Na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, svjedočio je Entoni Banberi (Anthony Banbury) bivši pomoćnik Jasušija Akashija, specijalnog izvjestitelja generalnog tajnika UN-a1994.i 1995.godine.
Drugi dan njegovog svjedočenja unakrsno ga je ispitivao optuženi Karadžić pokušavši prikazati kako je slika ratne situacije, poput primjerice u zaštićenoj zoni Goražde, bila drugačija od onakve kakvu je predstavlja haško tužiteljstvo.
„Događaji koji su uslijedili i informacije koje su postale dostupne objasnile su do kraja sliku onog što se dogodilo u Goraždu i osnovno razumijevanje UNPROFOR-a u vezi nje nije se promijenilo“, odbio je bivši mirovni promatrač Banberi tezu optuženog da su bošnjačka propaganda i pristrani mediji krivo prikazali krizu u spomenutoj zaštićenoj zoni u travnju 1994. godine.
„Činjenice koje su utvrđene u pogledu Goražda govore same za sebe. I to je bilo vrlo teško vrijeme za UNPROFOR i za stanovnike te zajednice“, izjavio je svjedok.
Karadžić pred Haškim tribunalom
Karadžić je s druge strane želio prikazati kako civili u Goraždu nisu bili ugroženi od napada Vojske Republike Srpske nego da se UNROFOR i NATO želio uvući u rat širenjem informacija o stalnim napadima. Podsjetimo, nakon što srpske snage odbile zaustaviti napade po zaštićenoj zoni, koji su rezultirali brojnim žrtvama, UNPROFOR je zatražio udare aviona NATO saveza po njihovim položajima, želeći spriječiti situaciju koja se događala sarajevskim civilima.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Goražde je imala više od 37.000 stanovnika, a na početku rata, kada su u grad došle izbjeglice iz ostalih dijelova Istočne Bosne, najviše iz Foče i Višegrada, taj broj se gotovo udvostručio.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN-a) je 16. travnja 1993. godine Goražde proglasilo zaštićenom zonom. Prema toj odluci, ono nije smjelo biti “izloženo oružanim napadima niti bilo kakvom drugom činu neprijateljstva”.
Podaci Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva o broju žrtava u ovom gradu, ukazuju da ni u ovom slučaju odluka UN-a nije poštovana. Na osnovu istraživanja, IDC je došao do podataka, koji nisu konačni, da je u proteklom ratu 1.637 ljudi ubijeno i nestalo, a gotovo trećina ih je stradala nakon što je Goražde proglašeno zaštićenom zonom. Prema istom izvoru, za vrijeme rata u ovom gradu ubijeno je osamdeset osmero djece.
Zaustavljanje UN konvoja stvaralo ozbiljnu situaciju u zaštićenim enklavama
Optuženi je pak ponudio svjedoku i sucima drugačiju verziju događaja, uostalom kao i za kasnije napade na druge dvije zaštićene zone prepune izbjeglica – Žepu i Srebrenicu.
„Je li Vam to razumljivo i prihvatljivo – da su Srbi odgovarali na ofenzive iz zaštićenih zona, i da je konkretno ova kriza oko Goražda izazvana djelovanjem Armije BiH iz zaštićene zone Goražda?“, ustvrdio je upitavši optuženi.
„Svakako se slažem s time da je bilo puno prilika kada je vojska bosanskih Srba odgovarala na ofenzivna djelovanja Armije BiH, ili bosanske vlade, ali ne moram se nužno složiti sa time da su djelovanja u Goraždu bila odgovor na akcije bosanske vlade. To je odvojeno pitanje“, nije se složio svjedok.
Karadžić je pokušao objasniti svjedoku Banburyju kako su brojni UNROFOR-ovi humanitarni konvoji pregledavani i zaustavljani budući da se u njima švercalo oružje, no on se s time nije složio podsjetivši na rezolucije UN-a prema kojima se traži sloboda kretanja za mirovne promatrače i vozila. Prema Banburyju, zaustavljanje humanitarnih konvoja UN-a onemogućavalo je ispunjavanje ciljeva mirovnih promatrača što je stvorilo „ozbiljnu situaciju u zaštićenim enklavama“ budući da se stanovništvo izgladnjivalo.
Uz to Karadžić je ustvrdio kako, kao predstavnik civilnih vlasti, nije imao utjecaj na vojne odluke, poput onih o zaustavljanju humanitarnih konvoja prebacujući nadležnost za to na VRS.
Optuženi Karadžić je zatražio 30 sati za unakrsno ispitivanje svjedoka tužiteljstva Banburyja „kako bi rasvijetlio niz detalja“ vezanih uz incidente koji se spominju u optužnici za genocid i ostale zločine u BiH, poput uzimanja UN-ovih mirovnih promatrača za taoce u svibnju 1995.godine.
No sudsko vijeće korjeskog suca O Gon Kwona odobrilo mu je 6 unatoč opetovanim zahtijevima optuženog da mu se dodijeli više. Pri kraj unakrsnog ispitivanja Karadžić je Banburyja optužio da je pristran i da su njegova razmišljanja i zaključci izvedeni iz „muslimanske propagande“ budući da su „istovjetni“.
Suđenje će se nastaviti dovršavanjem iskaza Neđejljka Prstojevića, ratnog predsjednika Kriznog štaba Ilidža i prema ocjeni tužiteljstva – simpatizera optuženog budući da je promijenio dijelove svog iskaza datog na suđenju Momčilu Krajišniku, bivšem premijeru Republike Srpske.
Drugi dan njegovog svjedočenja unakrsno ga je ispitivao optuženi Karadžić pokušavši prikazati kako je slika ratne situacije, poput primjerice u zaštićenoj zoni Goražde, bila drugačija od onakve kakvu je predstavlja haško tužiteljstvo.
„Događaji koji su uslijedili i informacije koje su postale dostupne objasnile su do kraja sliku onog što se dogodilo u Goraždu i osnovno razumijevanje UNPROFOR-a u vezi nje nije se promijenilo“, odbio je bivši mirovni promatrač Banberi tezu optuženog da su bošnjačka propaganda i pristrani mediji krivo prikazali krizu u spomenutoj zaštićenoj zoni u travnju 1994. godine.
„Činjenice koje su utvrđene u pogledu Goražda govore same za sebe. I to je bilo vrlo teško vrijeme za UNPROFOR i za stanovnike te zajednice“, izjavio je svjedok.
Karadžić je s druge strane želio prikazati kako civili u Goraždu nisu bili ugroženi od napada Vojske Republike Srpske nego da se UNROFOR i NATO želio uvući u rat širenjem informacija o stalnim napadima. Podsjetimo, nakon što srpske snage odbile zaustaviti napade po zaštićenoj zoni, koji su rezultirali brojnim žrtvama, UNPROFOR je zatražio udare aviona NATO saveza po njihovim položajima, želeći spriječiti situaciju koja se događala sarajevskim civilima.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Goražde je imala više od 37.000 stanovnika, a na početku rata, kada su u grad došle izbjeglice iz ostalih dijelova Istočne Bosne, najviše iz Foče i Višegrada, taj broj se gotovo udvostručio.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN-a) je 16. travnja 1993. godine Goražde proglasilo zaštićenom zonom. Prema toj odluci, ono nije smjelo biti “izloženo oružanim napadima niti bilo kakvom drugom činu neprijateljstva”.
Podaci Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) iz Sarajeva o broju žrtava u ovom gradu, ukazuju da ni u ovom slučaju odluka UN-a nije poštovana. Na osnovu istraživanja, IDC je došao do podataka, koji nisu konačni, da je u proteklom ratu 1.637 ljudi ubijeno i nestalo, a gotovo trećina ih je stradala nakon što je Goražde proglašeno zaštićenom zonom. Prema istom izvoru, za vrijeme rata u ovom gradu ubijeno je osamdeset osmero djece.
Zaustavljanje UN konvoja stvaralo ozbiljnu situaciju u zaštićenim enklavama
Optuženi je pak ponudio svjedoku i sucima drugačiju verziju događaja, uostalom kao i za kasnije napade na druge dvije zaštićene zone prepune izbjeglica – Žepu i Srebrenicu.
„Je li Vam to razumljivo i prihvatljivo – da su Srbi odgovarali na ofenzive iz zaštićenih zona, i da je konkretno ova kriza oko Goražda izazvana djelovanjem Armije BiH iz zaštićene zone Goražda?“, ustvrdio je upitavši optuženi.
„Svakako se slažem s time da je bilo puno prilika kada je vojska bosanskih Srba odgovarala na ofenzivna djelovanja Armije BiH, ili bosanske vlade, ali ne moram se nužno složiti sa time da su djelovanja u Goraždu bila odgovor na akcije bosanske vlade. To je odvojeno pitanje“, nije se složio svjedok.
Karadžić je pokušao objasniti svjedoku Banburyju kako su brojni UNROFOR-ovi humanitarni konvoji pregledavani i zaustavljani budući da se u njima švercalo oružje, no on se s time nije složio podsjetivši na rezolucije UN-a prema kojima se traži sloboda kretanja za mirovne promatrače i vozila. Prema Banburyju, zaustavljanje humanitarnih konvoja UN-a onemogućavalo je ispunjavanje ciljeva mirovnih promatrača što je stvorilo „ozbiljnu situaciju u zaštićenim enklavama“ budući da se stanovništvo izgladnjivalo.
Uz to Karadžić je ustvrdio kako, kao predstavnik civilnih vlasti, nije imao utjecaj na vojne odluke, poput onih o zaustavljanju humanitarnih konvoja prebacujući nadležnost za to na VRS.
Optuženi Karadžić je zatražio 30 sati za unakrsno ispitivanje svjedoka tužiteljstva Banburyja „kako bi rasvijetlio niz detalja“ vezanih uz incidente koji se spominju u optužnici za genocid i ostale zločine u BiH, poput uzimanja UN-ovih mirovnih promatrača za taoce u svibnju 1995.godine.
No sudsko vijeće korjeskog suca O Gon Kwona odobrilo mu je 6 unatoč opetovanim zahtijevima optuženog da mu se dodijeli više. Pri kraj unakrsnog ispitivanja Karadžić je Banburyja optužio da je pristran i da su njegova razmišljanja i zaključci izvedeni iz „muslimanske propagande“ budući da su „istovjetni“.
Suđenje će se nastaviti dovršavanjem iskaza Neđejljka Prstojevića, ratnog predsjednika Kriznog štaba Ilidža i prema ocjeni tužiteljstva – simpatizera optuženog budući da je promijenio dijelove svog iskaza datog na suđenju Momčilu Krajišniku, bivšem premijeru Republike Srpske.
