Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šta očekuje buduće studente


Sa jednog od studentskih protesta zbog loših uslova studiranja, Sarajevo, februar 2010, Foto: Midhat Poturović
(Saradnja na temi: Ankica Barbir Mladinović, Radovan Borović, Predrag Tomović i Gordana Sadndić Hadžihasanović)

Ovih su majskih dana dva događaja svako malo punila stranice štampe, elektronskih medija i web portala regiona - Josip Broz Tito, zbog tridesete godišnjice smrti, godišnjica Pobjede nad fašizmom, Dana mladosti i štafeta, ali i svršeni maturanti, generacija rođena baš te, 1992. godine, u kojoj se u krvi raspala Titova Jugoslavija. U tranzicionim društvima, sa svih su im strana, servirane često sumnjive moralne, etičke i obrazovne vrijednosti kroz djetinjstvo, osnovnu i srednju školu. Zbog toga se, kao sasvim logično, nameće pitanje - kakvi im se izbori u ovom, vjerovatno i presudnom trenutku, za budućnost nude?

Sve uspješne se države uveliko temelje na obrazovanju budućih generacija, koje će razvijati i unaprijeđivati društva, pa smo se u temi sedmice zapitali šta se ove godine nudi pred svršenim maturantima regiona koji teži Evropskoj uniji, posebno imajući u vidu da teret ekonomske krize otežava i onako sporu reformu obrazovnog sistema.

Šta im se nudi? Koliko košta obrazovanje? Koliko države brinu o svojoj budućnosti? Da li imaju mogućnost za odlazak u inostranstvo ili neku od država regiona?

Lakše se upisati u Italiji

U Hrvatskoj, koja se najviše približila Evropskoj uniji, ima sve više privatnih fakulteta i poslovnih škola, ali sami studenti tvrde da je kvalitet obrazovanja i dalje puno veći na državnim fakultetima. Ovogodišnja generacija maturanata dodatno je pod stresom jer polaže i državnu maturu i prijemne ispite na fakultetima, iz pojedinih predmeta, a nisu optimistični ni prema budućnosti koja ih čeka kada, za četiri ili pet godina, završe fakultet.

Hrvatski su maturanti ovih dana pod velikim stresom. Treba preživjeti državnu maturu, a ni ona, bez dodatnih prijemnih ispita na mnogim fakultetima, neće biti dovoljna za upis. Treba se pripremiti i za maturalnu večer, kupiti odijelo ili haljinu, platiti samu večeru čija se cijena, ovisno o glazbi i restoranu, kreće od 30 do 120 eura:

„Kupile smo haljinu. Matursko večer je sljedeći tjedan. Pod velikim smo stresom. Recesija je, a treba si naći posao, ili se upisati na fakultet, a ništa nije jeftino. Roditelji nam ne mogu sve to financirati.“

A, evo što generacija maturanta iz 2010. najviše želi upisati:

„Arhitekturu.“
„Ekonomiju i menadžment.“
„Filozofiju ili psihologiju. Voljela bih se baviti dječjom psihologijom.“
„Filozofski najvjerojatnije - komparativnu književnost sa sociologijom.“
„Pravo ili ekonomija.“

Većina, naravno, upisuje državne fakultete, ali sve je više i privatnih, uglavnom menadžerskih i biznis trogodišnjih studija, poprilično skupih za hrvatske prilike, od 3.000 do 5.000 eura godišnje. Sami studenti tvrde da su u konačnici, po ukupnom obrazovanju, puno slabiji od državnih, osim što prakticiraju suvremeniji način predavanja i komunikacije sa studentima:

„Privatni fakulteti u našoj državi su na vrlo lošem glasu. Postoji mišljenje da se samo plati i ne moraš ništa raditi.“
„Koliko sam čula koštaju oko 20.000, ali oni dobiju knjige.“
„Mislim da na privatnim ne naučimo toliko, koliko možemo na državnim.“
„Mislim da je privatan fakultet legalan način kako kupiti diplomu.“
„Čula sam da su privatni fakulteti bolji jer imaju dobre praktikume.“

Svi testovi pokazuju da nove generacije hrvatskih maturanata izlaze iz srednje škole sa vrlo slabim znanjem, što je potvrđeno i na probnim testovima državne mature, čak i u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu:

„Uspjeh je između 60 i 70 posto.“
„To nije dobro jer na fakultetu ispod 80 posto nemamo što tražiti na prijemnom.“
„Naša gimnazija je jedna od boljih i ako smo mi tako loše napisali - što su ovi drugi napravili?“

Mnogi će „lakši put“ do fakulteta potražiti u inozemstvu, osobito u Italiji i Sloveniji, a nemaju, kažu, ništa protiv studiranja u ostalim zemljama u susjedstvu:

„Ovdje je jako težak prijemni, a u Italiji na arhitekturi nema prijemnog, samo crtanje.“
„Idem u Italiju jer tamo svako ljeto idem učiti po mjesec dana. Tamo ću se možda lakše upisati nego ovdje. Naša ravnateljica je izjavila u novinama da će se zbog državne mature puno ljudi seliti u Mostar.“

Ako ne dobiju smještaj u studentskom domu u Hrvatskoj, cijena školovanja u inozemstvu, bila je donedavno približno ista, ali u zadnje vrijeme inozemstvo osjetno poskupljuje. Sin Maristele Romac iz Pule već dvije godine studira u Bolognji informatičko pravo:

„Samo treba priložiti dokumente i svjedodžbu o završenoj srednjoj stručnoj spremi. Sve dokumente treba prevesti na talijanski jezik i predati u talijanski konzulat, koji izdaje ulaznu vizu. Malo je to ipak kompliciranije nego nekada jer se povećao iznos depozita koji student treba položiti kao dokaz da neće pasti na teret talijanski države. Prije dosta godina bio je 1.500 eura, a sada je 4.000 eura.“


Filozofski fakultet u Zagrebu, Foto: zoomzg
Glasnogovornik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Duje Bonačić:

„Ko hoće studirati vani može, ali država mu ništa ne plaća.“

Neki mladi Zagrepčani su nam rekli, čak i kad bi imali novaca, da ne bi išli u zapadne zemlje zbog „odmaka prema južnjacima“:

„Imam puno prijatelja u Beču i neki njihovi Bečani njih gledaju u stilu - ma vi Balkanci.“

Većina o tome ne razmišlja, ili se s tim ne susreće, pa više stotina hrvatskih studenata provede godišnje po nekoliko mjeseci na raznim studijima u inozemstvu u sklopu programa međunarodne razmjene studenata.

Ravnateljica Uprave za međunarodnu suradnju i europske integracije u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Ivana Puljiz pojašnjava da postoji čak 25 bilateralnih programa razmjene, uglavnom s europskim zemljama, a studentima je, kaže, vrlo privlačan i Srednjoeuropski program sveučilišne razmjene - ERASMUS, a država ga subvencionira plaćanjem prehrane i smještaja u domovima:

„ERASMUS obuhvaća zemlje regije od Mađarske do Crne Gore, tako da tu postoji mogućnost razmjene i sa zemljama regije, a mi i sa dijelom zemalja regije imamo bilateralne sporazume.“

A kako se djeca, rođena početkom 90-tih, vide u budućnosti:

„Nad nama se nadvio jedan plašt tame što se tiče budućnosti. Ne znam da li imamo ikakvih mogućnosti za prosperitet na ovakvim temeljima, kakve smo postavili zadnjih 20 godina.“
„Čiji roditelji su stekli nešto u životu, oni će to i imati. Oni koji nisu, oni će se morati jako dobro tresti u životu i truditi da bi nešto postigli.“
„Završim fakultet, zaposlim se, kupim stan i otplaćujem ga sljedećih 30 godina, a auto 10.“
„Tek sada vidimo koliko će nam biti teško da se zaposlimo ili nešto drugo.“

Ovde je obrazovanje davno propalo


U Srbiji ima manje od pet posto visoko obrazovanih ljudi i, ako je suditi prema jednoj internet anketi, ta brojka će još dugo biti u opticaju. Maturanti još uvek nemaju jasnu odluku čime da se bave nakon završetka obrazovanja, ali, zato oni koji odluče da nastave na visokim školama, kažu da će život nastaviti van granica Srbije. Šta država čini da pomogne mladim ljudima, unapredi školstvo i spreči odliv mozgova?

Dva meseca pred upis na fakultet, pokazala je anketa jednog internet sajta, svaki deseti maturant još uvek se dvoumio oko izbora buduće profesije, a svaki dvadeseti nije imao nikakvu ideju o tome šta bi studirao. Ovo potvrđuje i naša anketa:

„Znam šta želim, ali ne znam da li ću moći da ostvarim to što želim.“
„Planiram da šljakam dok ne riknem. Šta ću?! Ovde je obrazovanje davno propalo. Promenio bih profesore, promenio bih sve.“


Protesti studenata u Beogradu za bolje uslove studiranja, novembar 2009. Foto: Vesna Anđić
Izgleda da ovi mladi ljudi nisu ni svesni koliko ih posla tek čeka i pri izboru fakulteta ili traženju posla. Poslodavci su nezadovoljni klasičnim obrazovanjem u stručnim školama, pa se država uključila u takozvanu profesionalnu orijentaciju, kaže viši savetnik u Ministarstvu prosvete Radovan Knežević:

„Odluka koju učenici donose treba da bude doneta na osnovu sposobnosti i interesovanja koju učenici imaju i mogućnosti za ono za šta se opredeljuju. Država se trudi da ponuda srednjih škola bude adekvatna u smislu da se nude zanimanja i oblasti koje će u nekom narednom periodu imati prođu na tržištu rada i biti konkurentne.“


Gimnazijalci imaju najviše svest o tome da bez fakulteta teško mogu da nađu posao. Iako nameravaju da se školuju u Srbiji, većina maturanata kaže da će sa diplomom imati više šansi za zaposlenje u inostranstvu:

„Igram basket, ali ću sigurno upisati neki fakultet. Kako može da bude, nije loše.“
„Ono što nedostaje u obrazovnom sistemu i u školama jeste možda to što neki profesori nisu dobri pedagozi i ne znaju kako treba da se ponašaju u radu sa decom.“


Mislim da je škola ostala u XX veku, a da se jako brzo menja tehnološki način razmišljanja i tehnološka komunikacija među ljudima.
Kako škola nije samo institucija u kojoj mladi provode znatan deo vremena, za obrazovanje je najvažnije da država ima ozbiljan obrazovni sistem, a onda će se i deca u njemu naći, kaže profesorka Vera Šaljić iz Trgovačke škole u Beogradu:

„Mislim da je škola ostala u XX veku, a da se jako brzo menja tehnološki način razmišljanja i tehnološka komunikacija među ljudima. Mislim da mi kao škola, ali i roditelji, ne možemo mnogo da im pomognemo. Mislim da više oni znaju o tome šta bi ih zanimalo jer se zanimanja tako drastično i brzo menjaju da je to neverovatno. Moraće da se nešto radi u oblasti komunikacije.“

Što se tiče visokoškolskih ustanova u Srbiji i opredeljenja mladih, Komisija za akreditacije i provere kvaliteta je završila ciklus akreditacije, tako da je izbor ostavljen na učenicima i njihovim mogućnostima, kaže viši savetnik u Ministarstvu prosvete Radovan Knežević:

„Fakulteti u Srbiji prolaze kroz proces akreditacije programa, tako da oni sa svojom ponudom trude da budu aktuelni i da budu u skladu sa tržišnim i privrednim kretanjima. Taj element mislim da je dobar.“

Broj onih koji iz regiona dolaze da studiraju u Srbiju je neka vrsta nepoznanice, ali je opšte poznato da veliki broj studenata iz regiona vrlo često Beograd izaberu za svoje akademsko utočište:

„Srbija i naš sistem visokog obrazovanja je bila poznata po tome što je uvek ostavljao određenu kvotu na fakultetima, koja je imala za cilj upis studenata iz drugih zemalja. Dva posto upisne kvote za redovne studente je za studente iz regije. Mislim da u Srbiji studira, u poslednje vreme, sve više stranaca.“

Goran Vujović je iz Trebinja, jedan od studenata koji akademsko znanje stiče na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Šta ga je opredelilo za ovakvu odluku:

„Došao sam u Beograd jer stvarno u Bosni i Hercegovini nemaš priliku da upišeš neki fakultet. Ipak je u Evropi Beograd nešto, u odnosu na sve gradove na Balkanu. Trebao sam da studiram u Mostaru. Onda sam došao ovde. Zaljubio sam se u grad i došao ovde da studiram. U početku mi je bilo teško, ali sada mislim da mi je možda čak i lakše i dobro sam se snašao u Beogradu.“


Veza između obrazovanja i odliva mozgova, obeležila je devedesete godine u Srbiji. Ulaganje u obrazovanje i nove tehnologije je strategija koju promovišu vlasti. Maturanti i dalje misle ovako:

„Najbitnije mi je da li ću od tog posla moći sutra da profitiram, da li ću imati dobru zaradu i kakvo ću mesto imati. Planiram da upišem Višu poslovnu, smer marketing i trgovina. Dalje ćemo videti.“

Beograd više nije obećani grad


Svake godine krajem maja, jedan dio populacije crnogorskih građana, intenzivnije od ostalih, razmišlja o svojoj budućnosti. To su maturanti, budući studenti i akademski građani. Do u nazad nekoliko godina, osim odlaska u susjednu Srbiju, nisu imali velike mogućnosti za studiranje u inostranstvu. No, situacija se značajno promijenila i sada se svršenim maturantima u Crnoj Gori otvaraju mnoga vrata za nastavak školovanja van zemlje. Beograd više nije obećani grad, ali neki drugi u regionu, poput Zagreba, sada su visoko na listi želja.

„Nisam o tome razmišljao. Prvo da vidimo kakva je ponuda ovdje, pa ćemo da idemo dalje. Ipak, mislim da ću ostati ovdje“, kaže Ilija Vukčević podgorički srednjoškolac, koji još nije tvrdo odlučio gdje će upisati prvu godinu studija. Da li će to, kako nagovještava Ilija, ipak biti Crna Gora, ili možda neka od zemalja iz susjedstva, Evrope ili SAD-a?

Činjenica je da maturanti, budući studenti iz Crne Gore danas, kao možda nikada prije, imaju široke mogućnosti i brojne opcije za studiranje u inostranstvu. To je, kako kažu, veoma značajno:

„Važno je jer možda kod nas nema dovoljno mogućnosti za neke studente, koji hoće više da postignu. Možda nisu zadovoljni našim standardom, što se obrazovanja tiče.“
„Tu su brojni programi, recimo Savjeta Evrope i Evropske unije, koji omogućavaju stipendiranje mladih ljudi u inostranstvu.“

Pravni fakultet u Podgorici - ilustrativna fotografija, Autor: Savo Prelević
Država Crna Gora pokušava da na najbolji način pomogne buduće studente koji se odluče za fakultete u zemljama regiona. Nada Kovač iz Ministarstva prosvjete i nauke:

„Studenti apsolutno imaju pravo da koriste program mobilnosti. Svi troškovi su pokriveni, školarina je besplatna. Osim toga, imaju plaćene putne troškove i određeni iznos koji plaćaju za smještaj u domu. Dobijaju i određeni mjesečni iznos, od kojeg oni plaćaju smještaj i ishranu u studentskom domu.“

Sigurno je da će se i ove godine najviše maturanata iz Crne Gore odlučiti za studije u susjednoj Srbiji, gdje crnogorski studenti imaju status domaćih. No, i druge zemlje regiona postaju sve više interesantne za buduće akademske građane iz Crne Gore. Hrvatska i Dubrovnik nalaze se visoko na spisku želja i planova crnogorskih maturanata.

No, upis stranaca na recimo američki Koledž za menadžment i tehnologije iz Dubrovnika, nije ni malo jednostavan, kazala nam je predstavnica koledža, Ana Jarak:

„Jedna akademska godina košta 5.400 eura. To uključuje školarinu i sve one stvari koje studenti dobivaju unutar studiranja. Moraju se pobrinuti za smještaj i osobne troškove.“

Novac je, izgleda, najveći problem za one koji bi na studije van Crne Gore. O tome kratko govori predstavnica kompanije Main Gate, koja organizuje razne vidove školovanja u inostranstvu:

„Socijalne prilike, finansijske i materijalne mogućnosti im vjerovatno dosta smetaju u svemu tome, u realizaciji tih ideja.“

Mladi su apatični, što nije tipično za njihove godine i za njihov uzrast i što nije slučaj sa njihovim kolegama u razvijenim zemljama. Valjda je to posljedica izolacije u kojoj su rođeni i stasali.
Nije samo novac problem, kaže Rade Ratković, profesor kanadskog koledža All Goncin, koji ima svoju ispostavu u Miločeru:

„Generalno uzevši, mladi su apatični, što nije tipično za njihove godine i za njihov uzrast i što nije slučaj sa njihovim kolegama u razvijenim zemljama. Valjda je to posljedica izolacije u kojoj su rođeni i stasali. Ne vidim da je baš neka velika trka za stranim diplomama, iako im ona otvara vrata Amerike i Evrope. Interesovanja ima, ali ne onoliko koliko bi trebalo.“


Vratimo se ipak opcijama što se domaćih fakulteta tiče, budući da će zbog niskog standarda, većini svršenih maturanata, studiranje u inostranstvu ostati samo lijepa želja.

Upravni odbor Univerziteta Crne Gore usvojio je nedavno prijedlog Senata da se ove godine, na osnovne studije Univerziteta, upiše 1.715 budžetskih i 2.804 studenta koji će sami plaćati školarinu. Prema usvojenom prijedlogu, predviđen je i upis 159 stranih državljana. Na postdiplomske specijalističke studije, kako je predviđeno, trebalo bi da se upiše 1.114 budžetskih, 920 samo-finansirajućih i 46 stranih studenata.

Između Bolonje i starog nastavnog sistema


S obzirom da još nije objavljen javni poziv za upis studenata na visokoškolske institucije Bosne i Hercegovine, za sada postoji procjena da će u novoj studentskoj godini, akademsko zvanje sticati oko 120.000 studenata. Ovaj podatak, kao i brojni drugi podaci, ne moraju biti potpuno pouzdani, zbog rascjepkanosti u oblasti visokog obrazovanja. Deset Kantona u Federaciji ima gotovo neograničenu nadležnost u obrazovanju. Republika Srpska i Distrikt Brčko imaju svoju posebnu obrazovnu politiku. Na nivou države nema Ministarstva obrazovanja. Zato se i bolonjski proces, koji je počeo sa zakašnjenjem, sprovodi s različitim uspjehom i uz brojne probleme.

Bojan Kordić je maturant gimnazije „Ismet Mujezinović” u Tuzli. Učenik je generacije i dobar matematičar. Stoga za njega nije bilo dileme gdje i kuda dalje:

„Planiram da studiram Elektrotehniku. U slobodno vrijeme većinom sam za računarom. Bavim se i sportom. Odlučio sam se za Elektrotehniku u Tuzli.“

Kordić smatra da, osim razgovora s profesorima u srednjoj školi, nekog drugog oblika profesionalne orijentacije nema, pa izvodi ovaj zaključak:

„Pedeset posto učenika ima dovoljno informacija. Obzirom da imam par prijatelja koji studiraju Elektrotehniku, imam o njoj neke informacije. Moguće da mnogi idu tamo gdje su im prijatelji, da bi im bilo lakše. Mislim da nemamo dovoljno informacija.“

Ono što budući studenti trebaju da znaju kada se upisuju je da li univerzitet ili fakultet koji upisuju ima uredno izdatu dozvolu za rad. Ta dozvola za rad je garant da je taj fakultet legalan.
Pored osam državnih univerziteta, a svaki od njih ima od pet do čak 17 fakulteta i dvije zasebne visoke škole, u Bosni i Hercegovini rade 23 privatne visokoškolske institucije. Najviše je poslovnih škola, škola za biznis, za industrijski i poslovni menadžment. Ovo istinsko šarenilo, direktor Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta, profesor doktor Nihad Fejzić, označava kao heterogenost:

„Visoko obrazovanje je definisano Kantonalnim zakonima o visokom obrazovanju i Zakonom o obrazovanju u Republici Srpskoj. To znači da određena rješenja, kada je u pitanju sprovođenje finansiranja, načina organizovanja, davanje dozvole za rad, upisna politika i uslovi za rad fakulteta, nisu isti na prostoru Bosne i hercegovine. To je prva karakteristika heterogenosti. Bolonjski sistem školovanja je uveo tri ciklusa u školovanje. Prvi ciklus vodi do diplome bakalara ili prvo-stupnika. Drugi ciklus je master, a treći ciklus je doktorski studij. Dodatna heterogenost u Bosni i Hercegovini je činjenica da danas možete studirati za isto zvanje na fakultetima tri ili četiri godine.“

Dobra vijest je što svi fakulteti ili više škole moraju dobiti dozvolu za rad, odnosno licencu, od jedne državne institucije, a to je već pomenuta Agencija, kaže doktor Fejzić:

„Ono što budući studenti trebaju da znaju kada se upisuju je da li univerzitet ili fakultet koji upisuju ima uredno izdatu dozvolu za rad. Ta dozvola za rad je garant da je taj fakultet legalan. U narednom periodu će se desiti proces akreditacije. Akreditaciju će inicirati naša Agencija i ona treba da provjeri da li institucija, koja ima dozvolu za rad, provodi kvalitet svog nastavnog i naučnog procesa u skladu sa evropskim standardima, kada je u pitanju osiguranje kvaliteta.“


Koliko su profesori svoj metod rada, predavanja ili ispite prilagodili bolonjskom procesu?

Doktor Zoran Tomić, profesor Sveučilišta u Mostaru, odgovorio je na izazove bolonjskog procesa. Uradio je svoju web stranicu na kojoj studenti mogu naći predavanja i mnoštvo drugih korisnih sadržaja:

„Danas, u odnosu na prijašnja vremena, studenti puno više komuniciraju sa profesorima putem novih tehnologija. Posebno E-mail adresom omogućen je Internet, kao jedan od komunikacijskih kanala. Mi moramo promijeniti svoje navike, moramo iskoristiti sve komunikacijske kanala i nove tehnologije. Moramo se približiti studentima, dati im adekvatno znanje i zajedno sa njima graditi jednu novu vrijednost, jedno novo znanje.“

Studentske organizacije, na primjer Studentski parlament Univerziteta u Banja Luci, su takođe od pomoći budućim studentima, između ostalog i da ih uvjere, kako kaže Bojan Grebenar, predsjednik Parlamenta, da student u okviru Bolonjskog procesa učestvuju u „upravljanju” Univerzitetom:

„Prihvatanjem bolonjskih vrijednosti i principa, kao i kroz Zakon o visokom obrazovanju, studentima je data mogućnost da učestvuju u upravljanju Univerzitetom, i to sa 20 posto učešća u svim organima upravljanja. To je jako bitna stvar. Sigurno da studenti sada, ne samo da imaju priliku da kažu svoje mišljenje, nego i putem studentskog Parlamenta, konkretno kada je Univerzitet u Banja Luci u pitanju, ali i generalno, za bilo koji Univerzitet, itekako ih se pita i učestvuju u donošenju konačnih odluka.“

Teška ekonomska situacija, u kojoj se nalazi većina stanovnika Bosne i Hercegovine, uticala je da budući studenti, odnosno njihovi roditelji, sve manje razmišljaju o studijama izvan Bosne i Hercegovine:

„Nije loše ni ovdje, ali bih radije studirao vani, radi ozbiljnijeg pristupa.“
„Danas u Bosni i Hercegovini, uslijed iscjepkane zakonske regulative, imamo ograničenu prohodnost i unutar zemlje između sveučilišta.“
XS
SM
MD
LG