Dok se spušta sumrak i većina stanovnika grada napušta ulice i ide kući na večeru, Olimšoh Kudojnazarov se sprema na svoju čuvarsku dužnost.
Navlači crvenu traku preko ruke i kači bedž koji ga identifikuje kao člana “Dobrovoljačke patrole” grada Noraka, improvizovane linije odbrane protiv ekstremizma u tadžikistanskom gradu s više od 50.000 stanovnika.
“Svake večeri grupa od osam ljudi pazi na ulice Noraka kako bi pomogla policiji da održi zakon i red,” kaže 52-godišnjak za grupu od 250 dobrovoljaca koje podržava i država.
Mnogi od njih imaju iskustva policajaca ili čuvara i zaštitara i isprva su pomagali vlastima da održe mir do 22 sata uveče. Ali njihova uloga i brojnost su se povećali nakon što je tzv. Islamska država napala četvoro stranih biciklista u julu mjesecu.
“Sada ostajemo do ponoći ili duže, ponekad i do 2 sata iza ponoći,” kaže Kudojnazarov. “Mnogo toga se promijenilo od ljetos.”
Tamna perspektiva u ‘gradu svjetla’
Norak je nekada uživao ugled idiličnog sovjetskog grada. Hidroelektrana koja nosi isto ime, Norak, izgrađena je 1960-ih na rijeci Vakš i donijela mu je nadimak ‘grad svjetlosti’ i ojačala sliku napretka koja je privukla na hiljade mladih radnika u potrazi za boljom budućnosti.
Okolna sela s kućama od blata i zemljanim putevima dali su podstrek rastućem multikulturnom gradu koji je u jednom trenutku bio dom stanovnicima iz više od 40 različitih etničkih skupina. Turisti su dolazili da vide ono što je, svega nekoliko godina unazad, bila najveća brana na svijetu – betonsko čudo, okruženo pitoresknim planinama, koje je proizvodilo struju za 70 posto Tadžikistanaca.
Ali ostarjela Lenjinova statua u Noraku, koja još uvijek stoji na centralnom gradskom trgu, svjedočila je dolasku teških vremena. Zbog pada Sovjetskog saveza i petogodišnjeg građanskog rata u Tadžikistanu, mnogi su tokom 1990-ih otišli. Zapošljavanje je postalo sve teže. Prilike kojih je nekada bilo mnogo više su nestale. Zvanična statistika ne podržava ideju da je Norak u gorem stanju od ostatka Tadžikistana što sugeriše da je nezaposlenost blizu nacionalnog prosjeka od 2,3 procenta.
Kao i mnogi dugi tadžikistanski gradovi, Norak je posljednjih godina prošao kroz promjenu ličnog opisa zbog vlasti koja renovira glavne ulice i vladine zgrade, popravlja puteve, sadi nove parkove i otvara kulturne centre.
Ali, uzimajući u obzir da više od 30 procenata tadžikistanske populacije živi ispod granice siromaštva, a poznata je činjenica da je zemljoradnička radna snaga prisiljena da emigrira u Rusiju i druge zemlje zbog sezonskih poslova, vjeruje se da je stvarna nezaposlenost debelo prešla 2,3 procenta. Takođe se vjeruje da je stanje u Noraku daleko gore.
Lokalna agencija za zapošljavanje pruža brojeve koji ukazuju da preko 45 procenata potencijalne radne snage Noraka nema stalno zaposlenje a nedavni izvještaji govore da je grad smješten u jednoj od najsiromašnijih regija u zemlji.
“Naši mladi ljudi nemaju mogućnosti koje smo mi imali.”, kaže Kurbon Kozimov, bivši vatrogasac koji se doselio u Norak prije četiri decenije iz Konibodoma, grada na sjeveru Tadžikistana.
Vozač u penziji, Ismatulo Ašurov, koji je došao 1974. i bio svjedok vrhunca Noraka kao grada, jednostavno kaže da je starija generacija “bolje prošla”.
“Bilo ko je mogao doći da radi u Norak,” kaže 73-godišnjak. “Sada je sve drugačije.”
Veze grada sa brutalnim napadom
Napad od 29. jula uključivao je zalijetanje vozila u grupu stranih biciklista, nakon čega je nekoliko napadača izašlo iz automobila i izbolo preživjele od udarca automobila. Dva Amerikanca, jedan Holanđanin i Švajcarac su ubijeni, a još troje je povrijeđeno prije nego što su napadači pobjegli.
Napad je doveo do hapšenja 15 ljudi čije suđenje je počelo u oktobru mjesecu.
Detalji iz ovog slučaja ne bacaju dobro svjetlo na Norak.
U avgustu su uhapšena petorica ljudi u Noraku. Utvrđeno je da je Norak rodni grad dvojice osumnjičenih koji su izveli napad na bicikliste. Petoricu napadača su navodno regrutovali putem aplikacije WhatsApp Aslidin i Džafar Jusupov, braća iz Noraka ubijena u policijskoj operaciji koja je uslijedila neposredno nakon napada.
Vlasti sumnjaju da su se članovi terorističke ćelije okupljali u kući u Noraku kako bi identifikovali potencijalne mete i planirali napad što je doprinijelo lošem glasu o Noraku kao utočištu za islamističke militante.
Norak se već nalazio na radaru tadžikistanskih vlasti: zvaničnici vlade već prije su procijenili da je najmanje 30 stanovnika putovalo u inostranstvo kako bi se pridružili redovima ekstremističke tzv. Islamske države, a njih još 20 su kao osumnjičeni da su pripadnici ove militantne grupe privedeni u samom gradu.
Među onima koji su otišli da se bore u Irak i Siriju bila su dvojica ozloglašenih zaduženih za vrbovanje i regrutovanje. Za jednog od njih, Anušervona Azimova, se vjeruje da je regrutovao 100 ljudi koje je poslao da se bore na strani ID, prije nego što je ubijen u Siriji 2016. godine. Drugi, Abu Usama Noraki, takođe poznat pod imenom Todžidin Nazarov, je prema navodima tadžikistanskih vlasti pokrenuo kampanju kojom je ispirao mozgove mladim Tadžikistancima i slao ih da se bore za ID u Afganistanu.
Osramoćeni zbog dodatnog i neželjenog tereta stavljenog na grad u jeku napada na bicikliste sa Zapada, vlasti u Noraku kao i njegovi stanovnici ostali su da se pitaju šta je krenulo po zlu.
Prilika je tamo gdje je stvoriš
Nezaposlenost i izgubljene prilike mogu biti jedan od faktora, ali to nije cijela priča. Samo zato što su vremena teška to ne znači da svi mladi ljudi postaju militantni.
Ovog ljeta, 17-godišnja Idimoh Sultanzoda primila je dobre vijesti: primljena je na univerzitet u glavnom gradu, Dušanbeu, i dobit će nastavničku diplomu kada završi petogodišnje školovanje putem kurseva za učenje na daljinu.
Od nje se zahtijeva da putuje na univerzitet najmanje dva puta godišnje kako bi prisustvovala intenzivnim kursevima i polagala ispite.
Kako bi sastavila kraj s krajem ona prodaje domaće grickalice i pića na tezgi u sjenci Lenjinovog spomenika.
“Počela sam ovo da radim kako bih pokrila svoje troškove jer moji roditelji to ne mogu da priušte“, kaže, dodajući da joj posao ide dobro za vrijeme toplih dana kada ljudi zastaju da kupe samosas ili sjemenke suncokreta.
“Posao se može naći ako se to stvarno želi,“ kaže. “Ja sam sama stvorila priliku za sebe.“
Preko puta, 27-godišnji Firuz Kosimzoda šeta po svježem zraku sa svojom suprugom i njihovom jednomjesečnom kćerkom.
Kosimzoda radi kao inženjer u hidroelektrani Roghun, koja sada preuzima prevlast kao prva i najprestižnija elektrana u Tadžikistanu, i nalazi se nekih 125 kilometara od grada.
Kosimzoda kaže da mu je plata “odgovarajuća” i da pokriva troškove za njegovu mladu porodicu koja još živi sa roditeljima.
“Još uvijek imam nižu poziciju na poslu ali se nadam da ću se izdići u karijeri,” kaže. “Onda će mi se povećati i plata.”
Kosimzoda je uzbuđen zbog perspektive u karijeri ali priznaje da “nemaju svi mladi ljudi poslove” u njegovom rodnom gradu.
Nema mjesta za sanjarenje, nema se gdje okrenuti
U obližnjem bazaru, može se vidjeti mnogo mladih kako prodaju robu, guraju kolica ili nude usluge taksi prevoza.
“Radim sve vrste sitnih poslova, šta god nađem,“ kaže jedan dvadesetogodišnjak. “Radim po kućama, krečim ili popravljam ograde. Takođe radim na farmama kada je sezona žetve. Ono što zaradim jedva mi je dovoljno za hranu i druge osnovne potrepštine.“
Odbija da da svoje ime, što nije rijetkost u Tadžikistanu gdje vlasti ne tolerišu neslaganje bilo koje vrste i ljudi nisu skloni da naglas izraze kritiku.
“Još nemam ni 25 godina a ne vidim svijetlu budućnost za sebe, čak me je strah i da sanjarim, jer znam da se svakako neće obistiniti,” kaže mladić. “Ne znam kome da se požalim ili od koga da potražim savjet.”
Mnogi u većinski muslimanskoj zemlji od osam miliona stanovnika okreću se džamijama ali opštinske vlasti i lokalne vjerske figure insistiraju da mladi u Noraku nisu ništa više skloni islamističkim militantima od mladih širom Tadžikistana.
Šaputanja među lokalnim stanovništvom naglas izgovara glavni gradski imam, Abdulhaj Naimov, koji kaže da "nema objašnjenja" za stečenu reputaciju da grad proizvodi regrute tzv. Islamske države.
“Šokirani smo,“ kaže Naimov. “Ono što znam jeste da mladi ne uče ekstremističke ideje u našim džamijama. Ustvari, u džamijama ih uvijek upozoravamo na opasnosti ekstremizma.”
Država i dalje zadržava čvrstu kontrolu nad religijom u Tadžikistanu i dozvoljava samo odobrene forme islama. Naimov igra važnu ulogu u naporima borbe protiv terorizma koje je započela vlast u Noraku nakon što se desio napad na bicikliste sa Zapada.
“To je glavna tema svake džume [molitve petkom], na sastancima zajednice čak i na privatnim dženazama [sahranama]. Koristimo svaku priliku da širimo poruku,“ kaže Naimov.
Zamjenica gradonačelnika, Šahlo Hasanzoda, kaže da su vlasti u sklopu kampanje razgovarale sa približno 4.000 stanovnika. Razgovarali su s mladim ljudima i njihovim roditeljima, nazvali su i skoro 700 ljudi koji rade u Rusiji:
“Pozivamo roditelje da paze na svoju djecu, odrasle sinove, da razgovaraju sa njima, da ih upozoravaju na vrbovanje.“ kaže Hasanzoda. “Pitali smo roditelje da prijave vlastima ako primjete bilo kakve sumnjive promjene u ponašanju svoje djece.“
S odobravanjem su prihvatili ideje kako da se bore sa širenjem ekstremističkih ideja, i Hasanzoda je izvukla određene zaključke odakle one potiču.
“Ono što sam mogla da zaključim jeste da gotovo svi oni koji su se pridružili tzv. Islamskoj državi iz Noraka bili su regrutovani tokom njihovih radnih boravaka u Rusiji,“ kaže. “Zato što su daleko od kuće, nisko plaćeni fizički radnici, usamljenost, itd., sve ih to čini ranjivim da skrenu s puta.“
A što se tiče onih koji su u Tadžikistanu, kaže “moguće je da su mladi saznali za neka radikalna učenja putem interneta.“
Od jednog prijatelja do drugog
Prema vladinoj statistici, najmanje 30 od 1.100 Tadžikistanaca koji su se pridružili grupama Islamske države i Siriji i Iraku došlo je iz Noraka.
Govoreći o ovako visokoj prisutnosti Noraka u ovoj statistici, Edward Lemon, stručnjak za Euroaziju lociran u Washingtonu, navodi istraživanja iz drugih dijelova Centralne Azije koja otkrivaju vezu između regrutacije i lokalnih veza.
“Glavni faktor koji pomaže da se objasni zašto su neki distrikti prisutni u većoj mjeri u brojevima vezanim za regrutaciju ima veze sa povezanošću,“ rekao je za RSE stručnjak iz DMGS-Kenna Instituta.
Regrutovanje se “često dešava među članovima porodice, kao u slučaju Jusupovih ili kolega iz škole i razreda.“
Napominje da je Svjetska banka u izvještaju procijenila da je 67 procenata populacije u distriktu Noraka živjelo u siromaštvu, “što je učinilo da ova regija bude jedna od najsiromašnijih u zemlji.“ Ali, kako kaže, iako ne vjeruje da je siromaštvo jedan od pokretača za radikalizaciju samo po sebi, ipak je razlog zbog kojeg mnogi migriraju u Rusiju u potrazi za poslom.
Tamo, kako kaže, mnogi migrinti iz Centralne Azije “nađu posao i stupe kontakt s ljudima iz svog rodnog grada. Tako da ako neko padne pod uticaj ekstremista, velika je vjerovatnoća da će ubijediti i druge oko sebe.“
To je šablon, zaključuje Lemon, koji “može dobrim dijelom objasniti da je u gradu Noraku proizveden ovaj razočaravajuće veliki broj terorista.“
Tadžikistanske vlasti svjesne su mogućnosti za stvaranje ovakvih veza i već na samom početku napada naređeno je dvadesetorici tadžikistanskih radnika migranata da se vrate kući iz Rusije zbog ispitivanja.
“Ta nekolicina ekstremista ne može da nas predstavlja“
Temperatura se i dalje drži na prijatnih 20 stepeni Celzijusa u večernje sate sredinom mjeseca oktobra ali ulice Noraka su već puste.
“Nekada smo do kasno ostajali i družili se s prijateljima ali roditelji su sada postali mnogo stroži,“ kaže 23-godišnji Rustam Rozikov.
“Moji roditelji mi govore da ne izlazim iz kuće uveče, pitaju me s kim provodim vrijeme, o čemu razgovaram s prijateljima, šta radimo.“
Od napada na bicikliste, roditelji širom Noraka dobili su instrukcije od vlasti da paze na svoju djecu – a ovo "djecu" uključuje i dvadesetogodišnjake.
Kancelarija gradonačelnika Noraka redovno organizuje sastanke sa zvaničnicima, predstavnicima zajednice i vjerskim vođama po pitanju bezbjednosti i borbe protiv ekstremizma.
Fotima Šaripova, 55-godišnja domaćica prisustvovala je na nekoliko ovih sastanaka.
Šaripova ima tri sina i jednu kćerku, svi su odrasli i vjenčani sa djecom, ali ona kaže da i dalje pazi na njih “kako bi bila sigurna da se nisu spetljali s lošim ljudima“.
“Prije neki dan moj najstariji sin je otišao na vjenčanje i ja sam pošla sa njim. Molio me je, ‘Mama, molim te nemoj da ideš, neprijatno mi je zbog tebe’,“ kaže. “Bez obzira na sve pošla sam sa njim zato što sve ovo shvatam jako ozbiljno.“
Šaripova kaže da je julski napad “ukaljao“ ime Noraka i da su ona i njen suprug primljeni sa sumnjom kada su u avgustu išli da posjete Kodža Obi Garm sanatorijum.
“Kada smo rekli da dolazimo iz Noraka, ljudi su nas nekako izbjegavali,“ kaže Šaripova. “Moramo da povratimo svoj obraz i dobar glas.“
Tako se osjećaju gotovo svi stanovnici Noraka s kojima se razgovara, bili mladi ili stari. Tadžikistanci traže oproštaj, kako je na engleskom jeziku napisano na velikoj tabli na mjestu napada na bicikliste.
“Izražavamo naše najiskrenije saučešće u ime tadžikistanskog naroda i Tadžikistana porodicama i rodbini ubijenih turista,” piše na tabli podignutoj pored simboličnog “duha bicikla” ukrašenog cvijećem i fotografijama. “Molimo da prihvatite naše saučešće!”
“Ta nekolicina ekstremista ne može da nas predstavlja,” kaže stanovnik Noraka, Zainidin Vahidov (23). “Možda postoje neke loše osobe među nama, ali većina ljudi je miroljubiva.”
Penzionisani vozač Ašurov se slaže. “Napad na nevine ljude je jako pogrešan,“ kaže. “I više nego pogrešan.“
Kudojnazarov i njegovi drugovi volonteri svjesni su da ima i drugih koji se s njima ne slažu. Međutim, kao i drugi mještani pažljivo posmatraju unutrašnje neprijatelje.
