Dostupni linkovi

Brown: U XXI stoljeću hrana znači sigurnost


Lester Brown
(Autor: Robert Coalson, priredila Dinka Jurković)

Jedan od 100 svjetskih globalnih mislilaca, na listi koju je definirao američki časopis Foreign policy, Lester Brown, u intervjuu za RSE tvrdi da se u svijetu u isto vrijeme događaju promjene koje vode ka tome da će najveći problem uskoro biti – kako nahraniti svjetsku populaciju.

On pri tom misli na klimatske promjene, eroziju Zemlje, sve manje vode i sl. Sve to može, po mišljenju Browna, koji vodi Institut Planeta Zemlja, lako dovesti do masivnog nedostatka hrane, kolapsa trenutnih ekonomskih struktura, masivnih pobuna stanovništva i još gorih događanja. Lester Brown argumentira da su prethodne procjene stručnjaka koji su nam dali rok do 2050. godine da kao čovječanstvo preduzmemo radikalne mjere u sprečavanju katastrofe – pogrešne. On Zemlji daje rok do 2020. godine, dakle svega 9 godina.

U posebnoj analizi nazvanoj "Svijet na ivici" on ovako ilustrira trenutnu situaciju:

"Ima jedna zagonetka koja se daje djeci u francuskim školama koja glasi: ako u ribnjaku jedan cvijet prvi dan dobije jedan list, drugi dan dva, treći četiri, ako se broj listova udvostručava svaki dan, i ako se ribnjak puni samo 30 dana koliko će biti pun 29-og dana. To je zagonetka, odgovor je naravno da će 29-og dana ribnjak biti napola pun. Nažalost, govoreći o hrani, mislim da se naša prenaseljena planeta možda već nalazi iza 30-og dana!"

Ovaj autor 50 knjiga koje su prevedene na 40 jezika je dao intervju našem radiju prošle sedmice.

RSE: Možete li prije svega sumirati prijetnju nedostatka hrane o čemu ste pisali u svom specijalnom izvještaju?

Brown:
Dugo sam, analizirajući rast i pad prethodnih civilizacija, smatrao da hrana ne može biti slaba tačka jedne civilizacije. Što više razmišljam o svemu mislim ne samo da bi hrana mogla biti slabost našeg doba, nego da to ona jeste. To se vidi kroz porast cijena hrane u cijelom svijetu, kroz sve jaču konkurenciju da se kontroliraju izvori hrane i vode, mislim da se već dešava novo geopolitičko pregrupiranje prema nestašici hrane.

RSE: Što treba učiniti, koliko treba ulagati da bi se svijet pripremio, kako glasi "Plan B" kako ste ga nazvali?

FOTOGALERIJA: Plan B - Kako spasiti svijet


Brown: U našem smo Institutu ubjeđeni da treba poduzeti četiri mjere: Prva je smanjiti ispuštavanje izduvnih gasova za 80 posto, ne do 2050. kako kažu političari nego do 2020. To se mora uraditi ako želimo spriječiti otopljavanje Grenlanda, vrhova Himalaja ili Tibetanskog platoa.

Druga je mjera oko broja ljudi. Mi živimo na definiranom prostoru i rast stanovništva se mora zaustaviti. I to će se svakako dogoditi, samo je pitanje kako. Ili ćemo smanjiti obitelji ili će se raširiti glad, što se počinje dešavati sada, što će povećati smrtnost na Zemlji.

Uz to, kao treća mjera, treba da ide smanjivanje siromaštva. To je nešto što možemo i moramo učiniti. Ako smanjujete broj članova u obitelji, lakše je eliminirati bijedu. I obrnuto, pa te dvije mjere jedna drugu potiču.

Mi živimo na definiranom prostoru i rast stanovništva se mora zaustaviti. Ili ćemo smanjiti obitelji ili će se raširiti glad.

Četvrto moramo se vratiti na prirodne resurse podrške ekonomiji. To znači obnoviti šume, konzervaciju tla, stabilizirati vodene izvore, zaštiti riblji fond u oceanima, zaštititi zelene površine. Nijedna civilizacija nije preživjela uništavanje prirodnih resursa pa neće ni naša. E sad kako to uraditi. Porezni sistem treba promijeniti, treba smanjiti porez na prihod a povećati porez na sve ono što ispušta gasove. To će za 10 godina donijeti rezultat, stimulirat će efikasnu upotrebu energije, povećati upotrebu solarne i energije vjetra.

Kad pogledamo na troškove stabilizacije populacije, iskorjenjivanje siromaštva, pošumljavanja, očuvanja tla, vode, podizanje produktivnosti, itd., dolazi do dodatnih 200 milijardi dolara troškova. Sada je to puno, ali to je samo jedna trećina američkih vojnih proračuna i manje od jedne sedmine globalnog vojnog proračuna. Ono što smo zaključili i ono o čemu govorim u "Svijet na ivici", jeste potreba za redifiniranjem sigurnosti. Mi smo naslijedili definiciju sigurnosti iz prošlog stoljeća – stoljeća u kojem su dominirala dva svjetska rata i Hladni rat – koja je isključivovojna u svom konceptu. Kada koristite izraz "nacionalna sigurnost", u ovoj zemlji barem, ljudi će misliti o naprednim sustavima naoružanja i o vojnim ulaganjima.

VIDEO: Azerbejdžan - Satima u gužvi za nabavku hrane

x
Azerbejdžan - Satima u gužvi za nabavku hrane
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:59 0:00
Direktan link

Ali ako počnemo iznova danas, zaboravimo ono što smo naslijedili iz prošlog stoljeća, sjednemo za stol sa praznim papirom i napravimo listu načelnih prijetnji budućnosti civilizacije, ta lista će uključiti klimatske promjene, porast broja stanovnika, širenje nestašice vode, porast cijena hrane, porast političke nestabilnosti i propale države. Oružane agresije, što je tradicionalni način na koji smo definirali sigurnost, ili odbrana od oružane agresije, ne bi bilo na vrhu te liste. Moglo bi biti među prvih 10 ali nikako među prvih 5. Mi moramo odrediti definiciju sigurnosti koja odgovara prijetnjama sa kojima se suočavamo na početku 21.stoljeća.

Amerika mora preuzeti vođstvo

RSE: Počeli ste svoju studiju "Svijet na ivici" ubjedljivim opisom Rusije i Pakistana. Što bi te dvije zemlje trebale da promijene sa stanovišta socijalne sigurnosti?

Brown: Prošlog ljeta za vrijeme najvećih vrućina u Rusiji bilo je 300-400 požara koji su izbijali svakodnevno. Rusija nema kapaciteta da gasi tolike površine u isto vrijeme. Šteta je ogromna, oko 300 milijardi dolara. Početkom augusta predsjednik Medvedev je javno izjavio da Rusija nije klimatske promjene ozbiljno analizirala. "Mi smo bili među onima koji nevjeruju", rekao je on.

U Pakistanu se dogodilo obrnuto – velike kiše i poplave. Istovremeno u centralnom dijelu zemlje je u jednom trenutku temperatura dosegla 53 stupnja Celsiusa. Jedna od posljedica je bilo topljenje planinskih glečera u istočnom Pakistanu i na Himalajima.
Naravno topljenje snijega utiče na sistem rijeke Indus koja je srce pakistanske ekonomije. Kada je Pakistan osnovan kao država 1947.godine, 40 posto teritorije je bilo pokriveno šumom, danas svega 2 posto. Dakle, ne postoji ništa što zadržava vodu kad krene niz planinu...
Mi danas imamo zemlju koja je nuklearna sila, a 60 posto žena je nepismeno.

RSE: Pakistan još uvijek definira svoju nacionalnu sigurnost u vojnim terminima?

Brown:
Da, to se vidi na budžetu. Sjećam se prije 20 godina da je vojni budžet bio 45 puta veći od ulaganja u obrazovanje. Tako mi danas imamo zemlju koja je nuklearna sila, a 60 posto žena je nepismeno.

RSE: Za vrijeme globalne ekonomske krize 2007.-2008. auto industrija je bila posebno pogođena i vlade su uložile za njeno preživljavanje milijarde dolara. No nije došlo do restruktuiranja, nisu podržane fabrike npr.za proizvodnju turbina na vjetar. Sada se Auto industrija oporavila, da li to vidite kao propuštenu priliku?

Brown: Da, to je bila propuštena prilika za vlade da upotrijebe situaciju za veliko restruktuiranje svojih ekonomija, da postanu više a ne manje održive. I gotovo bez izuzetka sve su vlade propustile tu priliku.

RSE: U vašoj knjizi pominjete da protesti u Egiptu nemaju veze sa cijenama hrane, niti sa činjenicom da je Rusija zabranila izvoz žita u Egipat zbog suše. Takođe pominjete da je Kina kupila zemlju u Etiopiji za proizvodnju žitarica a problem navodnjavanja riješila je rijekom Nil.

VIDEO - Tadžikistan: Povećanje cijena hrane

x
Tadžikistan: Povećanje cijena hrane
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:59 0:00
Direktan link

Brown: Egipat je u jedinstvenoj poziciji. On uvozi 55 posto svoga žita a izvozi vodu da bi proizveo ostalih 45 procenata. Sklopili su ugovor sa Rusijom, za godišnji uvoz 3 milijuna tona žita, ali tek što je to učinjeno, Rusija je otkazala izvoz. Tako se Egipat iznenada našao na svjetskom tržištu gdje nije bilo dovoljno ponude žita, cijene su rasle i bila je to za njih teška situacija.

S druge strane proizvodnja 45 posto žita, uz činjenicu nedostatka kiša u Egiptu dovodi do toga, da ulijevanjem Nila do Mediterana, u njemu ne ostaje puno vode. Dakle, zemlje bez rijeka i njihovih pritoka su zabrinute za svoju nacionalnu sigurnost, počele su kupovati zemlju u drugim državama.

Dva velika tržišta su Sudan i Etiopija. Stotine tisuća hektara su ove dvije zemlje prodale Južnoj Koreji, Kini Saudijskoj Arabiji i Indiji. Sa kupljenom zemljom, naravno dolazi i voda. I što će se sad dogoditi? Na tim hektarima se razvijaju kulture, sve će više i više vode iz gornjeg toka Nila biti upotrebljavano i sve će manje ostati za Egipat. Tako će Kairo biti stiješnjen i na tom području. Zato će raspodjela bogatstva rijeke Nil uskoro postati veliko političko pitanje.

RSE: Ukoliko u 2015. mi budemo u istoj poziciji kao danas, da li ćete početi na radu "Plana C" ili je ovo naša posljednja šansa?
Ako se ne počne brzo djelovati rizikujemo pad sa te ivice. Mislim pri tom na početak kraha globalnog ekonomskog sistema.

Brown: Ako se ne počne brzo djelovati rizikujemo pad sa te ivice. Mislim pri tom na početak kraha globalnog ekonomskog sistema. Npr. velike vrućine u Rusiji prošlog ljeta su smanjile rusku žetvu sa 100 na 60 milijuna tona, dakle za 40 posto. Na neki način je svijet bio sretan što se te vrućine nisu dešavale u Chicagou i Americi, jer bi u tom slučaju bilo izgubljeno 40 procenata od 400 milijuna tona. I da je svijet izgubio tih 160 milijuna tona žita bio bi to najniži nivo rezervi u ljudskoj povijesti i stvorilo bi porast cijena više nego što to uopće možemo i zamisliti.

To bi dovelo do toga da bi zemlje izvoznice smanjivale izvoz, onda bi zemlje koje izvoze naftu i uvoze žito počele ucjenjivati prodaju nafte sa uvozom žita, a ostatak svijeta bi bio prepušten sam sebi. To bi bilo kockanje i sumnjam da bi svjetska ekonomska struktura to izdržala.

RSE: Probemi o kojima govorite su globalni. Koje je to tijelo koje se time treba baviti. UN ili G20?

Brown: Mislim, ako želimo bilo što ozbiljno učiniti, Amerika mora da preuzme vođstvo i svijet će to da prati. Nemam puno povjerenja u UN i ne mislim da je G20 efikasno tijelo. Zanimljivo je da se francuski predsjednik Sarkozi fokusira na rješavanje problema rasta cijena hrane kao da se radi o tržišnim špekulacijama. U redu, to je korisno, ali time se tretiraju posljedice a ne uzroci problema. Ne rješava se ono što dovodi do većih cijena hrane kao što su poromjene temperature, sve manje vode i sve više stanovništva, erozija zemlje, itd.
XS
SM
MD
LG