Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Deklaracija o Srebrenici: Iskren ili pragmatičan čin?


Protestna šetnja Žena u crnom, arhivska fotografija
(Na pripremi teme sarađivali: Želimir Bojović, Marija Arnautović, Dimitrije Jovićević i Ankica Barbir-Mladinović)

Događaj koji je bez dileme obilježio sedmicu za nama je usvajanje, prvo najavljivane u formi Rezolucije, ali na kraju ipak "Deklaracije o Srebrenici" u Parlamentu Srbije. Osim što nije Rezolucija, kako ju je usvojio Savjet Evrope, u beogradskom tekstu Deklaracije o Srebrenici nema riječi genocid, nego se navodi da "Skupština Srbije najoštrije osuđuje zločin nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde".

Ove dvije činjenice, kao i ono što se tokom 30. na 31. mart ovim povodom čulo u Skupštini Srbije, gdje su predstavnici radikalno desnih stranka, odbijajući Deklaraciju uporno negirali da se u Srebrenici uopšte dogodio najveći zločin nakon II svjetskog rata u XX vijeku, povod su što su se i mnogi svjetski mediji ovih dana bavili pitanjem - Zašto je Srbija usvojila Deklaraciju? Iz iskrene potrebe da se oduži žrtvama ili iz pragmatičnog razloga preskakanja još jedne jako neugodne prepreke na takozvanom putu evropskih integracija?

Zbog svega navedenog naša tema sedmice se nakon političkog dijela, koji je manje više urađen pod prinudom, fokusira na moralni dio odnosa prema Srebrenici. Upitali smo ima li izgleda da žrtve i njihove porodice jednog dana dobiju moralnu satisfakciju od balkanskih država, da Srebrenica postane neupitna kao Holokaust, za čije se negiranje u Njemačkoj ide na višegodišnju zatvorsku kaznu?

***

Prvo podsjećanje na 11. jula 1995. godine:

Sati je 16:20. Vojni posmatrači UN-a izvijestili su da su Srbi zauzeli Srebrenicu. Kasno poslije podne, generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri, uz pratnju kamera prošetali su praznim ulicama Srebrenice.

*

Deset godina poslije, naši su mikrofoni ponovno bili u Srebrenici:

"Rodila sam se u Potočarima 11. jul 1995 godine. Sada živim u Sent Luisu", kaže Lejla Siročić, koja se rodila u Potočarima 11. jula 1995. godine u osvit najvećeg pokolja u Evropi nakon II svjetskog rata. Rodio se novi život.

Nepunih 15 godina nakon zločina, u Bosni i Hercegovini i Srbiji još nije potvrđeno da se u Srebrenici genocid i desio.

****

Podsjetimo kako su obrazlagali odugovlačenje sa Deklaracijom, u kojoj na kraju nije bilo riječi genocid.

Jelena Trivan iz Tadićeve Demokratske stranke:

"Sada idemo u zemlju u kojoj je 2005. godine, emitovanje filma o Srebrenici, bila tema zbog koje je traženo da se kazni rukovodstvo RTS-a što je pokazalo istinu o Srebrenici."

Narodni poslanik sa liste opozicionog LDP-a, Žarko Korać, kaže da je to rezultat nejasnog stava vladajuće koalicije:

"To je princip - Hajde da sve uradimo što se od nas očekuje, ali da to uradimo tako da nas to ništa ne košta i ne obavezuje, da se pokaže da mi to radimo zato što moramo, a ne što hoćemo i što osećamo potrebu. Osećam se kao čovek bedno."

Nakon što je Srbija, s teškom mukom, ipak usvojila Deklaraciju, Sarajevo ostaje jedina balkanska država koja nije osudila zločin na sopstvenoj teritoriji.

Zastupnik Saveza nezavisnih socijalnih demokrata, Slavko Jovičić:

"Imam prvo da u ime žrtava iz moga naroda kažem otvoreno i jasno da dok sam ja ovdje, a nadam se i kolege, ovo ne može biti prihvaćeno. To nije moguće. Izlazim pred glasače u Republici Srpskoj i znam u bezbroj kontakata šta su mi rekli. Možda će idući sastav Parlamenta imati jaču snagu, možda će doći do neke nove istine koja će približiti stavove. Uvjeravam vas prijatelji, neće se ovim postići mir, nego idemo u nove sukobe i konfrontacije nesagledivih razmjera."

Državna strategija poricanja zločina


Društva koja se ne suoče sa sopstvenom odgovornošću, bivaju otvoreno ili pasivno agresivna. Naši sagovornici iz Srbije kažu da u Srbiji postaje samo male grupe koje su sposobne na samo-preispitivanje. Proces empatije, odnosno saosećaja sa žrtvama, ići će teško jer je i državna strategija njegovo poricanje. Stoga, Deklaracija koju je usvojio Parlament Srbije, po mišljenju sociologa, mnogo više govori o moralnom padu, nego uspehu, na kojem treba graditi nadu da će stvari u bliskoj budućnosti biti poboljšane.

Skupština Srbije
Nedavno usvojena Deklaracija o Srebrenici u srbijanskom Parlamentu, izazvala je buru reakcija. Usvojena tesnom većinom i sa izbegnutim terminom - genocid, ona je za mnoge samo mlaki pokušaj da se nepravi iskorak u pravcu suočavanja sa nedavnom prošlošću. I dok je jedni podržavaju, drugi je potpuno osporavaju. Imajući u vidu nedavna istraživanja javnog menja, i sami građani po tom pitanju imaju podeljeno mišljenje. Ipak, ono što za mnoge predstavlja najveći poraz jeste izostanak empatije ili osećaja za patnje žrtava.

Ujedno, to nameće i pitanje moralnog aspekta Srebrenice, kao neupitnog zločina. Tako kompleksno pitanje, traži i detaljna istraživanja, koja u Srbiji još uvek nisu urađena, ali stručnjaci ističu da je empatija nešto što srbijanskom društvu još uvek nedostaje.

Dragan Popadić
, socijalni psiholog i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kaže da su ljudi okupirani drugim temama i da ne žele sebe ponovo da propituju i stavljaju pred moralne dileme, posebno, ako to ne moraju:

"Izbor da se o tome uopšte ne razmišlja, da se sebi kaže ne znam šta je bilo i ne tiče me se, je veoma lak. Ako im se ponudi neki gotov odgovor, opravdanje za ono što se desilo, ako se oni pozovu da se time ne bave, kao što se kod nas radi, onda je taj nedostatak empatičnosti i nedostatak brige o drugima jako vidljiv."

Za one koji se bave psihološkim elementima zločina i grupom koja je taj zločin izvršila ili podržavala, odgovor na pitanje, zašto je Srebrenice, uprkos svojoj neupitnosti, još uvek mesto jakih frustracija, leži u onome što se naziva "dinamika grupe".
Kada je jedan zločin strašan, onda se ljudi brane od toga da je to strašno, kao i od toga da su oni, najvećim delom, na rečima suštinski podržavali taj zločin.


Psihoanalitičar Aleksandar Vučo kaže da grupe, koje se ne suoče sa sopstvenom odgovornošću, bivaju otvoreno ili pasivno agresivne. On ističe da u Srbiji danas postoji samo mali broj ljudi koji je sposoban na samo-preispitivanje:

"Svaka grupa hoće da prebaci svoje gadosti na one druge i to je proces po difoltu. Treba užasno mnogo napora, užasno mnogo energije i volje da se te stvari poprave. Kada je jedan zločin strašan, onda se ljudi brane od toga da je to strašno, kao i od toga da su oni, najvećim delom, na rečima suštinski podržavali taj zločin."


Janja Beč-Nojman
, ekspertkinja za pitanje ratnih zločina i genocida, kaže da je teško očekivati da u društvima, kao što je srbijansko, iskoraci ka suočavanju i empatiji budu brzi i efikasni:

"Empatija nije moguća dok se ne prođe kroz patnju."


Ona naglašava da je razlog za takvu sociološku, ali i psihološku sliku jednog društva, ono, što se u stručnoj terminologiji zovu "zone ćutanja":

"Zone ćutanja imaju svoju dinamiku i nisu homogene. Počinioci zločina i genocida ćute jer je njima u interesu da se ne sazna šta se desilo. Žrtve ćute jer ih je stid, ili ih je strah. Ćute i ljudi koji su samo posmatrači, kao i oni koji su posmatrali, a možda su nešto i mogli da urade, a nisu. Oni ćute iz svog razloga, ali ćute i ljude koji su pomagali."

Nedavna istraživanja, koja su se bavila pitanjem ratnih zločina, njihovim sećanjem i verovanjem u njihovo postojanje, pokazala su da su građani još uvek nedovoljno zainteresovani za tako važno pitanje, ali i naglašeno sumnjičavi u pogledu istine koja se dogodila.

Svetlana Logar, Foto: Vesna Anđić
Svetlana Logar, istraživačica javnog mnjenja u agenciji Stratedžik marketingu, kaže:

"Od 70 posto građana, koji su čuli za Srebrenicu, 46 posto građana je reklo da veruje da je to istina. A kada pitate građane da li misle da to treba da se tretira kao rati zločin, prošle godine je samo 39 posto građana reklo da je to ratni zločin."

Odbijanje da se prizna ili ravnodušnost prema onome što se desilo? Za Dragana Popadića, ovo drugo se čini kao daleko tačnije:

"Ta ravnodušnost javnosti je posledica toga što je u javnoj sferi taj zločin i genocid postavljen kao nerešeno pitanje, pitanje gde se iza izbora da ili ne, prepoznaju političke opcije, a ne činjenično stanje."


Procesi suočavanja sa prošlošću, zatim empatija, moralni osećaj da se pravda mora namiriti, zapravo predstavljaju delove jednog puzzla. Stručnjaci upozoravaju da je teško sve delove brzo složiti, ali slika nikada neće biti jasna, ako svi delovi ne budu na svom mestu.

"Ovi procesi ići će teško jer je genocid proces države, kao što je i državna strategija njegovo poricanje", kaže Janja Beč-Nojman. Ona naglašava da svako ko želi da se sa istinom suoči, mora proći kroz nekoliko faza:

"Tu postoje dva nivoa. Postoji top down proces, koji se sastoji od pravnog i političkog aspekta. Tu je i proces koji ide dole, pojedinačno, kao i formalna pravda koja ide preko sudova, suđenja i svih tih oblika koji postoje u instituciji istrage, podizanja optužnice i procesa donošenja presude. Imate i interpersonalnu pravdu, koja ide preko direktnih kontakata."


Ali, ma koliko društvo bilo zatvoreno ili odbijalo da se bavi ovim pitanjima, kao što je odgovornost za zločin u Srebrenici, neki pomaci postoje.

Dragan Popadić upozorava da žestoka debata u društvu već govori u prilog tome da su se stvari uveliko pomerile u odnosu na pre nekoliko godina:

"Uprkos svim tim interpretacijama, koje neprestano dolaze u javnost, da nije bilo zločina, da nije bilo genocida, da nije bilo srpske krivice, stav javnosti se postepeno menja."


Ali, Aleksandar Vučo ne misli tako. Deklaracija, koju je nedavno usvojio srbijanski Parlament, mnogo više svedoči o moralnom padu, nego o uspehu, na kojem bi trebalo graditi nadu da će stvari u bliskoj budućnosti izgledati bolje:

"Mi smo ovom mrljavom Rezolucijom samo pospešili one koji i dalje govore da se tako nešto nije ni desilo. Nismo bili dovoljno hrabri i dovoljno spretni da kažemo šta se desilo, ko je to napravio i zašto je to napravio. Ispali smo bednici i slabići."


Nema moralne osude

Osim radikalnih srbijanskih parlamentaraca, javnosti su se posredstvom medija, a sve u prilog minimiziranja i negiranja genocida, javljali mnogobrojni medijski i politički poslanici. O eksplicitnom iskazivanju mržnje prema Bošnjacima, te odnosu prema srebreničkom masakru, najrječitije govori primjer, kako ga je urednik E-novina i počasni građanin Sarajeva, Petar Luković, nazvao, Rajka Dodikova Vasića, koji je, kako prenosi popularni portal, analizirao besprijekornu igru Barselone u kojoj samo, kako je zaključio Vasić, jedna karika ne štima - Bošnjak Zlatan Ibrahimović, sa švedskim državljanstvom.

Vasić je izveo zaključak da je to sigurno zato što ga muči Deklaracija o Srebrenici, te da Ibrahimovića treba izbjegavati u važnijim utakmicama. Rajko Vasić inače je bliski saradnik premijera Republike Srpske, Milorada Dodika, pa kad tako govore njegovi saradnici, koji su inače pozivali Srbiju da ne usvoji Deklaraciju, teško je očekivati da će se u ovom bosansko-hercegovačkom entitetu uskoro suočiti sa istinom. Time je proces blokiran u cijeloj Bosni i Hercegovini.

***

O Srebrenici, najvećem zločinu nakon holokausta zabilježenom u Evropi, još uvijek se diskutuje i raspravlja, nema jedinstvene osude, čak ni u državi u kojoj je i sudskom presudom dokazani genocid počinjen. Najveća uvreda za žrtve srebreničkog genocida je to što u društvu ne postoji moralna osuda ovog zločina.

Fadila Memišević, Foto: Midhat Poturović
Predsjednica Društva za ugrožene narode, Fadila Memišević:

"Ne može se ni preko usta prevaliti riječ genocid, nego se kaže da se citira presuda. Tu nema moralnog pročišćenja. Daleko smo od toga i od katarze. Hoću da vjerujem da će buduće generacije vjerovatno to doživjeti, ali sada je ovo i suviše vrelo i nije još uvijek došlo do te tačke. Nema tog nultog časa. Srbija to nije postigla, nije doživjela katarzu, a nije ni cijeli region."


Profesor sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka, Šaćir Filandra, smatra, da kako vrijeme odmiče, sve više običnih ljudi se suosjeća sa žrtvama srebreničkog masakra:

"To je više prisutno na razino običnih ljudi, nego na razini političkih formula koje stoje iza svega toga. Obični ljudi, ako su i učestvovali u genocidu, bili su uvijek dio nekog instrumentalizovanog političkog tijela. Ima moralnog suosjećanja sa žrtvama i ima osvješćenosti da je zločin učinjen. Teško će se neki sa tim suočiti, zbog vlastitog političkog statusa i vlastitog digniteta, u vlastitoj naciji. Na kraju se mora odgovarati. Vidite da ipak međunarodni javni i pravni poredak na neki način djeluje, mada sporo. Neko mora da odgovara."

Moralne osude genocida u Srebrenici nema, prije svega zbog činjenice da veliki broj ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, ne vidi ili neće da vidi šta je to pogrešno urađeno, kaže profesor iz Sarajeva, Asim Mujkić:

Asim Mujkić, Foto: Midhat Poturović
"Postoje relativizacije - vršeni su zločini na sve strne. Zašto ne postoji moral? Ne postoji način da se taj problem gleda sa jedne univerzalne platforme. Ubijeno je 8. 000 ljudskih bića. Dok takvu spoznaju ne steknemo, morat ću zaključivati da se u ubijenim ljudima ne vide ljudi, nego oni drugi, koji se protjeruju iz zajednice ljudskosti. Onda ne vidim razloga, a tako bi mogao razmišljati neko u Srbiji, šta smo pogrešno učinili jer nismo ubijali ljude. To su ti užasni nemoralni ilustrati jednog čitavog ciklusa zla, koji je pokrenuo Slobodan Milošević i koji na žalost još uvijek traje."

Sociolog iz Banjaluke Ivan Šijaković:

"Postoji individualni moralni doživljaj i moralna osuda, u smislu neke lične neprijatnosti, griže savesti i priznanja. I sada u određenom smislu čak možda postoji kolektivna unutarnja snaga i mera koja bi se mogla nazvati moralna osuda. Ali pošto je politika potisnula sve ostale vidove doživljaja i aktivnosti, onda je ona dala sebi za pravo da određuje do koje mere, kog stepena i kako treba razumeti genocid. Politika u stvari pravi te varijacije i pokušava da od toga napravi, za sebe, neku trenutnu ili dugoročnu korist. Tako negde razvodnjava taj pojam, a negde jasnije ili oštrije pritiska da bi se to shvatilo i prihvatilo."

Formalna osuda nije dovoljna


Država Crna Gora je prva u regionu usvojila skupštinsku Deklaraciju kojom je prihvatila Rezoluciju Evropskog parlamenta i osudila genocid u Srebrenici. Pokušavamo saznati koliko je stvarno crnogorsko društvo, od tog važnog simboličkog čina, odmaklo u istinskom suočavanju sa tim zločinom i koliko je narasla svijest o njegovim razmjerama.

"Deklaracija je jedan načelan čin kojim se nešto najavljuje, ali nisam primijetio da je poslije te Deklaracije uslijedio bilo kakav proces koji bi doveo do kraja ono što mi nazivamo neophodnost suočavanja sa prošlošću. Zbog toga se usvajanje te Deklaracije u Skupštini Crne Gore može nazvati pokušaj prihvatanja nekog evropskog trenda, ali ne i kao odlučan napor da se izvrši ono što se naziva suočavanje sa prošlošću."

Na taj način profesor istorije, Šerbo Rastoder, gleda na spremnost Crne Gore da se gotovo godinu, nakon što je u Parlamentu Deklaracijom osudila genocid u Srebrenici, istinski suoči sa razmjerima tog zločina.
Suočavanje sa prošlošću treba da je jedna organska potreba bića toga društva. S nekim papirom od dvije strane, teško se može razvijati svijest o neophodnosti da se suočimo sa prošlošću i sa zločinima i da je neko u ime nas to napravio.


Za sociologa Srđana Vukadinovića, suočavanje sa najstrašnijim zločinom koji se u Evropi dogodio nakon II svjetskog rata, osim formalne osude, morao bi da podrazumijeva tranziciju svijesti, spremne za suštinski i ozbiljniji iskorak u sagledavanju onoga što se u Srebrenici dogodilo:

"To je jedan vrijednosni civilizacijski iskorak, da društva južno-slovenskog regiona, prije svega ova četiri, koja su bila u jednom žestokom sukobu, razumije svoju poziciju u kojoj se nalaze, da jedino oni mogu da se suoče sa prošlošću i da nikakva Evropska unija ili međunarodna zajednica i njene institucije, ne mogu nametnuti takvu potrebu. Suočavanje sa prošlošću treba da je jedna organska potreba bića toga društva. S nekim papirom od dvije strane, teško se može razvijati svijest o neophodnosti da se suočimo sa prošlošću i sa zločinima i da je neko u ime nas to napravio."

Iako Crna Gora nije direktno povezivana sa masakrom u Srebrenici, koliko se njeno društvo sa dovoljno suosjećanja i moralnog duga odnosi prema toj tragediji i njenim žrtvama? Postoji li jedna vrsta neosjetljivosti iz izostanka moralne hrabrosti da se pođe dalje od deklarativne osude? Razmišljamo li po principu to je strašno, ali se desilo tamo negdje i tamo nekim drugim, a ne nama?

"Upravo to je i velika posljedica i razlog zbog čega se Srebrenica, kao najveći zločin u Evropi poslije II svjetskog rata, dogodila. Većina građana Crne Gore i Srbije nisu u potpunosti upoznati sa veličinom i razmjerima zločina koji se tamo dogodio. Ukoliko neko nije imao svog srodnika, bilo u Srebrenici, bilo u Bosni i Hercegovini, kao i na nekim drugim mjestima, onda on toliko nije ni obraćao pažnju na težinu i razmjere jednog takvog zločina"
, kaže Srđan Vukadinović.

Prema mišljenju naših sagovornika, cjelovito suočavanje sa tragedijom Srebrenice mora biti dio šire društvene katarze, do koje u Crnoj Gori još nije došlo. Preduslov za nju je politička volja za utvrđivanjem odgovornosti njenih političkih elita, koje su direktno ili indirektno podržavale Miloševićeve ratne projekte. Toga, prema riječima Šerba Rastodera, još uvijek nema:
Nije moguće očekivati da se pokloni žrtvama Srebrenice ili da razrješava takve stvari neko ko je uveo u rat ovo područje, koji je itekako bio dobar zamajac i dobra logistička podrška nekome ko je bio ključni generator razaranja na južno-slovenskom prostoru.


"Suština je u tome da u tom procesu suočavanja sa prošlošću Crna Gore nije preduzela ono što je najvažnije, a to je Zakon o lustraciji. Nedonošenje Zakona o lustraciji je bio prvi signal odbijanja spremnosti političkih elita da se suoče sa svojom nedavnom prošlosti. Iz tog odbijanja je proistekla jedna svijest, koja, bojim se da je u osnovi svakog drugog potencijalnog zločina. U tom smislu to treba posmatrati u jednom dužem kontinuitetu jer svaki zločin ima svoj smisao, ukoliko iza njega stoji ideologija i politika."

Sličan stav iznosi i Srđan Vukadinović:

"Nije moguće očekivati da se pokloni žrtvama Srebrenice ili da razrješava takve stvari neko ko je uveo u rat ovo područje, koji je itekako bio dobar zamajac i dobra logistička podrška nekome ko je bio ključni generator razaranja na južno-slovenskom prostoru. Ne može se pokloniti žrtvama Srebrenice neko ko je bio u tom establišmentu Srbije ili Crne Gore ili onaj koji je učestvovao u tome. Jevrejima se nije pokloni neko ko je učestvovao u nacističkim progonima i u nacističkim jedinicama, nego čovjek koji nije imao nikakvih dodira sa onim što je radio nacizam u toku II svjetskog rata."

Rat je na televiziji


Za Hrvatsku se ne bi moglo reći da nema saosjećaja za žrtve Srebrenice, možda je nema dovoljno, ali nema je dovoljno ni za sve žrtve u Hrvatskoj, a razloga je više - ističu ugledne hrvatske sociologinje i psihologinje.

Ne mislim da su ljudi hladni i vjerujem da, običan svijet, koji nije odgovoran za strahote u nedavnim ratovima na ovim prostorima, iskreno suosjeća i ima pošten odnos prema svim žrtvama - ističe ugledna hrvatska psihologinja, doktorica Mirjana Krizmanić:

"Svi moji poznati kažu da im se stisne srce kada vide majke iz Srebrenice. To je zbilja bio veliki zločin. Da li znači da ako su i oni nama, onda to i nije tako strašno? Mislim da je to potreba da se to opravda i da se nekako umanji udio vlastitog naroda, ili onih kojima pripadamo. To zapravo sprečava pravo suosjećanje. Mislim da je to karakteristika svih ovdje na Balkanu."


Doktorica Krizmanić se boji da će u generacijama, rođenima nakon 1992. godine, biti još manje empatije jer su poučavane da je prema neprijatelju ne treba imati:

"Mi smo izdavali knjižice za vrijeme rata. Pisala sam jedan članak, još 1992. godine, o tome kako će bol majki na svim stranama biti ista, kako je neovisno koja maka izgubi svoje dijete. Neovisno je da li je to dijete ove ili one nacionalnosti, njezina bol će biti ista, kao i od one druge majke. Mene su tada skoro moje kolege raznijele jer su tvrdili da se to ne može staviti u knjižicu, a to su sve bili psiholozi. Može li se uopće raspravljati o tome da li je muka bol majke koja izgubi svoga sina u nekakvom ratu, koji ona nije ni htjela, ni birala?!"
Kada je riječ o Srebrenici, mislim da su tu gotovo svi suglasni, kao kada je riječ o Aušvicu. Postoje neke situacije koje su kristalno jasne.


Doktorica Jasenka Kodrnja iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu:

"To su razne razine. Najelementarnija je - oko za oko, zub za zub. Što se tiče Srebrenice, doista se ne može ići na tu razinu jer Srebreničani se nisu, niti branili ni na koji način, niti su na bilo koji način doprinijeli tom genocidu. Kada je riječ o Srebrenici, mislim da su tu gotovo svi suglasni, kao kada je riječ o Aušvicu. Postoje neke situacije koje su kristalno jasne."

No, ljudi su na prostorima ove regije prošli rat i patnje, nije, kaže, da nemaju suosjećanja, ali se, svatko na svoj način, brani od ratnih slika:

"Kada je rat na televiziji, više to ne mogu slušati, okreću drugi program. Kao - okrenimo život i gledajmo neku vedriju stranu, ili se bar obmanuti da je život lijep. "

Sociologinja Vesna Kesić smatra da je Deklaracija o Srebrenici, koju je usvojila Skupština Srbije, golem korak za srpsko društvo u suočavanju sa prošlošću, koje se, kaže Kesić, u svim državama bivše Jugoslavije za sad događa samo na pravnoj i zakonskoj razini, iako
I svaki za ono što spada na njegov narod ima jednu suzdržanost. To iz toga ide - ne možemo biti jednako krivi, ili, naš zločin je ipak opravdan ovim drugim.
se ni tu nije daleko stiglo:

"U cijeloj regiji se puno više energije za sada ulaže isključivo u uspostavljanje pravde na razini sprovođenja zakona i zakonitosti. To je nužno. Počinitelji trebaju biti kažnjeni. To je pravni termin i proizlazi iz zakonskih odredbi, ali zapravo u sebi sadrži plan osvetoljubljive pravde - idemo uspostaviti pravnu odmazdu jer pravi zakon je na neki način kažnjavanje i odmazda prema počiniteljima. Vrlo malo radimo na pravdi koja bi i žrtvama i počiniteljima omogućila suočiti se i objašnjavati svoje situacije, eventualno da počinitelji vide zlo koje su napravili. Treba shvatiti koliko je to bilo nehumano i nečovječno, koliko su sami počinitelji zapravo dehumanizirani kroz to. To je na neki način uvjet i žrtvama da daju oprost počiniteljima, što je jedan dugotrajni proces."


Doktorica Krizmanić podsjeća i na neka ratna stradanja u Hrvatskoj, gdje se Hrvati suosjećaju sa svojom tragedijom, a Srbi sa svojom:

"I svaki za ono što spada na njegov narod ima jednu suzdržanost. To iz toga ide - ne možemo biti jednako krivi, ili, naš zločin je ipak opravdan ovim drugim. Onda ne suosjećam, naprosto to odmičem od sebe jer vrlo je kompleksno suosjećati, a ništa ne učiniti."


Pokušali smo saznati ima li u regionu Balkana, osim pod pritiskom, izražene političke volje da se osudi zločin u Srebrenici i iskrenog moralnog odnosa prema oko 8.000 ubijenih srebreničkih Bošnjaka? Može li se tome uskoro nadati i Lejla s početka naše priče?

Komitet pravnika za ljudska prava o Deklaraciji o Srebrenici

Komitet pravnika za ljudska prava o Deklaraciji o Srebrenici

Činjenica da se Deklaracija usvaja bezmalo 15 godina od događaja u Srebrenici jasno ukazuje da je ona usvojena više iz razloga političkog oportuniteta (spoljnji pritisci; neophodnost „argumentisanja“ nedavno podnesenog zahteva za statuus kandidata za članstvo Srbije u EU; kao i predstavljanje Srbije u drugačijem svetlu pred Međunarodnim sudom pravde, koji treba da formuliše svoje savetodavno mišljenje o legitimnosti proglašenja nezavisnosti Kosova), nego iskrene namere srbijanske političke i intelektualne elite da se suoči sa nedavnom prošlošću i njenim još uvek prisutnim teškim nasleđem.

Dvanaestočasovna debata u parlamentu reflektovala je šizofreno stanje u srbijanskom društvu: dok se značajan deo političkog spektra bar deklarativno zalaže za usvajanje evropskih vrednosti i spreman je da u to ime učini korake koji ubrzavaju hod ka članstvu u EU, još uvek su veoma jake i sve agresivnije nastupaju snage koje se ne mire sa neuspehom Miloševićevog projekta i ne prihvataju posledice njegovog poraza.

Objektivna i trezvena analiza okolnosti u kojima je došlo do usvajanja Deklaracije – bez obzira na njene brojne manjkavosti, a pre svega nepominjanje reči „genocid“ i odsustvo jasne ograde od zločina počinjenih u ime tobožnjih srpskih nacionalnih interesa – ne može prenebregnuti i pomak koji je time načinjen:

- Deklaracija označava početak javne debate koja će se, neminovno, proširiti na niz tema vezanih za blisku prošlost i voditi ka sveobuhvatnom suočavanju sa pogubnom politikom vodjenom 1990tih i njihovim još uvek veoma teškim posledicama;

- Usvajanje Deklaracije znači priznanje da je do zločina došlo, a pominjanjem odluke MSP (u slučaju Bosna i Hercegovina vs. SR Jugoslavija) indirektno je priznato i da se radi o genocidu.

Ceo tekst saopštenja Komiteta pravnika za ljudska prava o Deklaraciji o Srebrenici možete pročitati OVDE




Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG