Dostupni linkovi

Tehnologija, taktika i turski savjeti doveli Azerbejdžan do pobjede u Nagorno-Karabahu


Policajac prolazi pored krvlju umrljanih nosila u mrtvačnici u Stepanakertu, glavnom gradu u Nagorno-Karabahu, 6. novembra.


Piše: Ron Synovitz

Azerbejdžanu su bila potrebna samo 43 dana da povrati svoj teritorij oko otcijepljene regije Nagorno-Karabah, sedam okruga u planinama i podnožijima koje su zauzeli armenski separatisti u ponižavajućem neuspjehu Bakua u ranim 1990-ima, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.

Analitičari kažu da tri faktora objašnjavaju zašto je Azerbejdžan ovog puta bio toliko uspješan na bojnom polju: tehnologija, taktika i Turska.

Aleks Melikišvili (Alex Melikishvili), istraživač i analitičar iz organizacije IHS Markit kantri risk (Markit Country Risk), kaže da je upravo turska podrška Azerbejdžanu rat učinila "kvalitativno drugačijim od svih prethodnih sukoba".

Melikišvili kaže da je prisutnost turskih borbenih aviona F-16 na vojnom aerodromu u Ganci, drugom po veličini azerbejdžanskom gradu, bila "opipljiva potvrda" da se geopolitička ravnoteža na Južnom Kavkazu promijenila u korist Azerbejdžana.

Vrhunska oružana tehnologija

Iako Azerbejdžan nije objavio podatke o stradalima u svojim redovima, nije skrivao da koristi najnovije visokotehnološke dronove koje je kupio od Turske i Izraela za izvođenje vazdušnih napada i izviđanje bojnog polja.

Snimke dronova koje je azerbejdžansko Ministarstvo odbrane objavilo nakon što su 27. septrembra izbile borbe otkrile su pustoš koju su počinili dronovi Bakua - uništavanje armenskih tenkova, artiljerije, kopnenih utvrđenja, pa čak i protuvazdušni raketni sistem S-300 izrađen u Rusiji.

Margarita Karamian, etnička armenska veteranka rata od 1992. do 1994. iz grada Hadrut, rekla je da je bila šokirana kada je vidjela formacije od po 30 azerbejdžanskih dronova koje su "zatamnile nebo" nad jugoistočnim bokom Nagorno-Karabaha tokom prvog talasa azerbajdžanske vojne ofanzive.

Prisiljena da prizna kako je ovo "drugačiji rat" od onog iz ranih 1990-ih, Karamian je rekla da su snage etničkih Armena - uključujući njenog vlastitog sina i supruga - morale brzo naučiti tražiti zaklon pod zemljom protiv napada bespilotnih letjelica.

Armenske snage su jednostavno bile "savladane azerbejdžanskom tehnološkom superiornošću na bojnom polju", kazao je Kan Kasapoglu (Can Kasapoglu), direktor Programa istraživanja sigurnosti i odbrane u Centru za ekonomske i vanjskopolitičke studije sa sjedištem u Istanbulu (EDAM).

Kasapoglu kaže da armenskim snagama nedostaju "adekvatni senzori, radari za elektronsko ratovanje ili naoružanje protiv dronova" za odbranu od azerbejdžanskih bespilotnih letjelica (UAV).

"Prva lekcija koju su azerbejdžansko-armenski sukobi pokazali je ranjivost tradicionalnih kopnenih jedinica - oklopnih, mehanizovanih i motoriziranih formacija" u susretu s naprednim oružjem i konceptom ratovanja dronovima", zaključio je Kasapoglu.

Kao rezultat toga, Kasapoglu kaže da su armenske snage brzo preusmjerene u "neregularno i nedisciplinovano povlačenje" s položaja na liniji fronta na kojima su bili utvrđeni do "linije kontakta" otkako je prekid vatre 1994. godine okončao prethodni rat.

"Obavještajne publikacije otvorenog koda dokumentovale su oko 175 velikih gubitaka u armenskim okupacionim snagama u Nagorno-Karabahu" u roku od mjesec dana, kaže Kasapoglu.

Fuad Šahbazov (Shahbazov), analitičar iz Centra za strateške komunikacije sa sjedištem u Bakuu, slaže se da je za Azerbajdžan najznačajnija prednost u bojnom polju bila tehnološka superiornost.

Šahbazov kaže da je Armenija, kao članica Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) koju vodi Rusija, "uglavnom mogla nabaviti samo oružje ruske proizvodnje, primajući serije oružja iz Rusije".

"Otprilike 90 do 95 odsto arsenala čini oružje ruske proizvodnje", rekao je Šahbazov za RFE/RL. "Ali Azerbejdžan je uspio promijeniti svoj arsenal uvozom oružja iz Turske i Izraela."

Šahbazov napominje da je Baku također koristio svoj prihod od izvoza nafte i prirodnog plina tokom protekle decenije za kupovinu oružja od zemalja članica NATO-a.

Kaže da su te kupovine uključivale sisteme za ometanje radara iz Španije, artiljerija s haubicom DANA kupljena je 2018. godine od Češke a "nedavno je uvezla dronove Bajraktar turske proizvodnje".

"Dronovi Bajraktar nose četiri rakete koje također proizvodi Turska - MAM laserski vođene rakete s ‘pametnom mikromunicijom’", kaže Šahbazov. "Ovi su se dronovi koristili u Libiji i Siriji, gdje su se pokazali vrlo efikasnim protiv svih oružja ruske proizvodnje."

"U Siriji su ti dronovi vrlo lako uništavali ruske protuvazdušne odbrambene sisteme poput S-300 i S-400" rakete zemlja-zrak (SAM), dodaje.

U Libiji su turski borbeni dronovi Bajraktar TB2 i Anka-S, koje je razvila turska vazduhoplovna industrija (TAI), nedavno uništili dvadesetak sistema protuvazdušne odbrane Pantsir-1S ruske izrade.

"To je izazvalo svojevrsno negodovanje u Rusiji jer je Turska proizvela bespilotno oružje koje je u stanju lako pogoditi sve protuvazdušne odbrambene sisteme koje je Rusija promovisala kao jedan od najefikasnijih protuvazdušnih sistema na svijetu", kaže Šahbazov.

Kasapoglu kaže da azerbejdžanska tehnološka prednost nije proizašla samo iz borbenih i kontrolnih bespilotnih letjelica koje je zemlja kupila.

Od ključne je važnosti to što je, kaže, Turska također prenijela "kompletnu doktrinu robotskog rata i koncept operacija" na Azerbajdžan.

"Zanimljivo je da je azerbejdžanska kampanja dronovima jako nalikovala turskoj operaciji ‘Proljetni štit’ protiv sirijske vojske još početkom 2020. godine", napisao je Kasapoglu u analizi koju je objavila vašingtonska Fondacija Džejmstaun (Jamestown Foundation).

Kasapoglu kaže da su azerbejdžansko vojno planiranje i operacije "oponašali način ratovanja turskih oružanih snaga tokom operacije Proljetni štit".

Kaže da je to demonstrirano načinom rada azerbejdžanske kopnene artiljerije i višecijevnih raketnih bacača "u uskoj koordinaciji s bespilotnim vazdušnim sistemima zaduženim za obavještajne podatke, određivanje meta i procjenu štete u bitkama".

"Druga velika sličnost bio je sistemski lov na neprijateljsku mobilnu protuvazdušnu odbranu", kaže Kasapoglu.

Šahbazov dodaje da je Azerbejdžan uspio izvući i razotkriti armensku protuzračnu odbranu žrtvujući zračnu flotu dvostrukih aviona Antonov AN-2 sovjetskog dizajna koja je "vjerovatno kupljena od Ukrajine".

Armenski vojnici na prvoj liniji fronta 25. oktobra.
Armenski vojnici na prvoj liniji fronta 25. oktobra.

Dizajnirani krajem 1940-ih, ti dvokrilci iz sovjetskog doba danas se uglavnom koriste za uklanjanje usjeva ili za gašenje šumskih požara. Mahom se smatraju "neupotrebljivim" u modernoj borbi.

No, Šahbazov kaže da je Baku opremio svoje Antonove AN-2 kako bi se njima moglo upravljati daljinskim upravljačem na malim visinama nad armenskom protuvazdušnom odbranom.

"Pripremili su kamuflažu kako bi izgledali poput dronova", objašnjava Šahbazov. "Armenci su objavili videozapise onoga što su mislili da su dronovi koje je oborila njihova protuvazdušna odbrana."

"Ono što se stvarno događalo je da kad god su Armenci svojim vazdušnom odbranom pogodili AN-2, prave azerbejdžanske bespilotne letjelice za kontrolu, koje su bile na većim nadmorskim visinama, uspjeli su precizno identifikovati njihove položaje i lako uništiti sve te protuvazdušne odbrane."

NATO-ova taktika komandovanja

No Turska, članica NATO-a, s Azerbajdžanom nije podijelila samo doktrinu visokotehnološkog robotizovanog ratovanja.

Borbene snimke na platformama društvenih mreža poput Telegrama - koje su očito dijelili azerbejdžanski vojnici - nagovještavaju kako je Baku od kraja 2001. također uzimao pouke iz taktike koalicionih snaga predvođenih SAD-om protiv talibana u planinama Afganistana.

U tim operacijama NATO trupe nisu okupljale hiljade vojnika prema metodama konvencionalnog ratovanja 20. vijeka - strategija koja zahtijeva logističke komplikacije opskrbe linija ranjivih na gerilske protunapade.

Preko afganistanske unutrašnjosti i duž 3.300 kilometara granice s Pakistanom, mali specijalizovani američki komandni timovi poslani su na talibanski teritorij kako bi izvršili misije "traganja i uništavanja".

Svaki američki komandni tim sastojao se od desetak vojnika - okupljao je američke specijalne snage, laku planinsku pješadiju, marince, pripadnike mornaričkih SEAL jedinica i oficire iz CIA-e.

Radeći zajedno s vojnicima iz nove afganistanske nacionalne vojske, ti komandni timovi koriste uređaj poznat kao SOFLAM – Marker snaga specijalnih operacija za lasersko prikupljanje - za ciljanje obližnjih talibanskih položaja koje su uočili na planinskom terenu.

Kada bi komandni tim "uslikao" metu koristeći se SOFLAM-om, avioni koalicije koji su kružili iznad bojnog polja mogli bi se vezati za signal i na ciljeve baciti laserski vođene JDAM-bombe - direktnu municiju zajedničkog napada.

U ofanzivi Azerbejdžana na jugoistok Nagorno-Karabaha, nakon što su početni udari dronovima razbili armenske odbrambene linije, Bakuovi komandni timovi infiltrirali su se u šume i zauzeli visoko područje oko gradova i sela nastavljajući napredovanja.

U Hadrutu, samo nekoliko dana prije nego što su se dvije strane tamo upustile u borbu, stanovnici etničkih Armena govorili su da su vidjeli "čudne ljude, a ne Armence" koji su se uvukli u napuštene kuće kako bi se utvrdili u gradu.

I Baku i Jerevan opisali su azerbejdžanske komandne timove kao "diverzantske grupe" koji su mogli poslati koordinate ciljeva sa svojih položaja na terenu - usmjeravajući paljbu iz raketnih bacača i haubičke artiljerije u blizini Azerbejdžana ili iz vazduha.

Mustafa Hadžibejli (Hajibeyli), azerbejdžanski veteran rata iz ranih 1990-ih, rekao je za RFE/RL kako se čini da se taktika ponavljala tokom cijelog rata dok su Bakuove snage vraćale gradove i sela uz južni bok Nagorno-Karabaha i iransku granicu - "prisiljavanje neprijatelja na predaju gradova bez većih sukoba."

"To su učinili u Fuzuliju (Varanda) i Kajbrajilu (Jrakan), preuzimajući kontrolu nad okolnim planinama i pokušavajući presjeći sve puteve do gradova - prisiljavajući neprijatelja da napusti svoja teška utvrđenja i pobjegne", kaže Hadžibejli.

Šahbazov se slaže da je Azerbajdžan za najnovije borbe oko Nagorno-Karabaha usvojio taktiku komandnih timova koju su u Afganistanu koristile Sjedinjene Države i NATO snage - vjerovatno uz pomoć oružanih snaga Turske, koje su igrale ključnu ulogu u Afganistanu dok je bila na čelu Međunarodne sigurnosne pomoći Snaga (ISAF).

"Azerbejdžanske specijalne snage već su duži niz godina obučavane u turskim i pakistanskim vojnim akademijama", rekao je Šahbazov za RFE/RL. "Vidjeli smo da se ta taktika koristi u ovom trenutnom ratu."

"Azerbejdžan je izvukao dobre pouke iz svojih gubitaka iz devedesetih i iz četverodnevnog rata protiv armenskih snaga 2016.", kaže Šahbazov. "Ovaj put, za razliku od prošlih bitaka, Baku je rasporedio male diverzantske grupe koje su bile vrlo aktivne duž linije kontakta."

"Ako razumijete ovu taktiku, možete je vidjeti u mnogim videozapisima iz zona borbi koji su objavljeni na društvenim mrežama", kaže.

"U Suzi, kada su azerbejdžanske snage preuzele kontrolu nad gradom, to nije bio puni napad azerbejdžanske artiljerije i dronova", kaže Šahbazov. "Suza je zauzeta bliskom borbom kada su ove diverzantske grupe, različite diverzantske grupe, ušle u grad i pogurale armenske snage da se povuku iz centra grada - a zatim ih istjerale iz grada."

"To je prvi put da Azerbejdžan aktivno koristi toliko specijalnih snaga", rekao je. "I oni su ih koristili u tim malim vojnim diverzantskim grupama kako bi istjerali Armence."

Uz izvještavanje azerbejdžanskog i armenskog servisa RFE/RL-a

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG