Priredila Biljana Jovićević
Ovomjesečna svjetska premijera veoma hvaljenog dokumentarno - istraživačkog filma o novoj vojsci Avganistana , „Kamp Pobjede Avganistan“ (Camp Victory, Afghanistan) stiže tačno uoči za ljeto predviđenog predavanja odgovornosti za bezbjednost sa međunarodnih trupa (ISAF) na avganistanske snage sigurnosti.
Kao punašna žena sa pramenovima sijede kose i naočarima oštrih ozbiljnih ivica, kao kod akademika, ispostavilo se da je neustrašiva Carol Dysinger mogla da putuje kroz Avganistan upravo zbog drugačijeg izgleda. Ali kao filmski autor, što je prije svega, snimila je skoro 300 sati u Avganistanu, najvećim dijelom obilazeći mnogobrojene vojne trening centre, sama sa kamerom.
Rezulatat je dugometražni dokumentarac „Kamp Pobjede Avganistan“ koji prati evoluciju nove vojske te zemlje pod nadzorom SAD i međunarodnih snaga.
U filmu, koji kako kaže The New York Times „puca od emocionalne energije“, Dysinger prati prijateljstvo između dva čovjeka, avganistanskog generala Fazaludina Sajara i američkog pukovnika Mika Shute koji ispituje granice odnosa između Avganistana i Amerike.
Ideali o demokratiji
Autorka filma, Amerikanka i urednik dokumentaraca u posljednjih 25 godina, za RSE je govorila u Pragu, tokom festivala dokumentanog filma „Jedan Svijet Film festival„.
RSE: Možete li nam reći šta vaš film znači za američke napore u Avganistanu?
Dysinger: Mi Amerikanci imamo te ideale o demokratiji. I to su dobri ideali za svakoga. Svi bi uvjek trebali da streme savršenoj mogućnosti za svaku individuu da bude slobodna i uživa sva pojedinačna prava, a najgori od nas bi trebalo da budu podržani od strane najbogatijih, ali bez patronisanja. Potrebno je, međutim, da se malo osvrnemo oko sebe. Avganistanci su veoma pametni, veoma mudri.Čak i oni koji ne znaju čitati i pisati veoma su razboriti, i veoma brzo shvataju situaciju. Tako da kada dođete i počnete pričati o korupciji, a oni se okrenu oko sebe. Tu vide da neke NVO plaćaju korumpiranim Avganistancima mnogo novca, a onda pola od toga zadrže za sebe, onda i dio toga daju nekome ko zadrži još jedan dio novca, pa na kraju školu izgrade ljudi čija je dnevnica jedan dolar na sat. Oni iz toga ne mogu zaključiti da se zemlja bori protiv korupcije.
RSE: U vašoj rediteljskoj izjavi ste napisali da Amerika ne smije izgubiti rat u Avganistanu zbog njih, kao i da Amerika ne treba da vodi ratove na avganistanskoj zemlji. Možete li objasniti šta ste time htjeli reći?
Dysinger: Kada kažem da ne trebamo voditi naše ratove na njihovoj zemlji, to znači ovako: da li se borimo da im kupimo malo vremena, da obučimo neke sigurnosne snage, tako da sami mogu voditi sopstvene bitke? Ili se borimo protiv Al Kaide, koja se sada u Pakistanu i bori sa ISI (Inter-obavještajnom službom) i slično. To je moto cijelog filma. To je otprilike ovako: OK definiši mi pobjedu. Kako pobjeda izgleda? Da li pobjeda izgleda kao lijepa vojska, koja stoji u rovu, i neki oficiri koji kažu „Dobili smo, vi idite kući“. Ili kako će pobjeda izgledati?
RSE: Ima nekoliko mjesta u filmu u kojima domaći (avganistanski ) vojnici govore o tome šta znači biti Avganistanac. Možete li nam reći zašto ste se odlučili da i to uključite u film?
Dysinger: Mislim da je to bio avganistanski general Sajar. Mislim da mislite na dio koji se odnosi na to kako Avganistanci slijede lidere. I ako želite da promjenite stvari morate raditi na liderima, morate im omogućiti da vide vrijednost infrastrukture i vrijednost mira. Dakle ono što je on govorio bio je moj pokušaj, koji će neki ljudi razumjeti a neki neće, da kažemo: OK upravo smo vidjeli kako ti gospodari rata (u filmu) funkcionišu, i oni izgledaju kao užasni ljudi, i Amerikanci ih vide kao neprijatelje. Ali ono što Sajer kaže je: “Slušajte ne možete suditi o nekome po tome jeli komunista ili gospodar rata ili šta god, prosto ne možete. Jednostavno treba da ih pitate: da li su zaista istinski zainteresovani za svoju državu? Mogu li uopšte zamisliti da žive u miru? I to su ljudi koje treba podržati, bez obzira odakle dolaze“.
