Obren Marković, bivši dužnosnik sekretarijata za općenarodnu obranu Jugoslavenske narodne armije (JNA) Brčkog došao je u Den Haag kako bi bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću - potvrdio kako je do sukoba u spomenutoj općini u svibnju 1992.godine - došlo zbog Bošnjaka i Hrvata.
„Je li srpska strana u Brčkom imala paravojnu formaciju prije izbijanja sukoba?“, upitao je Karadžić nakon što je pročitao iskaz svjedoka u kojem se tvrdi kako je Hrvatska željela prenesti sukob s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) na Bosnu i Hercegovinu.
„Odgovorno tvrdim – ne.“, odgovorio je svjedok optuženom kojeg je oslovljavao kao i niz njegovih svjedoka – s gospodine predsjedniče.
Nakon što je na pitanje Karadžića odgovorio kako u Brčkom prije izbijanja sukoba nije bilo srpskih paravojnih formacija, Markovića je tužiteljstvo suočilo s podacima koji pokazuju drugačije.
Na uzastopno inzistiranje tužiteljstva svjedok je i sam zatim potvrdio kako mu je bilo poznato djelovanje raznih paravojnih formacija u općini. No pri tom je pokušao objasniti da je prvo negirao njihovo postojanje u glavnom iskazu – jer paravojne formacije nisu službeno osnovane – ni od općinskih ni vojnih vlasti.
„Ja Vam pokušavam objasniti. Ni jedna paravojna jedinica nije bila u Brčkom legalno, jer mi nismo raspoređivali ljude u te jedinice. I zato ja kažem – da ja zato ne znam. Odnosno mi ne znamo, mi smo čuli za to da postoji, ali ne znamo. Jer to nismo radili.“, pravdao je svoj iskaz Karadžićev svjedok.
Kako bi osporilo Markovićev iskaz haško tužiteljstvo je pokazalo i niz dokaza o suradnji paravojnih jedinica zajedno s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), a kasnije Vojskom Republike Srpske (VRS).
Tužiteljstvo je prikazalo dokument o pozivu srpskih općinskih vlasti Brčkog paravojnim jedinicama iz Bijeljine koje su nakon toga stigle u općinu prije izbijanja sukoba. Pri tom je spomenuta paravojna formacija (Panteri) Ljubiše Savića zvanog Mauzer, kao i neke dobrovoljačke jedinice (pod zapovjedništvom radikala Mirka Blagojevića) čiji su zapovjednici sami govorili o dobroj suradnji s JNA.
„Znao sam da su bili u Brčkom, ali mi nismo imali veze s tim snagama. Mi smo popunjavali 395.motoriziranu brigadu.“, branio se svjedok.
Također tužiteljstvo je upitalo Markovića – je li znao kao istaknuti dužnosnik općine - za ubijanja, silovanja i ostala zlostavljanja zatočenika u logoru Luka, skladištu istoimene tvrdke koje je pretvoreno u mučilište građana nesrspske nacionalnosti nakon što su srpske vlasti preuzele vlast u Brčkom.
„Samo smo to čuli, ali zvanično nismo znali.“, odgovorio je svjedok, održavajući svoj svjetonazor - da ako nešto nije službeno potvrđeno, nije se ni dogodilo.
VIDEO SNIMAK: Priznanje krivnje policajca Ranka Češića za zločine u logoru Luka
Inače, Marković i danas radi sličan posao u Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine koji je obavljao u bivšoj JNA u vezi novačenja. U službi boračko-invalidske zaštite vodi vojnu evidenciju za srpsku komponentu, a aktivan je i u boračkim organizacijama.
Kao idućeg svjedoka svoje obrane Karadžić je izveo Savu Bojanovića, suca vojnog suda u Bijeljini za vrijeme rata, kako bi pokazao da je bilo procesuiranja pripadnika srpskih snaga u vezi ratnih zločina te kako rad vojnih sudaca nije bio diskriminirajući te pod pritiskom vlasti.
„Je li srpska strana u Brčkom imala paravojnu formaciju prije izbijanja sukoba?“, upitao je Karadžić nakon što je pročitao iskaz svjedoka u kojem se tvrdi kako je Hrvatska željela prenesti sukob s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) na Bosnu i Hercegovinu.
„Odgovorno tvrdim – ne.“, odgovorio je svjedok optuženom kojeg je oslovljavao kao i niz njegovih svjedoka – s gospodine predsjedniče.
Nakon što je na pitanje Karadžića odgovorio kako u Brčkom prije izbijanja sukoba nije bilo srpskih paravojnih formacija, Markovića je tužiteljstvo suočilo s podacima koji pokazuju drugačije.
Na uzastopno inzistiranje tužiteljstva svjedok je i sam zatim potvrdio kako mu je bilo poznato djelovanje raznih paravojnih formacija u općini. No pri tom je pokušao objasniti da je prvo negirao njihovo postojanje u glavnom iskazu – jer paravojne formacije nisu službeno osnovane – ni od općinskih ni vojnih vlasti.
„Ja Vam pokušavam objasniti. Ni jedna paravojna jedinica nije bila u Brčkom legalno, jer mi nismo raspoređivali ljude u te jedinice. I zato ja kažem – da ja zato ne znam. Odnosno mi ne znamo, mi smo čuli za to da postoji, ali ne znamo. Jer to nismo radili.“, pravdao je svoj iskaz Karadžićev svjedok.
Kako bi osporilo Markovićev iskaz haško tužiteljstvo je pokazalo i niz dokaza o suradnji paravojnih jedinica zajedno s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), a kasnije Vojskom Republike Srpske (VRS).
Tužiteljstvo je prikazalo dokument o pozivu srpskih općinskih vlasti Brčkog paravojnim jedinicama iz Bijeljine koje su nakon toga stigle u općinu prije izbijanja sukoba. Pri tom je spomenuta paravojna formacija (Panteri) Ljubiše Savića zvanog Mauzer, kao i neke dobrovoljačke jedinice (pod zapovjedništvom radikala Mirka Blagojevića) čiji su zapovjednici sami govorili o dobroj suradnji s JNA.
„Znao sam da su bili u Brčkom, ali mi nismo imali veze s tim snagama. Mi smo popunjavali 395.motoriziranu brigadu.“, branio se svjedok.
Također tužiteljstvo je upitalo Markovića – je li znao kao istaknuti dužnosnik općine - za ubijanja, silovanja i ostala zlostavljanja zatočenika u logoru Luka, skladištu istoimene tvrdke koje je pretvoreno u mučilište građana nesrspske nacionalnosti nakon što su srpske vlasti preuzele vlast u Brčkom.
„Samo smo to čuli, ali zvanično nismo znali.“, odgovorio je svjedok, održavajući svoj svjetonazor - da ako nešto nije službeno potvrđeno, nije se ni dogodilo.
VIDEO SNIMAK: Priznanje krivnje policajca Ranka Češića za zločine u logoru Luka
Inače, Marković i danas radi sličan posao u Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine koji je obavljao u bivšoj JNA u vezi novačenja. U službi boračko-invalidske zaštite vodi vojnu evidenciju za srpsku komponentu, a aktivan je i u boračkim organizacijama.
Kao idućeg svjedoka svoje obrane Karadžić je izveo Savu Bojanovića, suca vojnog suda u Bijeljini za vrijeme rata, kako bi pokazao da je bilo procesuiranja pripadnika srpskih snaga u vezi ratnih zločina te kako rad vojnih sudaca nije bio diskriminirajući te pod pritiskom vlasti.
