dozvolu, kao da prelaze međunarodnu granicu.
Sada je, pak, situacija nešto drugačija.
Usred pojačanih borbi, rastućeg straha od nove ruske invazije i lažnih navoda ruskog predsjednika Vladimira Putina da ukrajinska vlada čini "genocid" u Donbasu, separatistički lideri u Lugansku i Donjecku su najavili 18. februara masovnu evakuaciju u Rusiju. Kasnije su izdali naredbu o opštoj mobilizaciji muškaraca od 18 do 45 godina i zabranili muškarcima tih godina da napuštaju teritorije.
Bez pružanja dokaza, separatistički čelnici tvrde da će ukrajinske vladine snage uskoro pokrenuti veliku ofanzivu. Kijev negira takve planove, a zvaničnici Zapada optužuju Moskvu i separatiste da prave izgovor za novu rusku invaziju na Ukrajinu.
Za nekoliko sati 20. februara kroz kontrolni punkt prošao je veliki broj ljudi. Nisu odgovarali na pozive za evakuaciju i odlučili su ostati u Ukrajini, bježeći iz domova i zbog, kako su rekli, sve većeg nasilja posebno u Lugansku. Neki su poručili da odlaze zauvijek.
"Naravno, uplašeni smo. Svi su uplašeni. Niko nema pojma šta će se desiti", kaže Anja, knjigovođa koja je sa sinovima, 12-godišnjim Danilom i šestogodišnjim Artjomom, jela šavarmu, čekajući na dolazak rođaka. "Šta biste vi uradili u ovoj situaciji?"
Anja kaže da je prelazak linije u Stanicji Luhanskoj oduvijek bio neugodan. Prerastao je u problem kada su vlasti uvele ograničenja za prelazak jednom mjesečno, u okviru borbe protiv širenja COVID-a 19, pogotovo na teritoriji pod kontrolom separatista.
U blizini kontrolnog punkta, mali štandovi nude namirnice, šavarmu, lijekove, dok se prekoputa ulice nalazi niz transportnih kontejnera koji nude brzo testiranje na korona virus.
Anja ističe da ona i njen suprug, agronom po vokaciji, u početku nisu planirali napustiti stan u Lugansku. Oboje su i dalje primali platu, iako ne mnogo veliku. To se promijenilo 19. februara, kada su separatistička administracija u Lugansku i Donjecku zabranila svim muškarcima između 18 i 55 godina napuštanje ovih teritorija, da bi dan kasnije bila izdata naredba o opštoj mobilizaciji.
Vlasti su takođe naredile zatvaranje škola od 21. februara, iako to nije napravilo veliku pometnju jer, kako kaže Anja, učenici uglavnom uče na daljinu kako bi se spriječilo širenje COVID-a 19. "[Škola] je beskorisna. Djeca ništa ne nauče".
Stoga, odlučili su poslati djecu kod bake i djeda, u selo Bilokurakine, oko 150 kilometara udaljeno na teritoriji koju drži vlada, priča Anja. Sa njima će razgovarati putem videoaplikacija u nadi da će ih vidjeti za mjesec dana, kada joj ponovo bude dozvoljeno da pređe liniju. "Osim ako ne završimo u totalnom paklu".
'Niko nas ne želi'
Nekoliko dana prije nego što je prešla punkt sa sinovima, Anja priča da je u svom komšiluku čula desetak eksplozija. Kaže da je nemoguće reći odakle su došle, niti ko ih je aktivirao. Ali, generalno govoreći, ističe da se ona i cijela njena porodica osjećaju kao da je svijet skoro zaboravio na sukob i ljude koji tu pokušavaju živjeti.
"Niko nas ne želi, ni u Kijevu, ni u Moskvi", priča Anja. "Drago mi je da možda u Evropi ili Sjedinjenim Državama neko negdje čita o nama."
Na Stanicji Luhanskoj strah se pojačao dva dana ranije kada od granatiranja, za koje su ukrajinski zvaničnici rekli da dolazi od strane separatista koje podržava Rusija, pogođen vrtić u gradu. U incidentu dva nastavnika su lakše povrijeđena.
Ostaje nejasno koliko je ljudi napustilo dijelove Luganska i Donjecka koje drže separatisti, otkako su izdate naredbe za evakuaciju.
Ruski mediji navode da su lideri separatista rekli da je desetine hiljada ljudi otišlo, uglavnom u susjednu rusku regiju Rostov.
'Zaista brutalno'
Nema pouzdanog podatka o tome koliko je ljudi svojevoljno napustilo Lugansk, prešavši na teritoriju pod kontrolom ukrajinske vlade. Ruska državna novinska agencija TASS citirala je 20. februara separatističke vlasti u Lugansku koje su kazale da je skoro 34.000 ljudi prešlo u Rostov.
"To je brutalno, stvarno brutalno", kaže Tanja (27), koja je sa trogodišnjom kćerkom bila u posjeti roditeljima u Stahanovu, gradu jugozapadno od Luganska, nedaleko od kontrolne linije koja razdvaja vladine snage od separatista.
"Ljudi su u potpunom strahu šta će se sljedeće desiti. Vojnici su posvuda. Stalno se puca."
Tanja kaže da nema pojma ko je odgovoran za sve učestalije pucanje.
"Panika je, potpuna panika", riječi su Tatjane, koja je radila na obližnjem poljoprivrednom kompleksu sve do odlaska u penziju 2012. godine. Ona je evakuisala Lugansk sa kćerkom i osmogodišnjim unukom. Otišli su u mjesto Rubizhne, na sjeveru. Za njih je odluka o odlasku došla uz zabranu odlaska vojno sposobnim muškarcima i regrutaciju u lokalne snage milicije u Lugansku.
"Zašto smo odlučili otići - onda kada su izdali naređenje o primanju ljudi u službu", rekla je ona.
Natalija, koja je - kao i svi ljudi u ovom tekstu - intervjuisana, zamolila da ne daje svoje prezime. Prisjetila se skrivanja u podrumu 2014. godine, u trenucima bombardovanja Luganska. Kaže da joj je 21. februara trebao biti prvi radni dan kao prodavačici u maloj radnji u gradu, ali je naredba o zabrani napuštanja muškaraca iz regiona i zatvaranje škola bila odlučujuća.
"Djeca, manje-više, spavaju cijelu noć. Ja? Ne baš", rekla je.
U Novoluhanskom, gradu na liniji fronta na strani koju drži ukrajinska vlada, čiji je obod nakratko bio pod artiljerijskom vatrom tokom posjete ukrajinskog ministra unutrašnjih poslova 19. februara, najčešća jadikovanja stanovnika koje je intervjuisao reporter Radija Slobodna Evropa (RSE) nisu se odnosila na moguću invaziju ruskih snaga, već na riječi - grad umire, ako već nije; ljudi odlaze, škole se zatvaraju.
"Zašto bih otišao? Ovdje imam tri stana. Majka mi živi ovdje, baka. Osim toga, gdje bih otišao? Ovdje sam cijeli život. Ovo je moj dom. Moj grad", riječi su Sergeja Krajnova (26) dok se njegov šestogodišnji sin Ženja igra na starom, zahrđalom igralištu.
"Da, pucnjava, artiljerijska posljednjih dana je definitivno bila ozbiljna; dugo nisam čuo ništa slično", dodaje.
"Imali smo lijep grad. Bilo je mnogo djece. Sve kuće su bile pune. Nakon 2014., 2015. svi su otišli", kaže Olesija, 65-godišnja penzionerka koja posljednjih šest mjeseci prodaje hljeb na starom kiosku kako bi dopunila penziju od 3.000 grivna (106 dolara).
Upitana da li bi se odselila u slučaju novog rata, nasmijala se.
"A gdje bih to otišla? Niko me ne treba. Ovdje nismo nikome potrebni", rekla je.
Ponovo smo na prelazu Stanicja Luhanska. Irina ga je prešla sa sedmogodišnjom kćerkom i dvogodišnjim sinom, ostavljajući Lugansk, do daljnjeg. Odlazi kod rođaka u Starobilsku, oko sat vremena vožnje sjeverno.
Kaže da ne radi otkako joj je muž umro prije godinu dana, od bolesti koju nije htjela da otkrije. Priča da kraj sa krajem sastavlja uz pomoć rodbine i sitnog državnog doplatka za samohrane majke.
"Neki ljudi ostaju, većina odlazi", kaže Irina, misleći na porodice sa djecom školskog uzrasta, dok njen sin sjedi nasred puta, prekriven mrvicama od peciva. "Ima li panike? Ne bih rekla. Sada je ozbiljan strah. Godinama nije bilo ovako."
Upitana o nedavnim eksplozijama noću koje se navodno čuju u gradu, tiho je odgovorila: "Trudimo se da o tome ne pričamo pred djecom".
Facebook Forum