Dostupni linkovi

Nove članice NATO-a i bezbednost na Balkanu


Bamir Topi, Stipe Mesić i Barack Obama na primopredaji Washingtonskog ugovora, 04. arpil 2009.

Na samitu NATO ovog vikenda, Hrvatska i Albanija su i formalno postale njegove članice. Prijem Makedonije je i dalje blokiran zbog spora oko njenog imena sa Grčkom. Bosna i Hercegovina (BiH), Crna Gora i Srbija su Partnerstvu za mir (Partnership for Peace, PfP), s tim što zvanični Beograd ne želi punopravno članstvo, već vojnu neutralnost.

Kako će se ulazak još dve balkanske zemlje u Severnoatlantsku alijansu odraziti na bezbednost na Balkanu?

Autori: Gzim Badžaku, Ljudmila Cvetković, Sabina Čabaravdić, Dženana Halimović, Biljana Jovićević, Blagoja Kuzmanovski, Dragan Štavljanin i Enis Zebić


Istorijat NATO-a

Osnovan 1949. godine da bi – kako je rekao prvi generalni sekretar NATO Lord Ismay – držalo Amerikance unutar saveza, Ruse po strani, a Nemce pod kontrolom, NATO je danas zaposleniji no ikada u svojoj istoriji, i to globalno. Hoće li biti uspešan u svojim akcijama, to ne zavisi samo od vojnog, nego i od političkog i ekonomskog aspekta delovanja svetskih lidera. Zašto je ustanovljen NATO i kako je sve počelo – u prilogu Sabine Čabaravdić:

Sve je počelo s jednim listom papira. Ministri vanjskih poslova deset zapadnoevropskih zemalja, pojačani kolegama iz Kanade i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), sastali su se u Washingtonu 4. aprila 1949. godine kako bi sklopili zajednički obrambeni pakt. Označilo je to i konačni kraj dotadašnjeg američkog izolacionizma u odnosu na zbivanja u Evropi i početak “ravnopravnog saveza”. SAD su se borile u oba svjetska rata, ali su se svaki put uključivale u trenutku kada je izgledalo da Evropa ne može sama izaći na kraj sa svojim problemima. Potpis na Washingtonskom sporazumu označio je kraj takve prakse, a Washington Post je 5. aprila 1949. godine na naslovnoj strani donio komentar u kojem se kaže kako je “ceremonija potpisivanja mnogo spektakularnija od dokumenta samog”.

Čak i ranih pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je Washingtonski sporazum prerastao u organizaciju nazvanu NATO, postojale su velike dileme oko istinskog zaživljavanja Alijanse. Tokom godina “hladnog rata”, NATO je djelovao u paradoksalnoj situaciji – kao skup različitih interesa u jedinstvenoj akciji. I tada se činilo da je jedini rezultat tog paradoksa – stanje permanentne krize. Istina je, međutim, da se tek iz današnje perspektive vidi koliko je ustvari NATO tada dobro funkcionirao. Iako su se odluke i u to vrijeme donosile konsenzusom, relativno mali broj učesnica u dogovoru ipak je ubrzavao stvari. Osim toga, jednom donesena odluka bila je garant da će je svi provoditi.

Sjedište NATO-a prvobitno je bilo u Francuskoj
Na površini je NATO strategija bila jedan potežak kompromis između suprotstavljenih interesa i ograničenih vojnih sredstava. Kad se pogleda iz ove perspektive, međutim, Alijansa je izvukla najbolje moguće što je mogla – odaslala je poruku da zapadna Evropa i sjeverna Amerika čine jedinstvenu obrambenu zonu. I time spriječila Sovjetski Savez da svoje oružje upotrijebi u političke svrhe. Evropljani između sebe su čestom optuživali SAD da žele dominirati Paktom, a da za evropsku sigurnost brinu samo verbalno. To je otišlo tako daleko da je Francuska napustila NATO 1966. godine i prisilila Alijansu da svoje sjedište iz Pariza preseli u Bruxelles.

Godine 1989. počinje kolaps komunističkih režima, zajedno s padom Berlinskog zida i urušavanjem Sovjetskog Saveza. Bivši portparol NATO-a, dobro poznat našoj publici iz vremena zračnih udara na Srbiju, Jamie Shea, kaže za naš radio da je rušenje Zida u Berlinu revolucionarni događaj za Alijansu:

„Svima se činilo da se padom Berlinskog zida raspada i NATO, po sistemu – šta će ti obrana kad nema neprijatelja. U stvarnosti je, međutim, kraj hladnog rata donio novu situaciju u kojoj je NATO preuzeo ulogu pomagača u reformama bezbjednosnih sistema u bivšim komunističkim zemljama.“


Danas, prekoatlanske veze funkcioniraju. Interesi i vrijednosti su iste i za sjevernu Ameriku i za zapadnu Evropu, pa im je isplativo ostati zajedno. Prema mnogim analitičarima sigurnosti, NATO je i nakon hladnog rata imao svoju funkciju. Osim što su zapadne sile samo zajedničkim snagama uspjele pacificirati Njemačku, pošlo im je za rukom, krajem devedesetih, podijeljeni kontinent pretvoriti u ujedinjenu Evropu.

Madeleine Albright
Svoju prvu vojnu akciju, NATO su snage izvele na Balkanu, pokušavajući disciplinirati razuzdanu Miloševićevu politiku. Najprije 1995. godine u kratkom bombardiranju srpskih položaja oko Sarajeva, a potom i 1999. godine – zbog Kosova. Ta su akcije u nekim zemljama još kontraverzne, ali su – strateški gledano – postigle svoj cilj. Evo šta o tome kaže bivša američka ministrica vanjskih poslova, desna ruka predsjednika Billa Clintona, Madleine Albright:

„Te 1999. godine, problem je bilo Kosovo. A pitanje je bilo – kako zaustaviti etničko čišćenje. Bila sam državni sekretar i u prilici da posmatram kako je predugo trajalo dok nismo intervenisali u BiH. Tako smo sa NATO-om ušli u rat koji je trajao 78 dana. Bila je u pitanju vrlo posebna vrsta rata – bio je u ime mira i za ljude koji su bili ili protjerani iz svojih kuća ili poubijani. Istovremeno je pokazao nove vrijednosti NATO misije.“

Dan 11. septembar 2001. godine, označio je novu epohu u istoriji NATO-a. Teroristički napadi na SAD pokazali su NATO vojnicima i vanevropske puteve. Desetine hiljada ih je već prošlo pustinje Iraka i šume Afganistana. I dok se u vojnim i političkim krugovima Alijanse sve manje govori o Iraku, odakle se svakodnevno povlače vojnici, Afganistan se nameće kao tema i na najvećim političkim skupovima.

NATO je danas prisutan i na Kosovu, gdje održava mir, u BiH, gdje pomaže reformu odbrane, u patrolama Mediteranom kao dio antiterorističkog tima. Za Afričku uniju pruža logističku potporu, a ima i spremne planove za virtualne napade, te poteškoće koje mogu izazvati klimatske promjene.

Osnovan 1949. godine kako bi se držalo Amerikance unutar saveza, Ruse po strani, a Nijemce pod kontrolom, Sjevernoatlanski savez je danas, s punih 60 godina, zaposleniji no ikada u svojoj povijesti, i to globalno.

Proširenje NATO-a stabilizovaće regiju

Proširenje NATO-a na Jugoistok Evrope stabiliziovaće regiju i imati pozitivne učinke na sve zemlje, bez obzira da li su članice Alijanse ili kakav imaju stav o ulasku u nju, smatraju u Zagrebu. Pripremio Enis Zebić:

Ulazak Hrvatske i Albanije u NATO, nakon što je Slovenija već neko vrijeme članica, velik je doprinos stabilizaciji regije, kaže za naš radio sveučilišni profesor i predsjednik Atlantskog vijeća Hrvatska Radovan Vukadinović:

Kad kažemo ,stabilizacija‘, to se ne odnosi isključivo na vojno pitanje, već se misli na stabilizaciju prije svega u političkom smislu i ulazak Hrvatske i ovih drugih zemalja u evropski sustav odnosa.“

NATO doprinosi stabilizaciji regije, jer donosi garancije da će se poštivati neke demokratske vrijednosti, dodaje profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Branko Caratan:
Branko Caratan

„Počevši od garancije da će se uspostaviti novi civilno-vojni odnosi, pa do toga da zemlje koje ulaze u NATO prihvaćaju demokratsku strukturu države, vladavinu prava, mirno rješavanje konflikata i da se, naravno, međusobno ne dovode u konfliktne situacije.“

I donedavni Mesićev savjetnik za sigurnost i profesor Fakulteta političkih znanosti Vlatko Cvrtila, slaže se s ovom ocjenom, uz jednu dopunu:

„Još da je u ovom krugu ušla Makedonija, mislim da bi to bio veliki napredak, obzirom na činjenicu da bi te tri države onda značajno zaokruživale jedan prostor, koji je izuzetno važan za dugoročnu stabilizaciju regije.“

Postoje ocjene da će Srbija, sa svojom proklamiranom željom da ostane neutralna, postati uskoro izolirani otok među državama članicama NATO-a. Širenje NATO-a „po svaku cijenu“ je pogrešna orijentacija, kaže profesor Caratan:

„Srbija kasnije, u neko doba, može zaključiti da joj je članstvo u NATO-u korisno i priključiti se. Međutim, u svakom slučaju, ne bi trebalo smatrati posebno velikim problemom ako neka od zemalja u regiji ostane izvan bilo koje od ovih integracija.“


Činjenica da će Srbija uskoro biti okružena članicama NATO i Europske unije (EU), bit će pritisak da se sama prilagodi vrijednostima koje vrijede u tim integracijama, procjenjuje profesor Cvrtila:

„Samim tim će Srbija transformirati svoj sustav, a mislim da će polako transformirati i svijest. Jer, ostati otok u jednom ovakvom moru, to ne donosi koristi u smislu da se dugoročno može računati na pomoć u tom nekakvom razvoju. To neće biti za godinu, dvije, tri, ali za nekih četiri-pet godina Srbija će ozbiljno porazmisliti o svom stavu prema prije svega EU, pa onda i prema NATO. Tako da možemo očekivati da će i Srbija krenuti tim smjerom. Jer, drugi smjer bi značio veliku izolaciju Srbije. A oni su dobro svjesni da od toga ne bi imali nikakve koristi za Srbiju, nego samo velike štete.“

Profesor Vukadinović očekuje da će ruska politika – što sama, što preko Srbije – iskazati svoje nezadovoljstvo ambicijama Bosne i Hercegovine i Crne Gore za članstvom u NATO-u:

Rusija od početka gleda loše na proširenje NATO, uključujući proširenje na Balkan.
„Rusija je onom famoznom notom, koja je bila upućena Ministarstvu vanjskih poslova, izrazila svoje neslaganje sa ulaskom Albanije i Hrvatske u NATO. Prema tome, njihov stav je jasan. Crnoj Gori su poručili – onog trenutka kada uđete u NATO prestajemo biti prijatelji. Rusija, dakle, od početka gleda loše na proširenje NATO, uključujući proširenje na Balkan. Ona to danas može na neki način parirati time što se Srbija sve više naslanja na Rusiju u ekonomskom pogledu. Tu je pitanje energetske sigurnosti, tu je pitanje financijskih veza. Naravno, iz svega toga moraju proisteći i određeni politički kontakti.“


Sasvim je moguća i posredna ruska blokada ili usporavanje ulaska Bosne i Hercegovine u NATO preko linije Moskva – Beograd - Banja Luka, iako federalni dio BiH snažno podupire članstvo u NATO-u i raznim aktivnostima radi na ulasku u tu integraciju, dodaje profesor Vukadinović:

Ono što će integraciju BiH svakako usporavati, to je Republika Srpska, koja ima mogućnost stanovitog veta i koja može zagovarati interese koji baš ne idu u korist BiH.
„Ono što će integraciju svakako usporavati, to je Republika Srpska, koja ima mogućnost stanovitog veta i koja može zagovarati interese koji baš ne idu u korist BiH.“


Profesor Caratan kaže kako Rusija oštro reagira kada se radi o širenju NATO-a na bivše zemlje Sovjetskog Saveza i kada procijene da se radi o „forsiranom širenju“. Prema tome, ulazak zemalja Jugoistoka Europe u NATO neće biti gledan sa oduševljenjem, ali neće biti nekog odgovora konkretnim protumjerama. Rusija nema nekog posebnog utjecaja na zapadnu polovicu nekadašnje jugoslavenske federacije, podsjeća Caratan:

„Tako da uopće ne treba očekivati da će Republika Srpska biti neki poseban problem. Ona može biti problem jedino u tom smislu da zaista može blokirati prijem BiH u NATO. Ali, može se dogoditi i sljedeće – da Republika Srpska izvaže i zaključi da su veći benefiti ukoliko se i njeno područje nalazi u NATO. Sve je moguće.“

Rusija svoje primjedbe danas koncentrira na moguću ulazak Ukrajine i Gruzije u Akcijski plan za članstvo (Membership Action Plan, MAP), kaže profesor Cvrtila, dok im članstvo država regije u NATO-u ne smeta toliko. Rusi su jedan od najvećih investitora u Crnoj Gori, a u regiji su prisutni u prvom redu u energetici:

„Zbog gospodarskih razloga im ne bi trebalo smetati da te države krenu putem političke i ekonomske stabilnosti, što proces pristupanja NATO-u omogućava. Samim tim će njihove investicije biti zaštićene. Oni će preko ekonomije imati određenih strateških utjecaja, ali ne do te mjere da bi sprječavali ulazak tih država u NATO.“

Makedoniji članstvo državni prioritet

Zbog spora sa Grčkom oko imena, Makedonija nije na prošlogodišnjem samitu u Bukureštu pozvana u članstvo Severnoatlantske alijanse. Vlasti u Skoplju žale zbog toga, ali ostaju posvećene članstvu u NATO-u kao državnom prioritetu. Blagoja Kuzmanovski:

Makedonija će i dalje sarađivati sa svim zemljama članicama, učestvovaće u mirovnim misijama i imaće aktivan odnos prema Alijansi, kao i do sada, kažu u Ministarstvu vanjskih poslova Makedonije. Očekuju okončanje ucenjivačkog ponašanja Grčke prema Makedoniji i ulazak zemlje u NATO-u na dostojanstveni način:

„Mi ćemo i dalje nastaviti sa našim naporima. Članstvo u NATO-u se dokazuje delima i posvećenošću ciljevima ove Alijanse. Makedonija u tom smislu može služiti kao primer, i kada je reč o regionalnoj stabilnosti i kada je reč o učestvovanju u misijama Alijanse u svetu“,
izjavio je ministar spoljnih poslova Antonio Milošoski.

Godinu dana nakon samita u Bukureštu, kada, zbog protivljenja Grčke, Makedonija nije dobila poziv za članstvo u Alijansi, analitičari ocenjuju da smo mnogo izgubili:

„NATO više nije samo vojno-politička organizacija, već nešto više. Svojim proširivanjem doprinosi građenju demokratskih institucija. Kriteriji i standardi potrebni za ulazak su postali veoma slični onima koje traži EU“,
kaže Ismet Ramadani, podpredsednik Evroatlantskog saveta.

Vojni analitičar Blagoja Markovski ističe da se od ovog samita NATO-a može očekivati samo poruka ohrabrenja za napredak koji je Makedonija do sada postigla:

„Makedonija ne treba očekivati ništa posebno. Verovatno će biti ohrabrena da nastavi dalje na svom putu ka članstvu. Međutim, mi smo ispunili sve kriterije. Ostao je jedino problem imena zemlje, što je neprincipijelno postavljati kao dodatni uslov.“

Trebamo uraditi više da bismo ostavili utisak da se trudimo da postignemo ono što se od nas traži. Mora se postići taj kompromis sa Grčkom.
Makedonija se ne treba nadati scenariju o transformaciji NATO-a i promenama uslova za prijem novih članica, kako se u zadnje vreme spekulira, kaže Ramadani. On smatra da je najvažnije doći do rešenja spora o imenu sa Grčkom:

„Trebamo uraditi više da bismo ostavili utisak da se trudimo da postignemo ono što se od nas traži. Mora se postići taj kompromis sa Grčkom.“


To kažu i eksperti. Ovih dana je premijer Nikola Gruevski, u kolumni za nemački „Die Welt“ istakao da smo u sporu o imenu spremni da i dalje pregovaramo sa Grčkom, uz posredovanje medijatora Matthew Nimitza, ali da nećemo dozvoliti da budemo ucenjivani. On je uputio apel Atini da se pridržava svojih obećanja iz sporazuma potpisanog 1995. godine i da prestane blokirati članstvo Makedonije u EU i NATO.

U BiH učinjene značajne reforme

Bosna i Hercegovina je napravila značajan korak u reformama odbrane ujedinjavanjem tri vojske. Kao posledica, primljena je u Partnerstvo za mir, a kao naredni korak očekuje punopravno članstvo u NATO-u. Iz Sarajeva Dženana Halimović:

Tarik Sadović
Ulazak Albanije, a prvenstveno Hrvatske, prema mnogima bi značio stabilnu BiH, prije svega sa aspekta sigurnosti, kaže ministar sigurnosti BiH Tarik Sadović:

„BiH ima sa Hrvatskom hiljadu kilometara dugu granicu. Dolazak NATO na naše granice može biti samo korak bliže unapređenju ukupne sigurnosti i odvraćanje onih usijanih glava, kojih, nažalost, još uvijek ima, a koje bi možda željele da ovu zonu ponovo pretvore u zonu nestabilnosti i nesigurnosti. I BiH, koja je u Partnerstvu za mir, za svoj strateški cilj ima pristupanje NATO paktu. Vjerujem da će Hrvatska, isto tako i Albanija, biti zagovornici što bržeg prijema BiH u NATO.“

Bosna i Hercegovina je u novim članicama NATO dobila i značajne partnere. Ponajprije zagovarače ulaska zemlje u punopravno članstvo, smatra pomoćnik ministra odbrane BiH za međunarodnu saradnju Zoran Šajinović:

Možemo računati s tim da politika ,otvorenih vrata‘ i dalje ostaje na snazi i da BiH, sa ispunjenjem uvjeta i kriterija koji se stavljaju pred zemlje aspirante na članstvo, može i dalje računati s punopravnim članstvom.
„Članstvo Albanije i Hrvatske znači – kako je to tada kazano – manje NATO-a na Balkanu, a više balkanskih zemalja u NATO-u. Sada imamo situaciju da je susjedna država BiH – članica NATO-a. Proširenje NATO-a na Albaniju i Hrvatsku će sigurno stvoriti i bolje temelje za regionalnu suradnju, kao i bolje temelje za unapređenje bilateralne suradnje s ove dvije države. U Hrvatskoj i Albaniji ćemo imati nove zagovornike u samom NATO savezu i pozicija BiH će biti čvršća. Možemo računati s tim da politika ,otvorenih vrata‘ i dalje ostaje na snazi i da BiH, sa ispunjenjem uvjeta i kriterija koji se stavljaju pred zemlje aspirante na članstvo, može i dalje računati s punopravnim članstvom.“


Potporu BiH od strane Hrvatske nedavno je najavio i njen premijer Ivo Sanader:

„Građani BiH žive u zemlji koja teži euroatlantskim integracijama i imat će punu potporu Republike Hrvatske. Kao članica NATO nećemo okrenuti leđa jugoistoku Evrope i reći – mi smo sada tu, a vi kad uđete. Nećemo ucjenjivati bilo koga iz bilateralnih razloga, zato što imamo neko otvoreno pitanje.“


Bivši zamjenik ministra odbrane BiH Enes Bećirbašić napominje da usprkos prijateljski nastrojenim zemljama koje ulaze u NATO, ne treba zaboraviti i to da je pristupanje svake zemlje priča za sebe i da nije u pitanju samo vojni aspekt:

„Kad je NATO u pitanju, još uvijek ima malo zabluda, pa se kaže da je integracija u NATO pitanje vojske i odbrane, a ustvari se radi o širem pitanju cjelokupnog državnog aparata. Što se odbrane tiče, mislim da smo održali traženi tempo, da smo uradili dobar posao, postali smo vrlo aktivni članovi Partnerstva za mir, aktivno participiramo u mirovnim operacijama… Što je sve skupa preporuka za bolju integraciju odbranbenog sistema u strukture NATO.“

Mada je svakako pozitivan uticaj susjeda, s druge strane postoji i teza da će Srbija, zbog snažnih uticaja Moskve, na neki način imati i negativnih implikacija po buduće članstvo BiH u Savezu. No, to bi mogle biti samo prolazne komplikacije, smatra vojni analitičar Antonio Prlenda:

„Jasno je da stavovi Beograda utiču na stavove ljudi u Republici Srpskoj. Međutim, u BiH se ka NATO-u ide prilično čvrstim koracima, jer to pitanje prilično čvrsto drži u svojim rukama međunarodna zajednica. Tog nekog negativnog utjecaja će biti, ali će na kraju pozitivni rezultat biti neminovan – BiH će pristupiti NATO-u kao punopravna članica kad za još koju godinu ispuni Individualni akcijski plan članstva (Partnership Action Plan, IPAP).“

No, svima je u interesu stabilan Balkan, pa tako i Rusiji, te stoga njen uticaj na Srbiju neće značiti mnogo po BiH, ističe Bećirbašić:

„To može biti neka vrsta taktičke igre, koja se tiče drugih političkih zbivanja. Nažalost, situacija jeste takva da u tom smislu Srbija može imati jak utjecaj na BiH, a na Srbiju Rusija. Međutim, smatram da Rusiji nije u interesu da previše zateže odnose, jer i njoj odgovara stabilan Balkan, u smislu ekonomske i svake druge saradnje. Tako da sam uvjeren da će to ipak na kraju popustiti. Na kraju krajeva, ni Srbija, ni BiH nisu tako jako blizu Rusiji.“


Aktivno učešće u mirovnim operacijama, te ispunjavanja uslova za prijem jeste najbolji put za BiH. Iako je pomoć prijateljskih zemalja uvijek dobrodošla, činjenica na koju upozoravaju u BiH jeste da je od najveće važnosti ipak da zemlja sama mora odrediti prioritete i sama sebi krčiti put ka članstvu.

Pozicija Srbije sada teža?

Ulaskom Hrvatske i Albanije u NATO, pored Rumunije, Mađarske i Bugarske koje su već članice, neutralna Srbija praktično postaje okružena NATO snagama. Dok zvaničnici misle da dobrim nastupom kroz Partnerstvo za mir, Srbiji ne preti izolacija, analitičari smatraju da će pozicija Srbije sada biti teža. Podeljena su i mišljenja oko toga da li će ulaskom još dve članice regije u NATO biti smanjeni bezbednosni izazovi na Balkanu. Pripremila Ljudmila Cvetković:

Dušan Spasojević
Šta u NATO okruženju za Srbiju može značiti njena neutralnost? Preti li joj izolacija i koliko je u takvom položaju spremna da odgovori na bezbednosne izazove? Dušan Spasojević, državni sekretar u Ministarstvu odbrane, kaže za naš program da sve zavisi od same Srbije, navodeći primer Austrije, neutralne zemlje koja je u okruženju NATO-a, ali koja nije izolovana:

„Ako budemo bili dovoljno mudri i aktivni, bez obzira na veoma kontroverzno pitanje članstva u NATO-u, itekako bismo mogli da imamo koristi od učešća u Partnerstvu za mir. Sve zavisi od nas samih. Ako se budemo izolovali i ako budemo posmatrali stvari na pogrešan način, od toga ćemo imati samo štetu. Ako budemo pametni i budemo koristili šanse, imaćemo samo koristi i činjenica da ćemo biti jedina balkanska zemlja koja nije u NATO-u neće predstavljati značajniji problem.“

Iako je Srbija postala članica NATO-ovog programa Partnerstvo za mir, u dobrom delu javnosti postoji animozitet prema samom NATO-u zbog dvoipomesečne kampanje Alijanse bombardovanja Jugoslavije 1999. godine. Osim toga, Skupština Srbije je pre godinu dana donela rezoluciju, kojom se, između ostalog, predviđa i vojna neutralnost Srbije (Rezolucija Narodne skupštine Republike Srbije o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije, 26. 12. 2008).

Za razliku od zvaničnika, analitičari ne misle da će pozicija Srbije kao izolovanog ostrva u NATO okruženju biti dobra. Danijel Šunter, direktor Evroatlantske inicijative:

„Rezolucija o neutralnosti je doneta u jednom dnevnopolitičkom maniru, u trenutku kada je došlo do proglašenja nezavisnosti Kosova. Tadašnja Vlada premijera Vojislava Koštunice je prosto iskoristila tu situaciju i na neki način htela da tera inat i Evropi i Americi stavljajući u tu rezoluciju rečenicu kojom se Srbija proglašava neutralnom državom.“

Ulaskom još dve članice regije u NATO, bezbedednosni izazovi na Balkanu se neće smanjiti preko noći, ali hoće postepeno, kaže za naš program Jan Vlkovský, diplomata u političkom odeljenju češke Ambasade u Beogradu, zemlje koja ima ulogu Kontaktne ambasade NATO u Srbiji:

Sada će regionalni problemi postati legitimna pitanja i za NATO, jer se NATO bavi bilo kojom temom koju pojedina zemlja članica smatra važnom za svoju bezbednost...
„Ono što će se odmah pojačati biće zajednički način na koji će se sve više zemalja regiona suprotstaviti bezbednosnim izazovima, jer će sada regionalni problemi postati legitimna pitanja i za NATO, jer se NATO bavi bilo kojom temom koju pojedina zemlja članica smatra važnom za svoju bezbednost. Samim ulaskom, zemlje dobivaju bezbednosne garancije, jer ugrožavanje bezbednosti bilo koje od njih se smatra ugrožavanjem čitave Alijanse. Osim toga, ulazak u NATO znači i poštovanje zajedničkih vrednosti, pre svega dobrosusedskih odnosa i rešavanje otvorenih pitanja političkim putem“,
rekao je Vlkovský.

Analitičari sa kojima smo razgovarali nisu složni u oceni kako će ulazak još dve zemlje regiona u NATO uticati na bezbednost na Balkanu. Danijel Šunter, direktor Evroatlanske inicijative, bez dileme tvrdi da se time automatski smanjuju bezbednosni rizici:

„Apsolutno je tako, iz prostog razloga što čitav Balkan ide u istom pravcu, ima istu spoljnopolitičku orijentaciju, a to je orijentacija na punopravno članstvo u EU i u NATO, sa izuzetkom Srbije, koja nije definisala svoju spoljnopolitičku orijentaciju u kontekstu bezbednosnih integracija.“


Na drugoj strani, Zoran Dragišić, sa Fakulteta bezbednosti, kaže da članstvo u NATO neće eliminisati bezbednosne probleme u regionu, ali će te zemlje moći lakše da ih reše:
Zoran Dragišić

„Kosovo i Metohija kao najveći izazov u ovom trenutku i ustavno preuređenje BiH kao bezbednosni izazov koji će se svakako pojaviti u trenutku kada se taj politički proces bude otvorio. Tako da se bezbednosni izazovi neće smanjiti, ali će se povećati kapaciteti država koje se nalaze unutar NATO da lakše i u svoju korist rešavaju probleme koji se budu javljali. Drugim rečima, za zemlje koje ostaju izvan tog procesa, kao što je Srbija, situacija će biti teža.“

„Ostale zemlje regiona koje imaju za cilj ulazak u NATO, svakako će morati da odrade svoje reforme. Ali, proširenjem na Albaniju i Hrvatsku, NATO im dolazi na same granice, što ih može dalje motivisati da ubrzaju pripreme i da iskoriste iskustva i pomoć suseda“, kaže Jan Vlkovský, dodajući da veruje da će prioritet novih članica NATO biti njegovo proširenje u susedstvo, kao što je, na primer, za Češku bio prioritet što brži ulazak Slovačke.

Hoće li Rusija pokušati da iskoristi neutralnu poziciju Srbije, koja računa na njenu podršku u Savetu bezbednosti Ujedinjenih Nacija oko Kosova. Zoran Dragišić misli da Rusija ne može da blokira širenje NATO-a na Balkanu:

„Mislim da su toga svesni i Rusi i da to neće pokušavati. Neki politički krugovi u Srbiji mogu da pokušaju da se dodvoravaju Rusiji, da pokušavaju da grade svoju unutrašnju političku poziciju tako što će širiti anti-NATO raspoloženje u Srbiji, što može koristiti samo u dnevnopolitičke svrhe.“


Crna Gora obradovala se članstvu Hrvatske i Albanije

Vlasti u Crnoj Gori veruju da je članstvo Hrvatske i Albanije značajan korak ka stabilnosti na Balkanu, kao i ohrabrenje ostalim državama regiona. Biljana Jovićević:

Zvanična Crna Gora obradovala se ulasku susjeda – Hrvatske i Albanije – u NATO, kako iz uvjerenja da će to poboljšati stabilnost regiona u cjelini, tako i zbog nade da će to doprinijeti ubrzanju i njenih aspiracija ka toj vojnoj Alijansi, rekao nam je politički direktor Ministarstva inostranih poslova Vesko Gračević:

„To potvrđuje da NATO i dalje ima politiku ,otvorenih vrata‘ i da se proširenje na Zapadni Balkan nastavlja. Normalno, proširenje se ovim ne završava. Iskoristio bih priliku da čestitam našim susjedima – Hrvatskoj i Albaniji, sa željom da i Makedonija što prije zauzme mjesto uz njih, kao punopravna članica NATO-a. To je svima nama ohrabrenje da nastavimo dalje s našim aktivnostima. A takođe, time i region postaje sigurniji. Svi mi u regionu, ili bar većina nas, dijelimo iste ili slične evroatlantske ciljeve. Sam način približavanja, odnosno pristupanja NATO-u nam pomaže da uspostavljamo bolje veze jedni s drugima, da više sarađujemo i da na taj način prebrodimo probleme koji još postoje.“


France -- French soldiers walk past wall with NATO member flags in Strasbourg, 01Apr2009

Alfa mreža za podršku učlanjenju Crne Gore u NATO juče je počela realizaciju projekta „Među jednakima“, čiji je cilj stvaranje uslova za ozbiljnu i široku javnu debatu, informisanje i edukaciju građana po pitanju članstva u Sjevernoatlantski savez. Alfa mrežu za podršku članstvu Crne Gore u NATO čini šest crnogorskih nevladinih organizacija. Predsjednik Alfa centra Vladimir Dedović:

Članstvo u jednoj takvoj organizaciji je nasušna potreba Crne Gore. Koliko god se mi ovdje dičili i busali u prsa da smo junaci i tako dalje, mnogo je prijetnji, kako latentnih tako i otvorenih.
„Članstvo u jednoj takvoj organizaciji je nasušna potreba Crne Gore. Koliko god se mi ovdje dičili i busali u prsa da smo junaci i tako dalje, mnogo je prijetnji, kako latentnih tako i otvorenih.“


NATO je jedan od strateških interesa Crne Gore, tako da državna administracija preduzima sve potrebne korake ka tom cilju. Politički direktor Ministarstva inostranih poslova Veselin Garčević:

„Evaluacija programa od strane NATO eksperata izvršena je u januaru. Izvještaj o Crnoj Gori je predstavljen u martu, kada je na Sjevernoatlantskom savjetu (North Atlantic Council, NAC) gostovao premijer Crne Gore zajedno sa ministrima inostranih poslova i odbrane. Crna Gora se navodi kao dobar primjer u regionu, kao zemlja koja je vrlo ozbiljno shvatila zadatke koji su pred njom i koja je napravila veliki progres na putu ka učlanjenju u NATO.“


S druge strane, javno mnijenje u Crnoj Goru je podijeljeno oko podrške članstvu u NATO. Posljednje martovsko istraživanje Cedema ukazuje da je procenat građana koji su za ulazak u NATO 45,1 posto, dok mu se protivi 31,2 posto, što je ipak rast u odnosu na prethodni period, u kojem se podrška spuštala čak ispod 30 posto. Takođe su i političke stranke vrlo podijeljene oko tog pitanja, posebno se ulasku u NATO protive prosrpske stranke, iz već poznatih razloga NATO intervencije na SR Jugoslaviju. Pojedine stranke se zalažu da se u konačnom odluka o članstvu donese na referendumu, dok drugi insistiraju na dvotrećinskoj većini u parlamentu, što bi za vlast, posebno nakon upravo završenih parlamentarnih izbora gdje su odnijeli ubjedljivu većinu, bilo, čini se, mnogo jednostavnije obezbijediti.

Sa druge strane, osim već pomenutog Alfa centra, i država ima određene projekte sa ciljem podizanja podrške građana, a i mnogi predstavnici civilnog sektora uključeni su, ne podršku, ali u takozvano objektivno i pravovremeno upoznavanje građana sa prednostima i manama učlanjenja u Sjevernoatlantski savez .Vladimir Dedović:

„Naravno da postoje i oni koji misle da Crna Gora ne treba da bude članica NATO. Različiti su i razlozi za to. Neki su objektivne, neki subjektivne prirode, a najveći procent i jednih i drugih su emotivni razlozi. Očekujem da će u danima koji dolaze, dakle u periodu u kojem Crna Gora bude pravila korake ka članstvu u NATO, crnogorski građani imati puno više tačnih i pravih informacija o ukupnom okruženju, o stanju u međunarodnoj i bezbjednosnoj politici, o karakteru NATO, kao i o raznim specifičnostima koje se tiču saradnje Crna Gora – NATO i što se tiče saradnje između sadašnjih članica NATO-a sa zemljama koje aspiriraju da budu u tom društvu.“


Članstvom Albanije dobitnik i Kosovo

Institucije Kosova su pozdravile članstvo Albanije i Hrvatske u NATO. U Prištini smatraju da je od njihovog učlanjenja, posle Albanije, najveći dobitnik upravo Kosovo. Gzim Badžaku:

Čestitajući predsedniku Albanije Bamiru Topiju učlanjenje u Severnoatlansku alijansu, predsednik Kosova je poručio da će i Kosovo imati koristi od iskustva Albanije.

Sa političarima se slažu i stručnjaci. Predavač na Fakultetu političkih nauka u Prištini Afrim Hoti kaže kako je to izuzetno značajan trenutak, ne samo za Albaniju, već i za region:

„Smatram da ulazak Albanije u NATO predstavlja značajan trenutak prvo za samu Albaniju, pošto konačno postaje članica ove vojne i političke organizacije, koja je najjača vojna alijansa na svetu, a pozitivni efekti toga će se osetiti u celom regionu, pošto se Zapadni Balkan postepeno transformiše iz regiona krize u region koji proizvodi stabilnost.“

General Ramadan Qehaja kaže da je ulazak Albanije u NATO najznačajniji događaj u istoriji te zemlje, nakon proglašavanja nezavisnosti i sloma diktature.

„Povećava se bezbednost u Albaniji i regionu, geostrateški položaj Albanije dobija na značaju. Albaniji se pruža mogućnost da učestvuje u mirovnim snagama u borbi protiv međunarodnog terorizma. Oružane snage Albanije postaju ravnopravne sa oružanim snagama dvadeset i sedam zemalja članica Alijanse. Albaniji se na taj način otvara i put za učlanjenje u Evropsku uniju.“


General Qehaja kaže da je učlanjenje Albanije u NATO i od velike pomoći Kosovu:

Time se poboljšava i bezbednosna situacija na Kosovu, jer će se poboljšati bezbednost u celom regionu. Zbog geografske blizine sa Albanijom, od njenog učlanjenja u NATO možemo imati koristi.
„Time se poboljšava i bezbednosna situacija na Kosovu, jer će se poboljšati bezbednost u celom regionu. Zbog geografske blizine sa Albanijom, od njenog učlanjenja u NATO možemo imati koristi. U ovom trenutku se pod nadzorom NATO-a formiraju Kosovske bezbednosne snage (KBS). Tako da sada možemo koristiti vojni kadar oružanih snaga Albanije u osposobljavanju naših oficira. Naravno, to se može postići samo ukoliko to odobre najviši organi NATO pakta i ukoliko mi to zatražimo.“

Kada je u pitanju mogućnosti da pripadnici Vojske Albanije, sada kao deo NATO snaga, učestvuju u osposobljavanju KBS, tu postoji još jedna prednost, kaže general Qehaja:

„Radi se o jezičkoj prednosti, jer naše dve zemlje govore većinom jednim jezikom – albanskim. Jezička barijera je do sada ponekad predstavljala poteškoću u saradnji i sadejstvu s NATO-om. To više ne mora biti slučaj. To bi bila prednost u osposobljavanju KSB. Školovanje kadrova van naše zemlje košta, prema tome, to je još jedna dobit za Kosovo.“

On smatra da se stvaranjem Bezbednosnih snaga stvaraju uslovi za učlanjenje Kosova u Partnerstvo za mir. Qehaja kaže da je proširenjem i NATO savez na dobitku:

„Proširuje se sfera uticaja NATO-a, u smislu osiguravanja bezbednosti u Evropi. NATO povećava svoje kapacitete za učešće mirovnim misijama. I u dužem vremenskom periodu se stabilizuje Balkan.“

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG