Arild Syvertsen jedan je od mnogih penzionisanih mornara koji, usljed aktuelne krize u Hormuškom moreuzu, ponovo proživljavaju traumatična sjećanja.

"Tokom ovog rata ponovo nam se javljaju simptomi (posttraumatskog stresnog poremećaja)", rekao je Syvertsen za Radio Slobodna Evropa iz svog doma u Norveškoj. "Mornari koji su tamo bili 1980‑ih prolaze kroz teško razdoblje jer im se sva sjećanja vraćaju."

Syvertsen je komandovao brodovima koji su prolazili kroz Hormuški moreuz na vrhuncu takozvanog rata tankera - sukoba koji je trajao od 1981. do 1988. godine i koji podsjeća na današnju krizu u Perzijskom zalivu.

Rat tankera bio je produžetak rata između Irana i Iraka, koji je počeo 1980. godine iračkom invazijom na Iran. Sukob se ubrzo proširio i na vode Perzijskog zaliva, nakon što su Irak, a potom i Iran, počeli napadati naftna postrojenja i pomorski saobraćaj suprotne strane.

Sredinom 1980‑ih Irak je, koristeći borbene avione i protivbrodske rakete koje je isporučila Francuska, napadao neutralna plovila koja su prevozila iransku naftu. Iran je, s druge strane, koristio pomorske fregate i brze čamce kako bi napadao tankere trećih zemalja koji su koristili luke u Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji. Obje arapske zemlje u tom periodu podržavale su Irak u ratu.

Tokom pomorskog sukoba napadnute su stotine brodova, a ubijeno je više od 100 trgovačkih mornara.

Uprkos velikim rizicima, mornari su pristajali da služe na tankerima koji su prolazili kroz Perzijski zaliv dijelom zbog dodataka na platu za opasnost, koji je u nekim slučajevima udvostručavao njihovu dnevnu zaradu za svaki dan proveden u rizičnim vodama. Syvertsen je rekao da su članovi starijeg sastava posade osjećali i odgovornost da se snabdijevanje energijom nastavi kroz ovaj vitalni pomorski prolaz.

"Željeli smo obaviti svoju dužnost, jer su nam vlasnici brodova govorili da moramo držati Hormuški moreuz otvorenim i osigurati isporuku energije; u suprotnom bi se, govorili su, srušila ekonomija cijelog svijeta", rekao je Syvertsen.

Olav Myklebust radio je kao inženjer na brodovima koji su tokom 1980‑ih plovili Perzijskim zalivom i preživio je dva napada iračkih aviona. Tokom jednog od tih napada, kod obale Dubaija, protivbrodska raketa promašila je njegov brod, prije nego što je pogodila obližnje plovilo, usmrtivši nekoliko ljudi u brodskoj strojarnici. Myklebust danas i dalje radi kao menadžer naftnih tankera.

Ovaj iskusni stručnjak iz industrije rekao je da se iste taktike koje su brodovi koristili 1980‑ih kako bi izbjegli otkrivanje vjerovatno ponovo primjenjuju na nekim plovilima koja su posljednjih dana prolazila kroz Hormuški moreuz.

Tankeri u Perzijskom zalivu tokom 1980‑ih kretali su se uglavnom pod okriljem noći, rekao je Myklebust. "Bez svjetala, bez lampi", a svi okrugli prozori u prostorijama za posadu bili su zamračeni. "Gotovo da nismo koristili radar - uključivali smo ga samo povremeno, jer on može odašiljati signal prema obali. I upravo to će raditi i danas - provući će se neopaženo."

Dodao je i da brodovi možda isključuju transpondere koji se koriste za izbjegavanje sudara, jer takvi uređaji ujedno prikazuju položaj plovila na internetskim stranicama za praćenje pomorskog saobraćaja.

Syvertsen, koji je o tom sukobu napisao i knjigu, i danas je duboko pogođen odlukom koju je donio kao kapetan tankera dok se u avgustu 1987. približavao Hormuškom moreuzu.

Ploveći noću kroz Perzijski zaliv, Syvertsenov brod, potpuno zamračen i u radio‑tišini, pokušavao je neopaženo provući tanker za amonijak kroz moreuz.

Iznenadan bljesak svjetlosti na moru u blizini pokazao je da se drugo plovilo, koje je također pokušavalo proći kroz moreuz, našlo pod napadom roja iranskih brzih čamaca.

"Vidjeli smo rakete i čuli smo sve preko VHF‑radija. Kapetan je bio očajan", prisjeća se Syvertsen. Dok je panična poruka "upomoć" stizala preko radija, ovaj penzionisani mornar kaže: "Bio sam u sukobu sam sa sobom."

Okrenuti brod i krenuti u pomoć bilo bi gotovo samoubilački, ali je Norvežanin mogao prenijeti poziv u pomoć putem radija, u onome što mornari nazivaju relejom za pomoć.

"Ali znao sam da bi, ako se javim i pošaljem poziv, iranska plovila koja napadaju shvatila da se u blizini nalazi još jedan tanker", rekao je Syvertsen. Donio je odluku da ostane nijem.

"Morao sam misliti na još 24 ljudi na našem brodu i jednostavno nastaviti plovidbu u mraku, bez ikakvog odgovora."

Nakon što su Irak i Iran tokom 1980‑ih napali stotine brodova, Sjedinjene Države poslale su ratne brodove kako bi pratile tankere kroz Perzijski zaliv. Ta intervencija, međutim, imala je i tragične posljedice.

U maju 1987. godine, američki razarač USS Stark pogođen je s dvije rakete Exocet ispaljene s iračkog borbenog aviona. Bagdad je kasnije saopštio da je pilot pogrešno zamijenio ratni brod za tanker. U tom incidentu poginulo je 37 američkih mornara.

Godinu dana kasnije, nakon što su američkim brodovima koji su pratili tankere u Perzijskom zalivu izdata "liberalizovana" pravila upotrebe sile, krstarica USS Vincennes pogrešno je identifikovala iranski putnički avion kao nadolazeću vojnu letjelicu.

Nakon upozorenja avionu da promijeni kurs, Vincennes je ispalila dvije rakete, koje su oborile letjelicu. Svih 290 ljudi u avionu je poginulo.

Rat između Irana i Iraka okončan je u avgustu 1988. godine, a mjesec dana kasnije američka ratna mornarica je okončala operaciju pratnje tankera kroz Perzijski zaliv.

Veterani rata tankera iz 1980‑ih danas kažu da bi Hormuški moreuz mogao biti prisilno ponovo otvoren djelovanjem američke ratne mornarice. Međutim, Syvertsen smatra da bi takav potez "samo dodatno pogoršao (aktuelni sukob)".

Myklebust podsjeća na incident iz jula 1987. godine, kada je tanker koji je bio pod pratnjom američkih ratnih brodova naletio na pomorsku minu, navodeći to kao dokaz da "čak ni uz prisustvo jedne od najmoćnijih mornarica na svijetu, okruženje ne može biti u potpunosti pod kontrolom".