Dostupni linkovi

Globalizacija otvorila puteve širenju korupcije


Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija
Prema mišljenju stručnjaka, više od šezdeset zemalja svijeta je sistemski korumpirano. Proces globalizacije je omogućio da se otvore novi putevi kojima se korupcija širi i prelazi sve svjetske granice.

Robert Coalson
, novinar RSE je razgovarao sa stručnjacima o prirodi korupcije i načinima njene kontrole.

Priredila Ena Stevanović

U nedavnom razgovoru za ruske dnevne novine "Rossiiskaya gazeta", predstavnica tamošnjeg Transparency Internationala Yelena Panfilova opisuje situaciju u kojoj je jedan zvaničnik „gotovo neprimijetno klimnuo glavom“ na večeri u moskovskom restoranu, na šta je predstavnik jedne velike kompanije donio unosan ugovor prema kojem je zvaničnikova kćer „osvojila nagradu“ da besplatno studira na prestižnom Univerzitetu u Oxfordu.

Ovo možda izgleda kao jedan izoloran slučaj korupcije, ali to je zapravo vrlo jasna mreža informacija i veza koju stručnjaci nazivaju „sistematska korupcija“.

Stručnjaci procjenjuju da je 40 do 60 zemalja pogođeno sistemskom korupcijom, uključujući bivše sovjetske zemlje, afričke zemlje te zemlje poput Afganistana ili Pakistana.

Sistematska korupcija zahvaća državne institucije idući od vrha prema dnu i u osnovi je političke prirode. Christoph Stefes, politolog sa Univerziteta u Koloradu koji se bavi korupcijom bivših sovjetskih zemalja, kaže da se sistematska korupcija kvalitativno razlikuje od pojma „potplaćivanje“.

„Postoje mreže u kojima je korupcija ljepilo koje povezuje neformalni sistem i njemu pripadajuću klijentelu. Znači korupcija je u ovom slučaju neformalno sredstvo koje se suprotstavlja formalnim demokratskim institucijama“
, kaže Stefes.

Stefes dodaje da je korupcija i dostupnost kompromitirajućeg materijala (koji se na ruskom naziva „kompromat“) savršena spojnica kojom se grade i održavaju ovakve neformalne mreže.

Organizirani kriminal ukorijenjen u poslovanje


Mnogi analitičari se slažu da je korupcija u porastu i u zapadnim zemljama za koje se smatra da imaju dovoljno jake institucije koje su u stanju da spriječe pojedinačne slučajeve korupcije i da onemoguće korupciji da se ukorijeni u sistem.

Janine Wedel
Janine Wedel
je profesor politologije na Univerzitetu George Mason i autorica knjige „Sumnjiva elita: Kako novi svjetski moćnici potkopavaju demokratiju, vladu i slobodno tržište“.

U razgovoru za RSE u avgustu, Wedel je ovu „sumnjivu elitu“ u Americi i drugim demokratskim državama opisala kao „osobe koje igraju višestruke, preklapajuće i nejasne uloge“ u politici, medijima i poslovanju.

„Oni imaju svoj vlastiti raspored i dnevni red iako obično rade ili im je svrha da rade u korist jedne ili više organizacija. Zato su oni manje transparentni i snose manju odgovornost nego moćnici iz prošlosti, a mi se danas nalazimo u mnogo opasnijem vremenu nego što smo ikad bili“
, tvrdi Wedel.

Proces globalizacije i razvoj moderne tehnologije u proteklom desetljeću su otvorili puteve kojima se korupcija širi s jedne države na drugu. Stefes kaže da je najbolji primjer za to Rusija, jedna od ekonomski i politički najmoćnijih „sistematsko korumpiranih“ država.

Bivši predsjednik urpave Yukosa Mikhail Khodorkovsky optužen je u Rusiji za pranje novca, fotografija iz prosinca 2010
„Mnogo se govori o Rusiji u kojoj je organizirani kriminal ukorijenjen u poslovanje koje je pretvoreno u praonicu novca, čiji je rezultat drugačija.. da se blago izrazim.. drugačija poslovna etika takvih kompanija“, kaže Stefes.

Daniel Kaufman
, član Brooking Institution-a koji je donedavno bio direktor sektora za borbu protiv korupcije pri Svjetskoj banci, tvrdi da takve kompanije u najmanju ruku nastavljaju ovu opasnu praksu koja doprinosi porastu korupcije u Africi, Aziji i drugdje. On kaže da vlade moraju prestati okrivljavati druge za svoje probleme s korupcijom.

„Na kraju priče, najvažniji utjecaji na korupciju su oni koji dolaze iznutra. Nekad se prenaglašava vanjski utjecaj kako bi se podijelila odgovornost. Iako velike države često imaju utjecaj, to ne znači da korumpirane države ne trebaju uraditi svoj domaći zadatak, što je zapravo i najvažnije. Neki kao npr.gruzijski predsjednik Sakašvili su to shvatili i ne svaljuju krivicu na utjecaje izvana“
, rekao je Kaufmann.

Maskiranje antikorupcijskim kampanjama


Boriti se protiv sistematske korupcije je mnogo teže nego boriti se sa pojedinačnim slučajevima. Stručnjaci tvrde da je sistematska korupcija često maskirana tzv. „antikorupcijskim kampanjama“ koje ne pogađaju osobe s vrha jer se ne dotiču same mreže korupcije.

„Ne borite se protiv korupcije tako što se borite s korupcijom- nekom kampanjom, antikorupcijskom reklamom ili zakonom. Ta borba zahtijeva vrlo česte rekonstrukcije sistema, reforme institucija, promjenu državnog vrha itd. Antikorupcijske kampanje poput one koju vrši Transparency International su važne, ali ne i dovoljne za borbu protiv sistematske korupcije“
, rekao je Kaufmann.

Univerzitetski profesor Stefes se s tim slaže:

„Imati glasnika korupcije ne pomaže previše ukoliko je sistem korumpiran. Možda pomaže u zapadnom društvu, ali ne u Rusiji ili Afganistanu.“


Ključni problem za rješavanje sistematske korupcije je to da je potrebna jaka politička volja unutar korumpirane zemlje. Jedan izlaz može biti neko poput Mihaila Gorbačova koji je politički prosperirao unutar jednog sistema i onda ga promijenio iz korjena nakon što je došao na vlast. Ali primjer Gorbačova pokazuje da liderima vrlo često nedostaje snage da dovrše započeti proces.

Transparency International - index percepcije korupcije u 2010
U državama u kojima počinje funkcionirati demokratski sistem, lider može u toku svog mandata rasplesti mrežu korupcije. Kaufmann navodi primjer Ellen Johnson Sirleaf iz Liberije i Sakašvilija iz Gruzije:

„U zemljama u kojima demokratija počinje funkcionirati mogu se naći vođe koje su sposobne da nešto promijene i da započnu antikorupcijske reforme.“

Monetizacija korupcije


Još jedna ključna prepreka za reformu sistematski korumpiranih sistema jeste efekat korupcije na javne stavove. Bugarski politolog Ivan Krastev kaže da je raspad Sovjetskog saveza doveo do monetizacije korupcije. Svakodnevno podmićivanje- kao naprimjer zubar koji pruža poseban tretman nekom funkcioneru kako bi zaposlio njegovu kćer- se percipira kao „normalna i svakodnevna stvar“.

Međutim, Krasnev navodi da podmićivanje novcem izaziva ogorčenje kod onih koji ne mogu s tim ići u korak. Sociološka istraživanja su pokazala da u takvim slučajevima, paradoksalno, javnost zahtijeva veće uplitanje vlasti u ekonomiju i u svakodnevni život, što stvara još bolju podlogu za sistematiziranu korupciju.

U nedavnom istraživanju Philippe Aghion, ekonomist sa Harvarda zaključuje:

„Nepovjerenje zahitjeva reguliranje sistema.Čak i kada je javnost svjesna činjenice da je vlada korumpirana i neefikasna, oni više vole državnu kontrolu nego razuzdanu aktivnost građanskih udruženja.“


Borba protiv organizirane korupcije je vrlo težak zadatak. Profesor Stefes je međutim ohrabren aktivnim uključivanjem međunarodnih organizacija kao što su UN, Evropska unija, G 20 ili Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj.

„Borba je započela“, kaže Stefes i dodaje da bi se i Međunarodni sud trebao uključiti u borbu protiv slučajeva globalne korupcije.

Kaufmann također ne želi pesimistično odgovoriti na pitanje kako se krivulja korupcije oblikovala u protekle dvije decenije.

„U prosjeku se stvari poboljšavaju. Ali prosjek doista varira kada uzmemo u obzir da je samo nekoliko zemalja doživjelo značajan pomak, poput zemalja Afrike kao što su Liberija i Gana i Južne Amerike kao što su Čile i Kolumbija. Ali za svaku zemlju koja se popravila, postoji neka koja se srozala, kao što su Zimbabve, Afganistan i druge. Mnoge zemlje su u vječnom zastoju i ne prave nikakve pomake“
, zaključuje Kaufmann.
XS
SM
MD
LG