Proteklu je sedmicu u svijetu obilježio WikiLeaks, takozvani portal zviždača, objavljivanjem depeša američkih diplomata u kojima je tretiran ili, da tako kažemo, opserviran, za medije na više nego zanimljiv način, gotovo čitav svijet, tačnije svjetski lideri, njihove politike, vrline i mane, uključujući i čelnike zemalja regiona.
I dok svakog dana Wikileaks, uz pomoć drugih, objavljuje nove „medijske poslastice“, američki zvaničnici pokušavaju da „umanje štetu“, analitičari da procijene da li će biti posljedica po međunarodne diplomatske odnose, a stručnjaci za nove tehnologije istražuju hoće li u novom svijetu uopšte biti moguće sačuvati tajne.
Da li se u regionu Zapadnog Balkana tajni podaci dobro čuvaju, da li se zloupotrebljavaju, ima li curenja tajnih podataka, ko i kako dolazi do njih?
U Hrvatskoj je, na primjer, kao vrlo tajno označena i nabavka vojnih cipela. No, bez obzira na to, zemlja je suočena s „inflacijom tajnosti“ , ali i s „inflacijom curenja“ tajnih podataka.
Ali za razliku od Wikileaksa, u Hrvatskoj povjerljivi podaci „cure“ uglavnom kad ih, iz političkog vrha ili državnih institucija, namjerno puste – ocjenjuju analitičari, novinari i predstavnici nevladinih organizacija u tekstu Ankice Barbir Mladinović Povjerljivi podaci u Hrvatskoj cure iz vlasti.
Oblast tajnih podataka u Crnoj Gori regulisana je još 2008. godine Zakonom o tajnosti podataka i to je prvi zakon kojim je propisan jedinstven sistem određivanja tajnosti podataka, pristupa tajnim podacima, čuvanja, korišćenja, evidencije i zaštite tajnih podataka.
Ipak, bilo je slučajeva „curenja“ povjerljivih informacija, naročito sa sjednica parlamentarnog odbora za bezbjednost, na kojima su šefovi policije referisali o borbi protiv kriminala.
NVO imaju različita iskustva kada je pristup tajnim podacima u pitanju, piše u tekstu U Crnoj Gori tajni podaci na sigurnom Predrag Tomović.
Arhiviranje dokumentacije, ilustracijaU svijetu, pa i u Srbiji, vjerovatno će se poslije afere WikiLeaks umanjiti, odnosno zaoštriti korišćenje elektronske komunikacije, pa čak i uvođenjem određenih mjera, kako bi se zaštitile određene informacije.
Srbija, izgleda, važne državne i javne poslove, olako proglašava tajnom, ali ih i vrlo dobro čuva.
Bez bilo kakvog rizika neke tajne su ipak objavljene, ali je javnost do te mjere „uspavana”, da se čini kako je u Srbiji sve pod tajnom kontrolom, navodi u tekstu Radovan Borović.
Vlasti BiH kažu kako do povjerljivih informacija osim ovlaštenih niko ne može doći, ali dodaju i da takvih informacija nema mnogo, prije svega zbog komplikovanog sistema, a zatim i zbog toga što je u zemlji mnogo međunarodnih organizacija kojima je manje-više sve dostupno.
Neki primjeri govore da nije baš sve pod kontrolom. Tako se izvjesni spisak sa 45 terorističkih organizacija, marta 2010. godine, našao pred UN-om. No, to nije jedni slučaj, piše Dženana Halimović u tekstu Vlasti BiH tvrde da su tajne dobro čuvane.
Na Kosovu još uvijek nije usvojen zakon koji bi regulisao pitanje zaštite tajnih podataka. Iz tog razloga, mnogi podaci bi trebali biti dostupni javnosti, što u praksi i nije tako.
Iz nevladinog sektora kažu da je to na štetu države, ali i javnosti, dok oni iz Vlade navode da će se jedan takav zakon usvojiti početkom sljedećeg vladinog mandata, piše u tekstu Na Kosovu još nema zakona o zaštiti podataka Amra Zejneli.
I dok svakog dana Wikileaks, uz pomoć drugih, objavljuje nove „medijske poslastice“, američki zvaničnici pokušavaju da „umanje štetu“, analitičari da procijene da li će biti posljedica po međunarodne diplomatske odnose, a stručnjaci za nove tehnologije istražuju hoće li u novom svijetu uopšte biti moguće sačuvati tajne.
Da li se u regionu Zapadnog Balkana tajni podaci dobro čuvaju, da li se zloupotrebljavaju, ima li curenja tajnih podataka, ko i kako dolazi do njih?
U Hrvatskoj je, na primjer, kao vrlo tajno označena i nabavka vojnih cipela. No, bez obzira na to, zemlja je suočena s „inflacijom tajnosti“ , ali i s „inflacijom curenja“ tajnih podataka.
Ali za razliku od Wikileaksa, u Hrvatskoj povjerljivi podaci „cure“ uglavnom kad ih, iz političkog vrha ili državnih institucija, namjerno puste – ocjenjuju analitičari, novinari i predstavnici nevladinih organizacija u tekstu Ankice Barbir Mladinović Povjerljivi podaci u Hrvatskoj cure iz vlasti.
Oblast tajnih podataka u Crnoj Gori regulisana je još 2008. godine Zakonom o tajnosti podataka i to je prvi zakon kojim je propisan jedinstven sistem određivanja tajnosti podataka, pristupa tajnim podacima, čuvanja, korišćenja, evidencije i zaštite tajnih podataka.
Ipak, bilo je slučajeva „curenja“ povjerljivih informacija, naročito sa sjednica parlamentarnog odbora za bezbjednost, na kojima su šefovi policije referisali o borbi protiv kriminala.
NVO imaju različita iskustva kada je pristup tajnim podacima u pitanju, piše u tekstu U Crnoj Gori tajni podaci na sigurnom Predrag Tomović.
Srbija, izgleda, važne državne i javne poslove, olako proglašava tajnom, ali ih i vrlo dobro čuva.
Bez bilo kakvog rizika neke tajne su ipak objavljene, ali je javnost do te mjere „uspavana”, da se čini kako je u Srbiji sve pod tajnom kontrolom, navodi u tekstu Radovan Borović.
Vlasti BiH kažu kako do povjerljivih informacija osim ovlaštenih niko ne može doći, ali dodaju i da takvih informacija nema mnogo, prije svega zbog komplikovanog sistema, a zatim i zbog toga što je u zemlji mnogo međunarodnih organizacija kojima je manje-više sve dostupno.
Neki primjeri govore da nije baš sve pod kontrolom. Tako se izvjesni spisak sa 45 terorističkih organizacija, marta 2010. godine, našao pred UN-om. No, to nije jedni slučaj, piše Dženana Halimović u tekstu Vlasti BiH tvrde da su tajne dobro čuvane.
Na Kosovu još uvijek nije usvojen zakon koji bi regulisao pitanje zaštite tajnih podataka. Iz tog razloga, mnogi podaci bi trebali biti dostupni javnosti, što u praksi i nije tako.
Iz nevladinog sektora kažu da je to na štetu države, ali i javnosti, dok oni iz Vlade navode da će se jedan takav zakon usvojiti početkom sljedećeg vladinog mandata, piše u tekstu Na Kosovu još nema zakona o zaštiti podataka Amra Zejneli.