RFE/RL Charles Recknagel, prevela Biljana Jovićević
Mnogi autoritarni režimi cenzurišu knjige iz političkih razloga.
No, Iran ide tako daleko u tome da je, naravno uz obrazloženje da to čine iz vjerskih razloga, Islamska republika posegla za cenzurom čak i kod djela klasika na svom jeziku.
Posljednji primjer se dogodio ove sedmice, kada su cenzori odbili da daju odobrenje jednoj izdavačkoj kući da objavi reprint izdanje jedne od najpoznatijih klasičnih epskih pjesama u zemlji.
Ministar kulture i Islamsko vođstvo odlučili su da pojedini djelovi epske poeme „Khosrov i Širin“ autora Nezami Ganjavija treba preraditi, uprkos činjenici da knjiga slovi za remek djelo klasične iranske literature već 831 godinu.
Odluka nije zapanjila samo izdavačku kuću, u kojoj su očekivali rutinsko odobrenje kada su namjeravali da objave osmo izdanje ove knjige, već je šokirala i iransku intelektualnu elitu, i pored decenijama duge cenzorske prakse u zemlji.
„Ova poema postoji već devet vjekova i Iranci su muslimani već devet vjekova“, kaže najpoznatija iranska savremena pjesnikinja Simin Behbahani, „niko tokom tog vremena nije imao nijednu primjedbu na poemu „Khosrov i Širin“ i nije mislio da treba cenzurisati djelove poeme…..Ništa ne bi ostalo od
poeme do sada da jesu. Oni koji govore o cenzurisanju poeme treba da se stide“.
Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo nije dalo zvanično objašnjenje za odluku da cenzurišu poemu i to sa zakašnjenjem. No, jedan od prigovora navodno se odnosi na dio pjesme kada heroina Širin grli muško tijelo.
Milion formi nepristojnosti
To tijelo pripada njenom mužu i zagrljaj je ključan za razumijevanje njenog samoubistva na kraju njihove tragične ljubavne priče, ali to očigledno naročito ne interesuje cenzore.
Ako je zagrljaj zaista razlog za cenzuru, time bi se potvrdile decenije sličnih prigovora iranskih cenzora i omogućilo da sve što hoće protumače kao nepristojno. Prema njihovim smjernicama, nepristojnost može doći u milion neočekivanih oblika.
Khosrov i Shirin likovi iz cenzurisane poeme
Faraj Sarkouhi, nekada urednik iranskog nedjeljnika za kulturu „Adineh“, prije nego što je bio uhapešen za „propagandu“ 1990-tih, a pošto je pušten preselio se u Njemačku, kaže da su iranski cenzori opsjednuti idejom da romansa može biti koruptivna sila u društvu. Napravili su pakao u iranskoj literaturi bez obzira da li je riječ savremenicima ili klasicima.
„To veoma šteti literaturi, zato što u pričama pišete o životu ljudi, a u životima ljudi ima ljubavi, oni spavaju skupa, ljube se, piju, rade dobre i loše stvari, zato što ljudsko biće ima veoma različite aspekte", kaže Sarkouhi.
„U priči morate da portretišete sve te različite aspekte. Ali oni ne žele da neki djelovi života budu pomenuti u literaturi, i to je način koji zaista ubija naše savremeno pisanje i takođe cenzuriše neke djelove klasične literature“.
Vremenom je žar cenzora dostigao nivo apsurda koji razvlači maštu. Autorska djela, uključujući prevedena djela svjetske literature – redovno se modifikuju da bi zadovoljila standarde cenzora.
Sarkouhi navodi da je dijalog o nedavnoj iranskoj verziji jedne od novela njemačko -švajcarskog autora Hermana Hesea promijenjen tako da dio u kojem se pominje vino u „podobnoj“ verziji postaje kafa.
Cenzore nije mnogo brinulo to što je na taj način u priči ostavljen karakter sa neshvatljivim objašnjenjem da je visoki sadržaj alkohola u kafi koju je upravo konzumirao uzrok njegove glavobolje.
Slično tome, ako su muškarac i žena koji nijesu vjenčani zaljubljeni cenzori se ne ustručavaju u dodavanju stavke da ih vjenčaju i „legalizuju“ tu situaciju.
Za dobrobit društva
Da bi pobijedili cenzore a ipak opisali realnost života likova o kojima pišu, neki savremeni autori pribjegavaju kodiranom jeziku.
Tako, fraza kao što je „oni su se poljubili i te večeri spavali zajedno prvi put“ postaje „oni su pogledali jedno drugo i potom rekli da je bolje da ostanu još malo vremena“. Fraza „ostati još malo vremena" u Iranu je postala sinonim za „otići u krevet“.
Ali klasični autori, odavno već mrtvi, ne mogu igrati takve igre, a i u glavama većine čitaoca nedodirljivi su ionako.
Ako je autor netko poput Nezami Ganjavija, čiji je poema "Khosrov i Širin", te druga epska pjesma, "Lajla i Majnoun", stub kako persijske tako i svjetske književnosti, osjećaj gnjeva javnosti još je jači.
Jednako mnoge Irance boli obrazloženje cenzora da to čine za dobrobit društva.
Pjesnikinja Behbahani, koja ima 84 godine, i jedan je od takođe stubova kulture i u borbi za sopstvena prava, kaže da smatra neshvatljivim da se zvaničnici bave moralom žene koja grli mrtvo tijelo, kada su ljudi koji su protestovali protiv posljednjih predsjedničkih izbora u Iranu javno tvrdili da su bili žrtve silovanja u zatvorima.
„U ovoj su zemlji odvodili jadne mlade dječake u zatvor i silovali ih", kaže Behbahani. “To smo čuli veoma često i ja sam se nadala da su to laži. Moguće je da oni koji su sposobni da siluju tako nevina i slaba bića, mogu takođe misliti da se zadovoljsvo može osjećati i postići i grljenjem mrtvog tijela“.
Iako je bijes ogroman zbog najnovijih cenzorskih makaza, malo šta obični Iranci mogu učiniti, osim nadati se da će se odluka o odbijanju objavljivanja "Khosrov i Širin" promijeniti u budućnosti.
Faraj Sarkouhi primjećuje da se intenzitet cenzure pojačao i proširio tokom decenija od Islamske revolucije izvedene 1979.
Knjige su ranjive, čak najranjivije
On kaže da je situacija čak i teža tokom posljednje decenije, od kada je Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo redovno zabranjivalo publikovanje u prosjeku 70 procenata ranije već objavljenih izdanja knjiga. Danas, kako procjenjuje, broj knjiga za koje je data zabrana ponovnog objavljivanja
iznosi oko 50 posto.
Odgovornost za posljednje cenzorsko djelovanje leži u jednom od najmoćnijih komiteta u Iranu a datira još iz vremena Islamske revolucije.
Sajam knjiga u Teheranu, maj 2010. - ilustracija
Polovina članova Vijeća za kulturnu revoluciju postavljeni su uz blagoslov iranskih klerikalnih vjerskih lidera a drugu polovinu je imenovao parlament. To je isto tijelo koje je zatvorilo iranske univerzitete na pet godina, nakon revolucije, u namjeri da ih islamizuju.
U međuvremenu, dok Vijeće priprema odgovarajuća upustva koja slijedi Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo, tu su i dodatne sile koje redovno preuzimaju vlast u svoje ruke kako bi mučili izdavače koji se trude da dobiju zvaničnu dozvolu za objavljivanje knjiga.
Te dodatne snage uključuju, klerike, vođe molitvi petkom, tijela Islamske revolucionarne garde, Basij milicija i Ministarstvo za informacije, da pomenemo samo ove poznatije.
„Knjige su veoma osjetljiv problem u Iranu“, primjećuje Sarkouhi. "Kao što ovonedjeljni događaj ilustruje još jednom, to ne znači samo neke knjige, već sve knjige, bez obzira koliko ranjive mogu biti“.
Mnogi autoritarni režimi cenzurišu knjige iz političkih razloga.
No, Iran ide tako daleko u tome da je, naravno uz obrazloženje da to čine iz vjerskih razloga, Islamska republika posegla za cenzurom čak i kod djela klasika na svom jeziku.
Posljednji primjer se dogodio ove sedmice, kada su cenzori odbili da daju odobrenje jednoj izdavačkoj kući da objavi reprint izdanje jedne od najpoznatijih klasičnih epskih pjesama u zemlji.
Ministar kulture i Islamsko vođstvo odlučili su da pojedini djelovi epske poeme „Khosrov i Širin“ autora Nezami Ganjavija treba preraditi, uprkos činjenici da knjiga slovi za remek djelo klasične iranske literature već 831 godinu.
Odluka nije zapanjila samo izdavačku kuću, u kojoj su očekivali rutinsko odobrenje, već je šokirala i iransku intelektualnu elitu, i pored decenijama duge cenzorske prakse u zemlji.
Odluka nije zapanjila samo izdavačku kuću, u kojoj su očekivali rutinsko odobrenje kada su namjeravali da objave osmo izdanje ove knjige, već je šokirala i iransku intelektualnu elitu, i pored decenijama duge cenzorske prakse u zemlji.
„Ova poema postoji već devet vjekova i Iranci su muslimani već devet vjekova“, kaže najpoznatija iranska savremena pjesnikinja Simin Behbahani, „niko tokom tog vremena nije imao nijednu primjedbu na poemu „Khosrov i Širin“ i nije mislio da treba cenzurisati djelove poeme…..Ništa ne bi ostalo od
poeme do sada da jesu. Oni koji govore o cenzurisanju poeme treba da se stide“.
Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo nije dalo zvanično objašnjenje za odluku da cenzurišu poemu i to sa zakašnjenjem. No, jedan od prigovora navodno se odnosi na dio pjesme kada heroina Širin grli muško tijelo.
Milion formi nepristojnosti
To tijelo pripada njenom mužu i zagrljaj je ključan za razumijevanje njenog samoubistva na kraju njihove tragične ljubavne priče, ali to očigledno naročito ne interesuje cenzore.
Ako je zagrljaj zaista razlog za cenzuru, time bi se potvrdile decenije sličnih prigovora iranskih cenzora i omogućilo da sve što hoće protumače kao nepristojno. Prema njihovim smjernicama, nepristojnost može doći u milion neočekivanih oblika.
Faraj Sarkouhi, nekada urednik iranskog nedjeljnika za kulturu „Adineh“, prije nego što je bio uhapešen za „propagandu“ 1990-tih, a pošto je pušten preselio se u Njemačku, kaže da su iranski cenzori opsjednuti idejom da romansa može biti koruptivna sila u društvu. Napravili su pakao u iranskoj literaturi bez obzira da li je riječ savremenicima ili klasicima.
„To veoma šteti literaturi, zato što u pričama pišete o životu ljudi, a u životima ljudi ima ljubavi, oni spavaju skupa, ljube se, piju, rade dobre i loše stvari, zato što ljudsko biće ima veoma različite aspekte", kaže Sarkouhi.
„U priči morate da portretišete sve te različite aspekte. Ali oni ne žele da neki djelovi života budu pomenuti u literaturi, i to je način koji zaista ubija naše savremeno pisanje i takođe cenzuriše neke djelove klasične literature“.
Vremenom je žar cenzora dostigao nivo apsurda koji razvlači maštu. Autorska djela, uključujući prevedena djela svjetske literature – redovno se modifikuju da bi zadovoljila standarde cenzora.
Sarkouhi navodi da je dijalog o nedavnoj iranskoj verziji jedne od novela njemačko -švajcarskog autora Hermana Hesea promijenjen tako da dio u kojem se pominje vino u „podobnoj“ verziji postaje kafa.
Cenzore nije mnogo brinulo to što je na taj način u priči ostavljen karakter sa neshvatljivim objašnjenjem da je visoki sadržaj alkohola u kafi koju je upravo konzumirao uzrok njegove glavobolje.
Slično tome, ako su muškarac i žena koji nijesu vjenčani zaljubljeni cenzori se ne ustručavaju u dodavanju stavke da ih vjenčaju i „legalizuju“ tu situaciju.
Za dobrobit društva
Da bi pobijedili cenzore a ipak opisali realnost života likova o kojima pišu, neki savremeni autori pribjegavaju kodiranom jeziku.
Tako, fraza kao što je „oni su se poljubili i te večeri spavali zajedno prvi put“ postaje „oni su pogledali jedno drugo i potom rekli da je bolje da ostanu još malo vremena“. Fraza „ostati još malo vremena" u Iranu je postala sinonim za „otići u krevet“.
Da bi pobijedili cenzore a ipak opisali realnost života likova, neki savremeni autori pribjegavaju kodiranom jeziku.
Ali klasični autori, odavno već mrtvi, ne mogu igrati takve igre, a i u glavama većine čitaoca nedodirljivi su ionako.
Ako je autor netko poput Nezami Ganjavija, čiji je poema "Khosrov i Širin", te druga epska pjesma, "Lajla i Majnoun", stub kako persijske tako i svjetske književnosti, osjećaj gnjeva javnosti još je jači.
Jednako mnoge Irance boli obrazloženje cenzora da to čine za dobrobit društva.
Pjesnikinja Behbahani, koja ima 84 godine, i jedan je od takođe stubova kulture i u borbi za sopstvena prava, kaže da smatra neshvatljivim da se zvaničnici bave moralom žene koja grli mrtvo tijelo, kada su ljudi koji su protestovali protiv posljednjih predsjedničkih izbora u Iranu javno tvrdili da su bili žrtve silovanja u zatvorima.
„U ovoj su zemlji odvodili jadne mlade dječake u zatvor i silovali ih", kaže Behbahani. “To smo čuli veoma često i ja sam se nadala da su to laži. Moguće je da oni koji su sposobni da siluju tako nevina i slaba bića, mogu takođe misliti da se zadovoljsvo može osjećati i postići i grljenjem mrtvog tijela“.
Iako je bijes ogroman zbog najnovijih cenzorskih makaza, malo šta obični Iranci mogu učiniti, osim nadati se da će se odluka o odbijanju objavljivanja "Khosrov i Širin" promijeniti u budućnosti.
Faraj Sarkouhi primjećuje da se intenzitet cenzure pojačao i proširio tokom decenija od Islamske revolucije izvedene 1979.
Knjige su ranjive, čak najranjivije
On kaže da je situacija čak i teža tokom posljednje decenije, od kada je Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo redovno zabranjivalo publikovanje u prosjeku 70 procenata ranije već objavljenih izdanja knjiga. Danas, kako procjenjuje, broj knjiga za koje je data zabrana ponovnog objavljivanja
iznosi oko 50 posto.
Odgovornost za posljednje cenzorsko djelovanje leži u jednom od najmoćnijih komiteta u Iranu a datira još iz vremena Islamske revolucije.
Polovina članova Vijeća za kulturnu revoluciju postavljeni su uz blagoslov iranskih klerikalnih vjerskih lidera a drugu polovinu je imenovao parlament. To je isto tijelo koje je zatvorilo iranske univerzitete na pet godina, nakon revolucije, u namjeri da ih islamizuju.
U međuvremenu, dok Vijeće priprema odgovarajuća upustva koja slijedi Ministarstvo kulture i Islamsko vođstvo, tu su i dodatne sile koje redovno preuzimaju vlast u svoje ruke kako bi mučili izdavače koji se trude da dobiju zvaničnu dozvolu za objavljivanje knjiga.
Te dodatne snage uključuju, klerike, vođe molitvi petkom, tijela Islamske revolucionarne garde, Basij milicija i Ministarstvo za informacije, da pomenemo samo ove poznatije.
„Knjige su veoma osjetljiv problem u Iranu“, primjećuje Sarkouhi. "Kao što ovonedjeljni događaj ilustruje još jednom, to ne znači samo neke knjige, već sve knjige, bez obzira koliko ranjive mogu biti“.