Tužiteljstvo podsjetilo Kutiljera na stavove Karadžića

Portugalski diplomat Žoze Kutiljero (Jose Cutileiro) branio je svoj mirovni plan na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, izjavivši da bi njegovim prihvaćanjem u ožujku 1992. godine – pitanje Bosne i Hercegovine moglo biti rješeno odmah, a ne tek Daytonskim sporazumom krajem 1995.godine nakon „3 i pol godine tragedije“.

S druge strane tužiteljstvo je Kutiljera podsjetilo na predratne aktivnosti optuženog Karadžića, njegove stavove i nastojanja da nasilno raskomada državu te pripoji njezine teritorije Velikoj Srbiji.

Kutiljero je nevoljko došao u Den Haag kao svjedok obrane, tek nakon što mu je sudsko vijeće izdalo obvezujući nalog. U iskazu je potvrdio tezu Karadžiću kako je bošnjački predsjednik Alija Izetbegović ohrabrivan da odbaci Kutiljerov mirovni sporazum i bori se za unitarnu BiH.

Prema izjavi o načelnom prihvatanju Kutiljerovog sporazuma BiH bi se sastojala od tri konstitutivne jedinice koje bi štitile prava manjina.

Prema iskazu svjedoka stoji kako je bošnjačka strana polovicom 1992. godine formalno odbacila sporazum. Kutiljero, koji se trudio zaustaviti sukob kao predstavnik Europske zajednice, potvrdio je zato optuženom da bi za situaciju u državi bilo apsurdno kriviti isključivo Srbe.

Kutiljero je rekao sucima neka pogledaju kartu Bosne i Hercegovine nakon Daytonskog sporazuma 1995. godine kako bi vidjeli da se ona ne razlikuje bitno od karte kako bi država izgledala nakon prihvaćanja njegovog sporazuma iz 1992. godine. Sudac O Gon Kwon je napomenuo kako će oni to i učiniti prilikom vaganja dokaza.

Tijekom unakrsnog ispitivanja tužitelj Alan Tieger je pokušao pokazati da je bilo više načina da se spriječi rat osim prihvaćanjem Kutiljerovog sporazuma. Tieger je pojasnio da je načelnim prihvaćanjem tog sporazuma 18. ožujka 1992. godine dat samo okvir za daljnje pregovore te da su predstavnici bosanskih Srba i Hrvata rekli svojim pristalicama – da on nije konačan.

„Samog tog dana kada je potpisan Sporazum, 18. ožujka 1992. godine, održana je Skupština RS i na njoj je dr.Karadžić izjavio: Mi smo ušli u ovaj proces sa svojim strateškim ciljevima i mi ih ostvarujemo, korak po korak. Mi ovaj papir ne bi potpisali. Završen citat“, suočio je tužitelj svjedoka s riječima optuženog koje prema optužbi jasno pokazuju da se Kutiljerov plan nije želio prihvatiti ni od strane optuženog.

Kutiljero je potom opisao kako je bilo teško natjerati sve strane na pregovore jer su bosanski Srbi i Hrvati željeli podjelu BiH, a Bošnjaci cjelovitu državu pod njihovom vlašću.

Tužitelj Tieger je u završnici unakrsnog ispitivanja podsjetio na više Karadžićevih govora i interview-a u kojima je izrazio prijetnje o upotrebi sile, koje su se i ostvarile pokretanjem rata.

Osim toga tužitelj je podsjetio na korake vlasti bosanskih Srba, na čelu s Karadžićom, koje su poduzeli prije izjave o sporazumu 18. ožujka 1992. godine, ali i tog samog dana, kako bi se ostvarilo etničko razdvajanje i nasilno preuzimanje više općina.

„Znate li da, od rane faze, čak i prije sukoba, a onda tijekom cijelog sukoba - je doktor Karadžić inzistirao da se stvori činjenična situacija koja će biti odlučujuća. I da će bosanski Srbi na tome inzistirati?“, upitao je tužitelj podsjećajući naknadno i na izjavu Karadžića prilikom pregovora – kako će narediti svojim snagama da ne tjeraju više Hrvate i Bošnjake na potpisivanje papira o odricanju od imovine prije protjerivanja.

„Meni to uopće nije tako prezentirano“, odgovorio je svjedok.


Tijekom dodatnog ispitivanja optuženi, koji se brani sam, pokušao je prikazati kako je morao pred Skupštinom bosanskih Srba 18.ožujka 1992.godine opravdavati gubitak više „čisto srpskih općina...Glamoč, Grahovo...“, a ne izraziti namjeru odbijanja Kutiljerovog plana.

Kao idućeg svjedoka Karadžić je doveo Milenka Stanića, koji je opisao iz kuta optuženog - predratne i ratne okolnosti u općini Vlasenica gdje je bio funkcioner.