Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Koliko mladi znaju o posljednjim ratovima


Dječak se igra na uništenom tenku u sarajevskom naselju Grbavica u aprilu 1996. godine
(Saradnja: Marija Arnautović, Ankica Barbir Mladinović, Predrag Tomović i Želimir Bojović)

Agresija, Domovinski rat, odbrana Bosne, zaštita srpskog naroda - sve su to različita imena za jedan događaj u bliskoj prošlosti Balkana, konkretno u Bosni i Hercegovini. Rat koji je trajao između 1992. i 1995. godine, ima nekoliko različitih tumačenja, ovisi od toga ko ga tumači.

U zemlji, koja nikako da se osovi na svoje noge, ni 15 godina nakon okončanja sukoba, još se nije došlo do zajedničkih imenitelja.

Najpogubnije od svega svakako je odgajanje novih generacija, ukoliko se pesimistički odredimo da su svjedoci i učesnici ratova, izgubljeni sloj. Kako se na lokalnom nivou ponašaju političari, tako izgledaju i udžbenici.

Iznosimo pregled mišljenja, saznanja i stavova balkanske mladosti o posljednjim ratovima u tom dijelu Evrope.

BiH: Najviše saznaju iz priča roditelja i medija


Ovaj dijalog iz Oskarom nagrađenog filma Ničija zemlja, reditelja Danisa Tanovića, možda je najbolji primjer kako će razgovarati djeca iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, ukoliko se istorija bude izučavala onako kako je to slučaj danas.

- Nismo mi htjeli samostalnost, nego vi.
- Normalno da smo htjeli da se odvojimo, kada ste vi počeli rat.
- Vi ste počeli rat čim ste htjeli da se odvojite.
- Vi ste počeli rat.
- Vi ste počeli rat.
- Ko je počeo rat? (repetirane i uperene puške u glavu)



Naime, djeca u Bosni i Hercegovini o ratu vođenom devedesetih ne uče skoro ništa. Pri tom uče iz tri različita udžbenika istorije. U udžbenicima istorije za osnovne škole ne postoji nijedna lekcija koja govori o tom razdoblju. U srednjim školama se ovaj dio bosansko-hercegovačke istorije obrađuje u dvije lekcije. Tako danas mlade Sarajlije, rođene devedesetih, vrlo malo znaju o opsadi grada:

„Kako da ne znamo za agresiju na Bosnu i genocid u Srebrenici?! Grbavica je bila glavna teritorija srpskih vojnika. U srednjoj smo istoriju radili samo prve dvije godine, a radili smo istoriju cijelog svijeta. Konkretno o Bosni nismo učili ništa. Znam da je toga dana, kada sam ja rođen, uhapšen Alija.“


Opsada Sarajeva - stradanje civila

Opsada Sarajeva - stradanje civila
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:53 0:00
Direktan link
Ni srednjoškolci u Banja Luci ne uče mnogo o posljednjem ratu:

„U srednjoj školi ne učimo uopšte ništa u vezi toga. Istoriju smo imali samo prvu godinu i ničega se više ne sjećam. Općenito, istorija se jako malo uči u našim srednjim školama, a još manje se uči istorija naše zemlje.“


„Ne učimo puno toga. Knjige su tako napisane da su informacije šture i ništa konkretno se ne govori.“


Nešto više znaju mladi iz Srebrenice, grada u kom je počinjen najveći genocid u modernoj istoriji čovječanstva:

„Kada se zaratilo, imao sam mjesec dana. Majka je sa mnom pobjegla u Žepu, a otac je otišao u Tuzlu. Sa tri godine upamtio sam da se pucalo oko Žepe, a mati mi je pričala da je tu mnogo ljudi pobijeno. Otac mi je rekao da se ginulo oko Tuzle, ali i u Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Sada čitam i gledam filmove. Vidim da je bilo mnogo strašnije.“


Djeca u Bosni i Hercegovini o ratu najviše znaju iz priča svojih roditelja i iz medija. Tako su prinuđena da slušaju različite verzije posljednjeg rata, bez istorijske faktografije.

Bojim se da ćemo izbjegavanjem priča o tome, modelom šutnje o onome što se desilo, nanijeti veću štetu našoj djeci, kaže direktorka Instituta za historiju BiH.
Direktor Instituta za historiju Bosne i Hercegovine, Husnija Kamberović, smatra da je za budućnost bosansko-hercegovačkog društva, činjenica da djeca ne uče ništa o posljednjem ratu u školama, veoma loša.

„Ključne činjenice bi djeca morala učiti, naravno smještene u širi historijski kontekst. Bojim se da ćemo izbjegavanjem priča o tome, modelom šutnje o onome što se desilo, nanijeti veću štetu našoj djeci. Djeca će učiti krive činjenice, upravo slušajući priče svojih očeva ili djeda, o tome kako su oni nekada na frontu bili dobri borci, kako su masovno stradali i bili velike žrtve. Umjesto tih priča, koje će se neminovno širiti među porodicama, potrebno je sa djecom o tome razgovarati u školama, učiti ih činjenice, a ne dopustiti da se neka lična iskustva promoviraju u istoriji,“
smatra Kamberović.

Sa druge strane, istoričar Enes Milak, kaže da je istoriju potrebno izučavati faktografski i da, dok se na taj način ne obrade i lekcije iz posljednjeg rata, iz kojih bi trebalo izbaciti svaku vrstu ideologije, možda je bolje da djeca o njima ništa i ne uče.

„Rat 1992-1995 je proces dugog trajanja. Konkretno XX stoljeće je stoljeće velikih ratova i ratova na Balkanu. Ipak, treba poštedjeti mladu generaciju tih priča o ratovima. Proces još nije završen i ljudi koji su bili akteri tih ratova, još uvijek su živi, i oni svojim autoritetom utiču na pisanje udžbenika,“
kazao je on.

„Treba se prisjetiti da su se u ratu, i neposredno nakon rata, štampali udžbenici u kojima je rat bio prisutan. Pitanje je na koji način je bio prisutan i kakve su se istine ili zablude nalazile u tim udžbenicima. Kasnije su intervencije iz međunarodne zajednice dovele do toga da se zadnji rat u Bosni i Hercegovini izbaci iz udžbenika povijesti, što nije, niti može biti rješenje. Rat je još uvijek, danas, 15 godina nakon završetka, udarna vijest, i u elektronskim i u tiskanim medijima. Aktualnost te teme, ne samo da nije splasnula, nego je ona povećana, ali na koji način - to je potpuno drugo pitanje,
“ kaže istoričar Dubravko Lovrenović.

Mladi u Hrvatskoj uglavnom nisu čuli za opsadu Sarajeva

Hrvatska djeca rođena u ratu, vrlo malo znaju o sukobima 90-tih godina prošloga stoljeća. Priznaju to i profesori, ali i učenici, koji svoja saznanja imaju uglavnom od roditelja.

Za hrvatske srednjoškolce jedino nije sporan neprijatelj – svi su saglasni da su to Srbi i JNA, te da se Hrvatska borila za „slobodu i neovisnost“. Sve ostalo im je apsolutno izmiješano. O ratu u Bosni i Hercegovini doslovce nemaju pojma.

RSE: Što znaš o ratu? Kada si rođen?

„Rođen sam 1993. godine, a rat je počeo 1991. Neprijatelji su bili – kako se uzme. Neizravno je to bila JNA, ali u biti, glavni su bili srpski okupatori – četnici i drugi slični ogranci.“

Ovčara, zgrada koja je tijekom rata služila kao logor
Hrvatski srednjoškolci znaju za stradanje Vukovara, čuli su i za Ovčaru, gdje je ubijeno puno Hrvata, ali nikad nisu čuli za opsadu Sarajeva, barem većina u našoj anketi. Za Srebrenicu su čuli u vijestima i znaju da se radi o „nekom zločinu“, ali pojma nemaju kakvom.

Čak i o Vukovaru znaju samo da je „patio i bio razaran“, i ništa više, osim rijetkih iznimaka. Od 30-tak anketiranih zagrebačkih gimnazijalaca, tek ih je dvoje ili troje odskakalo nešto boljim znanjem, ali i oni se „bore“ s vojskama i detaljima.

Matija P. , 17 godina, Prva zagrebačka gimnazija:

„Za neovisnost Hrvatske smo se borili. Neprijatelji i zločinci su bili JNA i srpski četnici. Vukovar je bio okupiran i nakon tri mjeseca opsade, Vukovar je pao. To je slomilo naš hrvatski moral, ali Vukovar ostaje Grad heroj. To sve znam od roditelja, iz dokumentarnih filmova a nešto smo učili i u 8 razredu osnovne. Bili smo u Vukovaru jednom na izletu. Imali smo profesora koji je sudjelovao u Oluji, pa je s entuzijazmom pričao o Domovinskom ratu. Dosta smo naučili od njega, i o istini, i o ratu. Srebrenica je mjesto u Bosni gdje su Srbi napravili genocid nad bošnjačkim stanovništvom. Više tisuća njih su pobili i napravili masovne grobnice oko mjesta. Sarajevo je bilo okupirano par godina i konstantno granatirano. Ne znam što je dalje bilo s njim.“

Za razliku od Matije, većina njegovih kolega i kolegica najradije bi bila pobjegla ispred našeg mikrofona jer mnogi nisu znali ni kad je započeo rat u Hrvatskoj, a kamoli nešto više:

„Rat je počeo prije nekih 10 ili 20 godina.“
„Rat je počeo 1990. godine.“
„Hrvatska se htjela osamostaliti, ali su nas Srbi htjeli imati pod svojom vlašću.“
„Rat je počeo zbog borbe za nezavisnost Hrvatske.“
„Hrvatska je htjela izaći iz Jugoslavije.“
„Neprijatelji su bili Srbija i Crna Gora.“
„Rat je bio krvav. Hrvati su bili pozitivci, a Srbi negativci. Kao u američkim filmovima – Amerikanci su pozitivci, a Rusi negativci.“


Ana, Marko, Lucijan, Sandro, Luka i ostali koje smo tog popodneva zaustavili na izlasku iz vrlo elitne zagrebačke gimnazije, nekoliko dana prije ljetnog raspusta, još manje znaju o ratu 90-tih u susjednoj Bosni i Hercegovini, gotovo ništa. Za opsadu Sarajeva većina nije ni čula:

„Vjerojatno je tamo bila neka borba. Ne znam što je bilo.“
„Sarajevo - to su ćevapi.“
„Radnici su se borili, valjda.“
„Ne znam.“
„Bilo je ratnih zločina. Na nekoj tržnici se nešto događalo, ne znam točno što je bilo.“
„Srebrenicu znam po logoru, zar ne?“
„Srebrenicu su najviše razorili, kao kod nas Vukovar.“
„U školi o tome učimo vrlo malo. U osnovnoj smo imali tjedan dana povijesti o Domovinskom ratu.“
„Imali smo profesoricu iz Vukovara, pa se svaki put ona rasplače i priča o Vukovaru. Pričala je o tome, ali nas nije učila činjenice, samo je iznosila osobne stavove.“

Po mom slobodnom ubjeđenju, mislim da još uvijek premalo znaju. U udžbenicima je to dosta površno obrađeno, smatra ravnatelj vukovarske gimnazije.

Razgovarali smo s nekoliko profesora povijesti u Vukovaru, gradu simbolu ratnog stradanja u Hrvatskoj.

Ravnatelj vukovarske gimnazije, Josip Prpa, kaže da je državna matura najbolje pokazala koliko malo hrvatski učenici znaju o najnovijoj povijesti, pa i u samom Vukovaru.

„Djeca ovdje vjerojatno više znaju jer imaju prilike čuti o tome, ako ništa u medijima. Ima tu i obilježja i spomenika, pa vjerojatno nešto znaju. Po mom slobodnom ubjeđenju, mislim da još uvijek premalo znaju. U udžbenicima je to dosta površno obrađeno. Po rezultatima državne mature, 50-60 posto učenika nikada nije čulo za Ovčaru,“ rekao je Prpa.
Vozila UNPROFOR-a prolaze vukovarskim uništenim ulicama, 1. srpanj 1992.

Profesor povijesti iz vukovarske tehničke škole, Damir Golub, kaže da u udžbenicima stoji da su Srbija i bivša JNA izvršile agresiju na Hrvatsku, a gradivo počinje raspadom Jugoslavije, pa preko prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, srpske pobune i sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

„Ne ulazi se toliko u detalje. U nazad nekoliko godina, sva djeca o tome uče. Jedina razlika je u tome što djeca, ne samo srpske nacionalnosti, nego i drugih manjina, imaju pravo na deset posto svoje nacionalne povijesti,“
kaže on.

„Domovinski rat obrađujem jedno četiri do pet sati. Počinjem raspadom SFRJ i slomom komunizma. Nastavljam sa prvim višestranačkim parlamentarnim izborima i srpskom pobunom protiv novo izabrane hrvatske vlasti. Uvijek naglasim da su to bili pobunjeni Srbi jer je u Vukovaru bilo puno Srba koji su branili grad. Puno Srba je sudjelovalo na strani hrvatske vojske. Zavisi puno od profesora kako će to sve interpretirati,“ smatra profesor povijesti u Vukovarskoj gimnaziji, Dubravko Žuvić.

RSE: Kako danas gledate na Srbe?

„Kao na jako loše ljude.“
„Ne poznajem niti jednog Srbina.“
„Imaju dobar smisao za humor. Ako nekog Srbina i sretnem, nije bio u tom ratu i niko nema ništa protiv mene. Ne smijemo nikako osuđivati cijeli narod.“


Crna Gora: Zbrku unijelo izučavanje iz dva udžbenika istorije

Crnogorska mladost nije na pravi način upoznata s novijom istorijom Balkana, naročito s posljednjim ratovima, okolnostima, uzrocima i posljedicama tih događaja. Evo šta o ratu znaju podgorički srednjoškolci.

RSE: Šta znate o Srebrenici, Vukovaru, opsadi Sarajeva?

„Slabo znam. Ništa nismo radili. Znam o tome iz opšte kulture, ali u školi to nismo obrađivali.“
„Slabo znam.“
„O ratu znam malo.“
„Nismo to radili. Istoriju imamo, ali nismo obrađivali modernu istoriju.“


Mladosti se dosta toga može oprostiti, ali neznanje, teško. No, nisu samo oni krivi što se još na pravi način nisu uhvatili u koštac sa činjenicama o događajima i karakteru ratova tokom 90-tih. Zbrku u njihovim glavama, ali i među odraslom populacijom, unijela je odluka nadležnih da gimnazijalci u Crnoj Gori istoriju izučavaju, ne iz jednog, kako je to slučaj u svim civiliziranim zemljama, već iz dva udžbenika istorije.
To je svojevrstan apsurd, za koji je odgovorna politička elita, kojoj ne odgovaraju istorijske činjenice navedene u novoj knjizi, kaže profesor Šerbo Rastoder.

Opet je politika umiješala prste jer se opis raspada SFRJ i uloga tadašnje crnogorske vlasti u novom udžbeniku pojedinima nije dopao, pa su tražili da se, pored novog, istorija u školama izučava i iz starog udžbenika.

„To je svojevrstan apsurd, za koji je odgovorna politička elita, kojoj ne odgovaraju istorijske činjenice navedene u novoj knjizi“,
kaže koautor oba udžbenika, profesor Šerbo Rastoder.

Zašto je došlo do rata?

„Mislim da su problemi bili vjerski, da je došlo do sukobljavanja po vjerskoj osnovi. Nismo mogli da opstanemo kao ujedinjena nacija, sa višestrukom kulturom, nego smo tražili samo jedan način.“


Ko su odgovorni za početak rata i stradanja koja su uslijedila?

„Vjerovatno ljudi sa vrha države, koji su bili tada na vlasti, ali sa koje strane, to ne bih znao.“


Ko je kriv više?

„To je teško pitanje.“

Opsada Sarajeva - granatiranje grada

Opsada Sarajeva - granatiranje grada
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:01:40 0:00
Direktan link
Jovan
je učenik 3. razreda gimnazije Slobodan Škerović. Među brojnim njegovim vršnjacima, izdvojio se nešto boljim poznavanjem istorije bivše SFRJ s kraja XX vijeka.

RSE: Da li si čuo za opsadu Sarajeva, Vukovara, za Srebrenicu?

„Jesam, naravno. U sarajevu, s jedne strane bila je srpska vojska, a na drugoj pobunjenici jer ne znam kako da ih nazovem. Trajala je četiri godine. To je jedna od najdužih opsada u modernoj istoriji. Vukovar je napadnut od strane srpske vojske, ili JNA, nisam baš siguran. Grad je razoren strašno, bilo je stradanja i ratnih zločina. U Srebrenici je bio masakr, osuđen kao genocid.“


RSE: Da li postoje zločinci? Da li imaju imena i prezimena?

„Nije moje da pričam, ali i sa jedne i sa druge strane postoje zločinci i te ljude treba osuditi, bez obzira da li ih je jedna strana osudila ili nije. Svaka strana treba da osudi svoje zločince. Smatram da to nije neko normalno ponašanje, kao i sav taj rat.“


RSE: Zašto je uopšte došlo do rata?

„Jer je cijela SFRJ bila zasnovana na lošim temeljima. Smatram da je to vremenom moralo da eksplodira, čim se izgubilo neko ljepilo koje je održavalo tu državu jedinstvenom - stara Komunistička partija Tito.“


RSE: Da li je mržnja bila u centru svega?

„Mržnja je uvijek postojala, samo je bila pritajena u starim vremenima.“


Srbija: Podeljena mišljenja o kvalitetu tekstova u udžbenicima

A u Srbiji, gde je stolovao začetnik ratova, danas počivši Slobodan Milošević, još uvek nije do kraja raspravljeno kako se odnositi prema događajima u devedesetim godinama prošlog veka. Neki čak smatraju da to poglavlje istorije, koliko god ona krvava bila, treba jednostavno zatvoriti i zaboraviti. Drugi pak, zagovaraju više pažnje od, trenutno, nikakve.

Prve informacije iz ratova 90-tih učenici u Srbiji dobijaju već pri kraju 8. razreda, kada se i pojavljuju prve informacije u vezi sa tim periodom.

Istoričarka Dubravka Stojanović kaže da ratovi iz 90-tih nisu predstavljeni na način na koji bi to bilo najbolje za učenike.

„Način na koji bih ja to volela i za koji mislim da je jedini stručno i metodološki ispravan, je metoda multi-perspektivnosti, u kojoj bi se pokazalo šta sve zaraćene strane misle o tom događaju,“ ocenjuje Stojanović.

Ipak, uprkos svim kritikama, prvi udžbenik sa ovom temom napisan je 2001. godine, a izmenjen 2005. Njegov autor bio je istoričar Nebojša Jovanović, koji je i jedan od urednika u Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva. On kaže da su se autori udžbenika potrudili da daju što uravnoteženiju sliku svih ratova tokom 90-tih godina, ali da je to još uvek daleko od onoga što bi oni želeli jer, kako kaže, ti udžbenici izgledaće daleko bolje kada istoričari budu imali kompletnu dokumentaciju o tom periodu.

„Kada bude sve okončano, za 10-tak, 20-tak godina, kada se iz Haškog tribunala bude sabralo čitavo bogatstvo dokumenata, materijala i dokaza, o svim mogućim detaljima, tada će moći da se sedne i da se napiše istorija, mnogo realnija, nego što se piše odmah nakon rata,“
smatra je Jovanović.

I dok deo stručne javnosti smatra da su se tekstovi iz tog perioda mogli napisati daleko bolje, nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama takođe imaju podeljeno mišljenje o tome kako je taj period predstavljen učenicima.

„To je u udžbenicima obrađeno sasvim površno. Ne mislim u lošem smislu, nego jednostavno onako najosnovnije. Zbog blizine tih događaja nije moglo nešto naročito da se uradi, uz objašnjavanje nekih stvari. Kako vreme prolazi, saznajemo sve više pojedinosti o tim ratovima i tako se pojavljuje neka prava istina,“ kaže istoričar Dušan Ilin.

„Sve je nekako na završetku i dosta stihijski, bez nekog detaljnijeg uvida, pripreme da se malo više obrazlože uzroci kako. Dosta je to kratko. Trebalo bi malo opširnije da se napiše. Mislim da bi to decu više interesovalo, nego neka zbivanja u periodu kraljevine ili političke stranke,“ navodi istoričarka Bojana Radić.

Opsada Sarajeva - ratna razaranja

Opsada Sarajeva - ratna razaranja
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:35 0:00
Direktan link

Deca koja su rođena u vreme kada su ratovi vođeni, sada su srednjoškolci ili završavaju osnovnu školu. Oni ni danas puno ne znaju o Vukovaru, masakru u Srebrenici, opsadi Sarajeva. Neki, sa kojima smo razgovarali, ovako gledaju na period u kom su vođeni ratovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj:

„Slušali smo o tome, ali nismo stigli puno da učimo o tome.“
„Čuli smo da postoje, ali detalje o tome nismo stigli da obrađujemo.“
„Čula sam, ali ne znam dosta o tome.“


Zašto su se ratovi događali?

„Ne znam zbog čega, ali želela bih da saznam.“
„Znamo, nešto naziremo, ali ne znamo detaljno i dovoljno.“
„Ništa ne znam.“
„Ne znam ništa, ali bih želela da znam jer su moji roditelji sa nekih ratnih prostora.“


Suprotno očekivanjima da teme iz nedavne ratne prošlosti moraju biti više zastupljene, iskustva mnogih zemalja, koje su prošle ratove, posebno građanski ili etnički, kao i različite oblike diktatura, pokazuju da te periode ne treba obrađivati neposredno po njihovom završetku, pa čak i nekoliko decenija nakon toga.

„U udžbenicima bosanskih ratova uopšte nema i to je bio savet međunarodne zajednice. U zemljama kao što su Čile i Argentina, još uvek nema priča o nestalima i o njihovim diktaturama 70-tih godina. Neke zemlje su odlučile da tako žestoka pitanja ne postavljaju. U italijanskim udžbenicima pitanje fašizma nije bilo zastupljeno sve do 90-tih godina. Mnogi su sa puno stručnih razloga pribegli tome da tih tema nema jer oni dalje dele društvo. To je dosta komplikovano pitanje koje ne bi smelo politički da se instrumentalizuje,“
kaže Dubravka Stojanović.

Dušan Ilin slaže se sa tvrdnjama mnogih u vezi sa tim da ti ratovi još uvek nisu detaljno ispitni, a imajući u vidu da je za srbijanske istoričare polje II svetskog rata još uvek neistraženo, teško je očekivati da će period iz 90-tih godina uskoro početi detaljnije da se ispituje. Ovo zvuči pomalo zastrašujuće.

„Svi udžbenici služe, između ostalog, da formiraju kod dece neko poželjno mišljenje,“
kaže on.
Ovde je istorija samo jedna dobavljačica potrebnih istina. Dok se ne promeni način političkog mišljenja, istorija će biti žrtva takvih vrsta kompromisa, smatra istoričarka Dubravka Stojanović.

Ako se ovakav stav jednog nastavnika prevede u dnevni život, postavlja se pitanje da li političke elite zapravo odlučuju o istorijskim uvidima? Ako toga nema u udžbenicima, da li to znači da to nije poželjno za političke elite?

Dubravka Stojanović naglašava da je istorija u Srbiji postala talac političkih odluka i navodi razloge zbog kojih nema spremnosti da se taj period učenicima što tačnije predstavi.

„Spremnosti nema jer ovde istorija postoji radi obavljanja potrebnog političkog konteksta. Onda se istorija menja u zavisnosti od koalicije koja se napravi u vlasti. Ovde je istorija samo jedna dobavljačica potrebnih istina. Dok se ne promeni način političkog mišljenja, istorija će biti žrtva takvih vrsta kompromisa,“ smatra Stojanović.

Njemačka: Strip o Holokaustu


Tako stoje stvari na Balkanu, na kojem se, nakon II svjetskog rata, dešavao jedini oružani sukob u Evropi. Čisto usporedbe radi, istražili smo što se u Njemačkoj, koja je taj rat započela, danas radi kako djeca ne bi zaboravila svoju prošlost.
Strip Suche

Čim su primijetili da generacije rođenje oko 2000-te godine više ne znaju onoliko koliko su znali njihovi prethodnici, u Berlinu je zazvonilo na uzbunu. Ciljna grupa - najmlađi - i shodno tome, odgovarajući medij – strip.

Strip pod imenom Suche – Potraga, kreirao je nizozemski karikaturista Eric Heuvel.

Priču o Ester, koja je preživjela Holokaust, djeca u Nizozemskoj već čitaju, a berlinski centar Ane Frank, koji podržava projekt, mišljenja je da će to biti zanimljivo i korisno i djeci u Njemačkoj:

„Strip je napravljen tako da crtežom i živim dijalogom uspijeva prikazati svu patnju koju su prošli Židovi u Hitlerovo doba. Nadamo se da će naći put do mladih.“

Knjiga ima 61 stranicu, dostupna je na nekoliko evropskih jezika, a za razliku od drugih zemalja, gdje je u slobodnoj prodaji, Nijemci su odlučili uvesti je kao sastavni dio nastave iz istorije. Nije riječ o tome da mladi Nijemci imaju različite udžbenike povijesti u odnosu na školarce iz drugih zemalja Evropske unije, riječ je o pokušaju da se na prihvatljiv način dođe i do djece koja, ili ne uče najbolje, ili nisu zainteresirani. Među učenicima su različiti stavovi o tome je li strip pogodna forma za učenje zločinačke prošlosti:

„Mislim da je u redu za one koji nisu puno o tome čitali.“
„Previše je to grozno da bi se objašnjavalo stripom.“


Glavna junakinja Stripa, Ester, je izmišljeni lik, ali priča je bazirana na činjenicama i stvarnim događajima iz perioda četrdesetih godina prošlog stoljeća, kada je nacistička Njemačka porobila Evropu i ubila šest miliona Židova. Uključena je i Kristalna noć iz novembra 1938. godine, kada su Židovi istjerani iz svojih domova, kada su im sinagoge spaljene, firme oduzete, izlozi na dućanima smrskani, a ljudi deportirani u Auschwitz.

Rolf Bruetting, predstavnik Saveza nastavnika Sjeverne Rajne Vestfalije, kaže:

„Mi smo više za učenje s preživjelim učesnicima tog vremena, logoraše koji nam mogu ispričati kako je to bilo. Takav pristup je snažniji i upečatljiviji.“


No, svjedoci nažalost lagano izumiru, a djeca moraju naučiti što se dešavalo u mračnim naci-vremenima. Možda strip i nije najbolji medij, ali je najvažnije da poruka stigne do mladih, kaže jedna berlinska Židovka, koja podržava ovaj projekt:

„U istoriji moje porodice Holokaust je igrao veliku ulogu. Moja majka je preživjela Auschwitz. Podržavam ovaj projekt i mislim da to ne vrijeđa osjećanja preživjelih.“

Njemačka danas ima najbrže rastuću židovsku zajednicu u svijetu. Više od šest decenija po okončanju II svjetskog rata, kada su bili skoro istrebljeni, u toj zemlji danas živi 220.000 Židova. Post-hitlerova Njemačka prošla je dug put denacifikacije, zakoni ove zemlje rigorozniji su od drugih evropskih, kada je nijekanje zločina ili Holokausta u pitanju. Ponekad pušu i na hladno, reklo bi se na Balkanu. Činjenica da su istraživanja pokazala kako nove generacije ponovno ujedinjene Njemačke malo znaju o tamnoj strani svoje istorije, nagnala je vlasti da nešto konkretno preduzmu. Tako su se Hitler, Goebbels i Himller, u obliku stripa, našli kao obavezni dio časa istorije za učenike nižih razreda, djecu od sedam do deset godina starosti.

*****
Mogao bi vas interesovati i ovaj tekst:
Nikad čuli za opsadu Sarajeva
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG