Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Vjerske zajednice (ni)su imune na finansijske zloupotrebe


Ilustrativna fotografija
(Saradnja: Enis Zebić, Dženana Halimović, Esad Krcić, Branka Trivić)

Odnos vjerskih zajednica i država nezaobilazna je tema kada je riječ o burnim dešavanjima na Balkanu s početka '90-tih godina prošlog vijeka. Koliko su se međusobno prožimali, najbolje ilustruje nekoliko činjenica.

U Crnoj Gori, na primjer, je godinama već u svakom istraživanju javnog mnijenja, institucija od najvećeg povjerenja građana, Srpska pravoslavna crkva (SPC), a njen poglavar u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, redovno je u vrhu spiska omiljenih političara.

U Bosni i Hercegovini, reisu'l'ulema Mustafa Cerić, poglavar Islamske vjerske zajednice, zapravo slovi kao najuticajniji predstavnik Bošnjaka u javnom i političkom životu zemlje, te se za njegovu naklonost bore stranke koje zastupaju Bošnjake.

Uticaj crkve u Hrvata, jasno se ogledao i prilikom nedavne kampanje za predsjedničke izbore, u koju su aktivno bili uključeni i predstavnici Kaptola, koji su preko medija i sopstvenih glasila davali instrukcije građanima ko bi bio poželjan hrvatski predsjednik.

A o uticaju crkve u Srbiji samo nekoliko posljednjih primjera, od toga da je sahrana patrijarha Pavla, novembra prošle godine, imala sva obilježja prvorazrednog državnog događaja, do toga da je predsjednik sekularne države Srbije prisustvovao sjednici sinoda povlašćene SPC, te da se SPC nedavno izjašnjavala o statutu Vojvodine.

Logično, političke odnose država i vjerskih zajednica pratili su i finansijski, kako se to na Balkanu radi, posljednjih 20-tak godina. Iako se, kad je vjera u pitanju, potenciraju duhovne i moralne vrijednosti, brojne afere, koje svako malo izbiju na površinu, pokazuju da ni vjerske zajednice nisu imune na razne vrste zloupotreba i finansijskih malverzacija.

S toga se u temi sedmice bavimo upravo finansijskim aspektom tih odnosa, koji su u svakoj od država drugačiji.

Katolička crkva kao i svi drugi privatni posjednici

U Hrvatskoj, tri najveće crkve su na državnom budžetu. Prvo je Katolička crkva dobila enormna prava prema ugovoru s Vatikanom, a onda su identična prava dobili i SPC i Islamska vjerska zajednica, da se ne bune, a još bar desetak vjerskih zajednica imaju također poseban status. Što se donacija i njihove kontrole tiče, u Hrvatskoj se to pitanje unazad 20 godina nije potezalo.

Velike vjerske zajednice u Hrvatskoj financiraju se najvećim dijelom iz državnog proračuna, a imaju i solidne vlastite prihode od nekretnina koje su im vraćene u procesu denacionalizacije.

Katolička crkva u Hrvatskoj je povratom imovine nakon pada komunizma postala najveći privatni posjednik u Hrvatskoj i ponaša se kao i svi drugi privatni posjednici. Kako to izgleda „u praksi“, opisuje povjesničarka umjetnosti i izvrsna poznavateljica povijesti Zagreba, Snješka Knežević:

„U prilično kaotičnom stanju hrvatske tranzicije, privatni interesi dobivaju prevlast i to na štetu javnih i općih interesa. Moglo bi se reći da rade što hoće. Tako se Crkva ponaša kao veleposjednik, u prvom planu iz financijske dobrobiti i profita. Postavlja se pitanje što stoji iza toga? Dakako ideološka zasada da privatna inicijativa ima presudnu ulogu u razvoju, što nije potpuno netočno, ali mora da postoji kontrola i privatni planovi se moraju prilagođavati i javno verificirati. Međutim, naša praksa pokazuje suprotno. Javna uprava i politička vlast ponašaju se kao servis, a ne kao partner.“


Tako je uz „servisiranje“ privatnog crkvenog interesa od strane državnih i zagrebačkih vlasti, u samom središtu grada niknuo projekt „Prebendarskih vrtova“, stambeno-poslovnog objekta kojeg je započeo nekadašnji vojni dobavljač, a danas zatvorenik, Vladimir Zagorec. Kada je on „zaglavio“ u zatvoru, Crkva je sama nastavila posao. Izgrađeni objekt je zastrašujući:

„On svojim dimenzijama, likom i nadasve položajem razara to sitno mjerilo sredine. To je najveća povreda povijesne sredine koja se ikada dogodila u Zagrebu.“


Drugi je slučaj nekadašnje Domobranske vojarne na zagrebačkom Črnomercu, izgrađene još za Austro-ugarske, koju je na ime neke kompenzacije država dala Katoličkoj crkvi za buduće katoličko sveučilište. Međutim, katoličko sveučilište će se napraviti na drugoj lokaciji, a ovaj veliki kompleks postao je crkvi lijep izvor prihoda:

„Ovaj kompleks danas je potpuno u istom stanju već nekoliko godina. Crkva, dio po dio tog prostora, unajmljuje različitim subjektima. Nema govora o nikakvoj rehabilitaciji, nema govora o nikakvoj promjeni, nego se isključivo radi samo o eksploatiranju toga velikoga kompleksa, u smislu financijske dobrobiti i profita.“

Crkva Svetog Marka u Zagrebu - ilustrativna fotografija
Urbanist i nekadašnji pomoćnik ministra u Račanovoj Vladi, upravo za to područje, Zlatko Uzelac, kaže kako Crkva posjeduje niz objekata koji čine dio kulturne baštine, za čije održavanje država izdvaja vrlo velike iznose, koje se obično ne pribraja sredstvima koja se iz proračuna izdvaja za vjerske zajednice. I tu nastaje problem:

„U tom smislu imamo niz negativnih primjera u posljednje vrijeme, a neke kontinuiraju već i duže, gdje se iskazuje vrlo nezadovoljavajući odnos prema kulturnoj baštini, u kojemu preteže investicijsko iskorištavanje baštine kao čiste nekretnine. U tom smislu bio je karakterističan primjer urbanističkog natječaja za Kaptol.“

Podsjetimo, radi se o prostoru oko zagrebačke Katedrale, koji se sastoji od niza renesansnih i baroknih kurija sa prostranim vrtovima, a urbanistički natječaj što ga je raspisala Katolička crkva na neki je način „ispitivao“ što se sa tim neizgrađenim nekretninama može napraviti, kaže Uzelac:

„Odnos spram baštine je ovdje bio potpuno irelevantan. To je bilo zamišljeno kao nastavak one prakse koja je dovela do toga da je jedna velika građevina, Dom za umirovljene svećenike, već izgrađena u jednom takvom dvorištu kurije. Taj negativan primjer se i sada trebao prevesti. Ali to nije bilo dovoljno.“


Mi smo nekada imali kulturno etički ispravno usmjeren kler. Danas se oni ponašaju kao svi vulgarni veleposjednici. Žao mi je za to, ali to je istina.
Jedan od muzeja u kojima bi bilo izloženo neprocjenjivo blago zagrebačkog Kaptola trebao je biti izgrađen ispod trga pred katedralom, inače najstarijeg zagrebačkog trga. Uzelac zaključuje da se pokušalo progurati rješenje - muzej u javni prostor trga, a u vrtove, koji su privatno vlasništvo Kaptola, staviti nešto što bi Crkvi donosilo profit:

„Mislim da je jedna od najgorih stvari taj nedostatak osjećaja za to da svaka investicija mora o tome voditi brigu, kao što i u gradu i drugi investitori, kao država, pojedinci ili građani, moraju voditi brigu o baštini. Očekivalo bi se da crkva vodi brigu još i više. Imamo mnogo primjera koji pokazuju da to na žalost više nije tako, da se Crkva odnosi kao kapitalistički poduzetnik.“


Doktorica Knežević podsjeća na protekla stoljeća kada su zagrebački biskupi i zagrebački kler bili veliki mecene, darovatelji i dobročinitelji Zagreba. Primjer koji svatko zna je park Maksimir, koji je dar Zagrebu biskupa Maksimilijana Vrhovca, ali to nipošto nije bio osamljen slučaj:

„Mi smo nekada imali kulturno etički ispravno usmjeren kler. Danas se oni ponašaju kao svi vulgarni veleposjednici. Žao mi je za to, ali to je istina. Nekada su biskupi i svećenici bili elita. Danas su to primitivni seljaci. To nije pristojno i lijepo reći, ali je to činjenica. Kakva nam je politika, takav nam je i kler.“


Humanitarna udruženja vjerskih zajednica se međusobno optužuju za pronevjere


Vjerske su zajednice u Bosni i Hercegovini, poreski obveznici, kao i svaki drugi privredi ili pravi subjekt. No finansijsko poslovanje vjerskih zajednica izaziva veliko zanimanje javnosti, pravosuđa i politike. I dok se same vjerske zajednice manje pominju u aferama, njihova humanitarna udruženja nerijetko se međusobno optužuju za razne vrste malverzacija. Državu to najčešće ne brine, osim sa aspekta da li je porez plaćen ili nije. Pitanje porijekla novaca poteže se samo kada je riječ o kapitalnim objektima, poput rezidencije za poglavara Islamske vjerske zajednice.

Poslovanje vjerskih zajednica regulisano je Zakonom. Dužni su dostavljati godišnje obračune, kao i svaka druga kompanija, te u skladu s tim plaćati i sve prateće poreze i doprinose, čak i na dobrotvorni rad.

Za bilo što, što radimo, plaćamo porez, kao da smo firma. Tako i na karitativnu pomoć, koju dobijamo s polja, moramo da platimo porez, pa i kada nekome pomažemo, opet moramo da plaćamo porez.
Paroh sarajevski, Vanja Jovanović:

„Ono što nama otežava funkcionisanje jesu razni nameti za Crkvu. Za bilo što, što radimo, plaćamo porez, kao da smo firma. Porez na sve je nama nametnut bez ikakve logike. Tako i na karitativnu pomoć, koju dobijamo s polja, moramo da platimo porez, pa i kada nekome pomažemo, opet moramo da plaćamo porez. S druge strane, i ti ljudi, koji bi možda nešto i pomagali, više to ne žele.“


Vjerske zajednice su, do donošenja Zakona 2004. godine, tretirane tek kao neka vrsta udruženja građana, ali stanje ni sada nije u potpunosti riješeno u određenim segmentima, pojašnjava glasnogovornik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, monsinjor Ivo Tomašević:

„Pred Zakonom, barem kada je riječ o Katoličkoj crkvi, mi nismo na određeni način ni postojali jer se mogla legalizirati samo udruga. Tek ovim Zakonom je omogućeno naše postojanje. Prije toga nismo mogli kao Crkva otvoriti čak ni svoj račun u banci. Onda dolazi do određenih obveza. Osim mogućnosti registracije, u ovome društvu se nije puno dalje došlo. Nije riješeno ni pitanje mirovine, ni zdravstveno osiguranje svećenika.“


Iako se nad njima ne vrši standardna revizorska kontrola, finansijska policija ima pravo vršiti kontrolu, ali samo na zahtjev Tužilaštava. I dok se rad vjerskih zajednica, sam po sebi, ne dovodi pod istrage, njihova humanitarna udruženja i sama se međusobno optužuju za pronevjere i malverzacije.

Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona tako je nedavno podiglo optužnicu protiv direktora Regionalnog odbora Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ u Bihaću, Rifeta Horozovića, zbog sumnje da je više od 80.000 KM, namijenjenih za pomoć siromašnima, potrošio za lične potrebe - dnevnice, troškove noćenja, korištenje automobila, mobitele, račune za jelo i piće i nezakonite mjesečne naknade. Prostora za sumnju je više, tim prije što u Federaciji Bosne i Hercegovine djeluju paralelno dva Merhameta.

Država traži utvrđivanje trošenja sredstava uglavnom za novac koji njene institucije daju vjerskim zajednicama. Kad su u pitanju donacije, bitno je uglavnom da je porez plaćen.

Pitanje porijekla novca uglavnom se poteže u javnosti onda kada se radi o kapitalnim projektima, poput recimo izgradnje rezidencije Reis-ul-uleme Mustafe efendije Cerića u Sarajevu. Protiv ulaganja 10 miliona KM u reisovu rezidenciju, ustala su viđena imena islamske zajednice, kao i studenti Fakulteta islamskih nauka, tvrdeći da se radi o potezu koji, osim što utiče na loš imidž Islamske zajednice, postavlja i pitanje pranja novca od strane novopečenih bogataša, koji se utrkuju oko finansiranja projekta.


Ipak, više je, tvrde u vjerskim zajednicama, nepravde od strane države, koja tendenciozno u pojedinim slučajevima, manipuliše njihovom nacionalizovanom imovinom.

Predsjednik Sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Edhem Bičakčić:

„To znači povrat nacionalizirane, konfiskovane i oduzete imovine u dugom periodu komunističke vladavine od 50 godina. Tada je imovina vjerskih zajednica bila meta za finansiranje ove ideologije. Pored imovine, koja je vlasništvo Islamske zajednice, tu je značajna i vakufska imovina, a Islamska zajednica na određeni način upravlja i vakufskom imovinom, koja je jedan poseban fenomen u Bosni i Hercegovini jer ona predstavlja ekonomsku osnovu za budući rad i djelovanje Islamske zajednice. Taj moment se nalazi u oba entiteta. Do sada je, na različite načine, u nekim općinama, uspio da se vrati dio ove imovine, ali to je puno manji dio od ukupne imovine koja je na neki način i danas uzurpirana.“


Monsinjor Tomašević:

„To nisu samo crkvena dobra i dobra vjerskih zajednica, nego je to i pitanje pravednosti, da se vrate starim vlasnicima njihova dobra. Prema jednoj studiji, koju su napravili desetak profesora u Sarajevu, oko sedam posto nacionalizirane imovine je imovina crkve ili vjerskih zajednica. Pitanje je pravednosti, da se i ovo društvo gradi na pravednim zakonima i na pravdi.“

Paroh sarajevski, Vanja Jovanović:

„U Federaciji Bosne i Hercegovine, kada je u pitanju imovina, mi nismo do sada imali geste dobre volje. Čak imovina koja nije nacionalizovana, nije vraćena. Kao sarajevski paroh nemam mogućnosti da uđem u dvije crkvene kapele, koje se nalaze u centru grada. To drži jedna zvanična firma i kod njih su ključevi. U pitanju su dvije kapele koje su oduzete početkom posljednjeg rata. U jednoj nikada nisam ni bio, a kada sam želio da vidim kako izgleda, nisu mi dopustili. Ova druga je otvorena i obavljamo obrede. Postoji i ona imovina koja ne potpada pod Zakon o restituciji, a koja nije u našem posjedu.“


Mada su u Bosni i Hercegovini vjerske zajednice odvojene od države i politike, činjenica je da u političkim zbivanjima igraju značajnu ulogu. Nerijetko se oglašavaju sugerišući kojim bi pravcem pojedine stranke trebale ići, te istovremeno politika ima upliv i u ono što se tiče vjerskih zajednica.

Iako se suzdržavaju od ocjena da je upravo politika odgovorna zbog prisvajanja imovine i sprečavanja njenog povrata, s ciljem obezbjeđenja profita sebi bliskim grupama, u vjerskim zajednicama ne isključuju takvu mogućnost. Ovisi samo o tome ko je u kom dijelu zemlje većina.

Koliko vjerske zajednice zaista plaćaju porez

Za razliku od Bosne i Hercegovine, vjerskim je zajednicama u Crnoj Gori prepušteno na volju hoće li i za šta podnijeti prijavu. U poreskoj službi kažu da do sada nisu imali ni jednu. No problem je izgleda što odnosi države i vjerskih zajednica u Crnoj Gori pravno nisu regulisani ni na jednom nivou, što ostavlja prostor da ih politika reguliše prema potrebama i prema različitim međusobnim odnosima, u različitim periodima u proteklih 20 godina. Posebno su zanimljivi odnosi sa SPC.

Manastir Ostrog - ilustrativna fotografija
Tako je na primjer u vremenu međusobne interesne zavisnosti crnogorske vlasti i predstavnika SPC, omogućeno da se sredinom i krajem '90-tih godina dobar dio pravoslavnih sakralnih objekta iz vlasništva države, odnosno opština, volšebno prepiše na SPC. Godinama se već govori da se iz manastira Ostrog u vrećama iznose ogromne količine novca od donacija, koje u to svetilište pritiču od vjernika, čak i pripadnika drugih konfesija. No, država se obično brani nemiješanjem u crkvene poslove.

Odnos države prema vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, u institucionalnom smislu ne postoji jer ne postoji Ministarstvo vjera, a ni na Vladinim nižim nivoima ne postoji organ koji bi se bavio vjerskim zajednicama. Pravna regulativa, koja reguliše poreska, odnosno imovinska pitanja, postoji, ali ona ne proizvodi neke, za njih, naročite obaveze. Suština je da su vjerske zajednice dobrim dijelom oslobođene plaćanja poreza, ili im je prepušteno na volju - šta će i da li će uopšte podnijeti poresku prijavu.

Gordana Jovanović, Ministarstvo finansija:

„Porez na dobit ne plaćaju vjerske zajednice, ako su u skladu sa posebnim zakonom osnovane na obavljanje ne dobitne djelatnosti. Ukoliko vjerska zajednica pak vrši isporuku proizvoda i usluga za tržište, u tom slučaju su obveznici plaćanja poreza na dodatnu vrijednost, ako za posljednjih 12 mjeseci ostvare promet proizvoda ili usluga veći od 18.000 eura, kao i poreza na dobit i poreza na nepokretnosti.“


U Rimokatoličkoj crkvi kažu da se na prihode stečene darovima vjernika ne plaća porez, a ni u Islamskoj vjerskoj zajednici ne plaćaju porez jer, kako kažu, ne obavljaju profitabilnu djelatnost, ali da u slučaju raznih nabavki izmiruju porez na dodatu vrijednost.

Paroh Velibor Džomić
Podgorički paroh Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Velibor Džomić, kaže da su sveštenici i crkveni službenici poreski obveznici, kao i svi ostali građani, te da uplaćuju i novac za penzijsko-invalidsko osiguranje. Crkva takođe plaća mnoge poreze, kaže Džomić, koji napominje da, primjera radi, građevinski materijal, koji je nabavljan za gradnju Sabornog hrama u Podgorici, nije oslobođen poreza na dodatu vrijednost:

„Nepokretnosti oslobođene su poreza na promet, obzirom da je riječ o spomenicima kulture.“


Predstavnik Crnogorske pravoslavne crkve, Stevo Vučinić, kaže da ova vjerska zajednica ne raspolaže nikakvom imovinom, osim jednog vladičanskog doma. Troškovi se podmiruju od dijela sredstava koje država izdvaja za vjerske zajednice, a pošto se ne bavi nikakvom profitabilnom djelatnošću, Crnogorska pravoslavna crkva ne plaća nikakav porez. Vučinić tvrdi da država nema skoro nikakvu kontrolu prihoda vjerskih zajednica i da postoji veliki problem sa imovinom kojom je nekad raspolagala crkva, a koja je, kako kaže, bila narodna i državna:

„Silna imovina koja je bila plemenska, narodna, državna imovina u Crnoj Gori je odnedavna prepisana na Pravoslavnu crkvu. To je otprilike vrijednost od jedne milijarde eura ili 12 kvadratnih kilometara zemljišta. Iako nije vlasnik, ona sa time raspolaže na način što je preprodaje i rasprodaje.“


Trenutno se iz ove države iznosi novac u vrećama preko zvaničnih graničnih prelaza, pa i preko nezvaničnih, koji se reinvestira i refinansira u Republici Srpskoj i u državi Srbiji, a što je najopasnije, služi za finansiranje protivustavnih radnji u državi Crnoj Gori.
Vučinić tvrdi da Srpska pravoslavna crkva, u Crnoj Gori, ne samo da rasprodaje imovinu, već ostvaruje više milionske prihode, koji se nekontrolisano iznose iz države:

„Manastir Ostrog ostvari godišnji prihod od oko 50 miliona eura, koji ne podliježe nikakvom poreskom sistemu, niti država nad tim prihodima ima ikakve žive kontrole, ali se i ne trudi. Trenutno se iz ove države iznosi novac u vrećama preko zvaničnih graničnih prelaza, pa i preko nezvaničnih, koji se reinvestira i refinansira u Republici Srpskoj i u državi Srbiji, a što je najopasnije, služi za finansiranje protivustavnih radnji u državi Crnoj Gori.“


Podgorički paroh Srpske pravoslavne crkve, Velibor Džomić, je prokomentarisao optužbe da se u manastiru Ostrog ostvaruju više-milionski prihodi, ali i odgovorio na pitanje - da li se plaća porez na dobit, ostvarenu aktivnostima u ovom manastiru, koje su se u javnosti više puta okarakterisale kao vid vjerskog turizma:

„Manastir Ostrog je optužen da je 30 ili 50 miliona eura uplatio penzionom fondu Bosne i Hercegovine i to su sve mediji prenijeli, a kada se sa zvaničnog mjesta iz Bosne i Hercegovine demantovala ta informacija, to nije prenio niko, sem jedne agencije. To nije vjerski turizam jer ljudi dolaze u manastire iz duhovnih i religioznih potreba. Shodno zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori i zakonom o PDV-u, sve ono što čini sadržaj vjerskih usluga i obavljanja vjerskih poslova ne podliježe plaćanju poreza.“


Koliko vjerske zajednice zaista plaćaju porez, najjasnije se vidi iz broja podnijetih poreskih prijava. Gordana Jovanović, Ministarstvo finansija:

„Poreska uprava Crne Gore nema prijavljenu ni jednu registraciju za obavljanje privredne djelatnosti, niti ima podnesenu prijavu o oporezivim prihodima. Država i institucije države nemaju zakonsko pravo niti obavezu da kontrolišu prihode koje vjerske zajednice ostvaruju po osnovu prometa i usluga vezano za vjerske obrede. Takođe, vjerske zajednice nemaju zakonsku obavezu evidencije prihoda i rashoda, te je evidencija raspodjele ovih prihoda stvar unutrašnje organizacije vjerskih zajednica.“


SPC ima privilegovan položaj

Jedan od prvih zadataka novog srpskog patrijarha, Irineja, je da reši sukob u SPC, u kojem ulogu glavnog negativca ima vladika raško-prizrenski, Artemije, smenjen, tačnije privremeno razrešen od strane Svetog arhijerejskog sinoda, dok se, kako su naveli tom prilikom, ne utvrdi njegova kanonska odgovornost.

Crkva Svetog Marka u Beogradu - ilustrativna fotografija
Artemije se sumnjiči za nezakonito poslovanje eparhije, postojanje tajnih računa vladike i firme „Rade neimar”, iza koje se sumnja da stoji vladika lično. Dugogodišnjim sumnjivim poslovima eparhije bavi se crkveni Sinod. Srpska pravoslavna crkva je još u vreme učvršćivanja Miloševićeve vlasti prešla „Rubikon”, naselila laičku sferu. Bez preterivanja se može reći da su u Srbiji, za proteklih dvadesetak godina, poništene dvovekovne civilizacijske tekovine o odvojenosti „crkve i države”. Crkva je, dakle, zaposela prostor koji joj ne pripada, ali u Srbiji se događa još nešto - SPC, uprkos slovu Ustava i zakona, ima privilegovan položaj u odnosu na druge verske zajednice.

U ratovima devedesetih, kako podseća verski analitičar Mirko Đorđević, SPC je ,,nosila svoj ratni krst” i učestvovala, ne samo kao svedok vremena, nego i kao neka vrsta duhovnog saučesnika u tim zbivanjima.

Kosovski čvor koji je crkva, smatrajući se stožerom srpskog društva, htela, i još hoće da raspliće, dodatno je ojačao simbiozu Srpske pravoslavne crkve i države, ocenjuje Aleksandar Popov, predsednik novosadskog Centra za regionalizam, pa se stiče utisak da je SPC državna crkva, iako to nije. Otuda ona, uprkos tome što je Ustav tretira samo kao jednu od crkava, u mnogo čemu ima povlašćen položaj. To se očituje i u njenom čestom mešanju u državne poslove, podseća naš sagovornik:

„Poznat je slučaj kada se Sinod oglasio povodom Statuta Vojvodine, što nije materija kojom treba da se bave crkveni organi. Naravno da svako ima pravo da se meša u neke državne poslove, ali ne na taj način. Izvršen je povratak imovine samo SPC-u, ali restitucija nije generalno izvršena u državi, tako da ostalim građanima nije vraćena imovina. Predstavnici SPC su zastupljeni u raznim agencijama, ili savetodavnim telima koje je država formirala. Čak smo imali slučaj da je država učestvovala u radu Sinoda SPC, što je presedan.“

Izvršen je povratak imovine samo SPC-u, ali restitucija nije generalno izvršena u državi, tako da ostalim građanima nije vraćena imovina. Čak smo imali slučaj da je država učestvovala u radu Sinoda SPC, što je presedan.

Predstavnici drugih verskih zajednica u Srbiji, nemaju primedbe na Ustavni tretman, ali ukazuju na raskorak između normativnog i stvarnog.

Svakako da Ustav i zakoni ove države garantuju ravnopravnost verskih zajednica i da se ni jednoj od njih ne daje prednost u odnosu na drugu, ali u realnosti stvari potpuno drugačije funkcionišu, kaže Rešad Plojović, potpredsednik Mešihata islamske zajednice u Srbiji i beogradsko-novosadski muftija:

„Kada se govori o zastupljenosti predstavnika vjerskih zajednica i crkve u nadležnim državnim organima i komisijama, u nekim savjetodavnim tijelima, ne nalazite nikoga drugog osim predstavnika SPC-a. Kada se govori o finansiranju projekata vjerskih zajednica, sredstva koja se izdvajaju za SPC su mnogo veća u odnosu na sve ostale crkve i vjerske zajednice. Neko će reći da je SPC najbrojnija, ali to ipak ne znači i ne daje za pravo da se projekti SPC pomažu. S druge strane se ipak realizuju projekti nekih drugih vjerskih zajednica, koje su sa manjim brojem njihovih sljedbenika u Srbiji, da se ne bi osjetila diskriminacija na tom polju. Kada je u pitanju zaštita objekata crkvi i vjerskih zajednica u Srbiji, mnogo više se poklanja pažnja zaštiti objekata SPC, u odnosu na objekte Islamske zajednice. Već je šest godina proteklo od paljenja džamija u Beogradu i Nišu. Ni do dan danas nisu pronađeni niti kažnjeni vinovnici toga. To nam govori da država nije bila spremna, ili nije htjela, zaštiti ove objekte od paljenja, te se i danas odugovlači sa pronalaženjem krivaca. Kada se govori o Zakonu o vjerskim zajednicama, o Zakonu o vraćanju imovine vjerskim zajednicama, Zakonu o restituciji imovine vjerskih zajednica, Islamskoj zajednici do dan danas nije vraćen ni jedan objekt, ni jedna parcela, ništa što je ona potraživala, dok sa druge strane SPC-u je vraćeno mnogo.“


Aleksandar Popov, Foto: Vesna Anđić
Zakon o verskim zajednicama, koji garantuje njihovu ravnopravnost, dugo je pripreman, ali kompetentni stručnjaci ukazuju na probleme u njegovom sprovođenju, ocenjuje verski analitičar Živica Tucić i dodaje da sama činjenica da ima verskih zajednica koje osećaju da su neravnopravne u odnosu na neke druge, nameće potrebu da se o tome diskutuje. A o medijski neravnopravnom prezentovanju nekih verskih zajednica kaže da su za to delimično i same one odgovorne:

„Mi o tim malim verskim zajednicama malo znamo, kao da su one u samoizolaciji. U celom svetu brojnost neke verske zajednice igra neki značaj. Ne može niko pomisliti da može neka mala verska zajednica biti potpuno ista u prezentaciji kao neka velika. Čak to utiče i na prava. To je i praksa u svetu. Treba da postoji osećaj ravnopravnosti i sloboda izražavanja. Preduslov za to je da neko postoji kao takav, da bude prihvaćen i priznat. Oko toga je bilo nekih problema i vidimo da su tek sada neke male verske zajednice registrovane, za koje se moralo pretpostaviti da su morale imati registraciju i pre više godina.“


Aleksandar Popov ukazuje na problematično, ali rašireno uverenje da je Srpska pravoslavna crkva zaštitnik srpstva i nacionalnog identiteta, posebno u kontekstu očuvanja Kosova:

„U tom kontekstu se i crkva posmatra, posebno od vladajućih struktura. Bez obzira kojoj opciji političari pripadaju, jednako se trude da se nekritički odnose prema Pravoslavnoj crkvi, dajući joj tretman koji nemaju druge verske zajednice. Iz tog proizilaze devijacije koje nam se dešavaju, da su njene aktivnosti netranspartentne, posebno u oblasti finansija. Afera koja se desila u prizrenskoj eparhiji je pokazala da se zapravo dešavaju i stvari koje su potpuno van kontrole. Novčani tokovi koji se dešavaju u okviru ove Crkve očigledno da nisu pod kontrolom. Kada bi se kopalo dublje po finansijama, sigurno bi se pokazalo da ima i drugih slučajeva. To je sve posljedica nekritičnog odnosa, gdje se podilazi i masama, zato što Crkva u masama ima, na žalost, nekritički tretman.“

*****

I na kraju, kada je riječ o finansijsko-političkim odnosima država i vjerskih zajednica na Balkanu, ali ne i samo o tome, svakako je zanimljivo primijetiti da, kako su društva siromašila, tako su se najčešće nizali vjerski objekti ili obnavljali oni porušeni tokom rata, sve monumentalniji i sve velelepniji jedan od drugog.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG