Ove godine biće obilježeno 20 godina od genocida u Srebrenici. Ta godišnjica još jednom skreće pažnju na pitanje: koliko su se bh. narodi, predvođeni nacionalnim političkim elitama, uopšte suočili sa onim što se dogodilo prije 20 i više godina tokom posljednjeg rata?
Brojni aktivisti organizacija žrtava posljednjeg rata, ali i onih koje se zalažu za poštivanje ljudskih prava, tvrde da se bh. društvo nije suočilo sa zločinima, da preovladava kultura laži i negiranja, kao i politizacije. Upozoravaju da je posljedica svega da je stanje u nekim dijelovima BiH čak i gore nego devedesetih, odnosno da je Bosna i Hercegovina jedno bure baruta.
O ovim temama bilo je riječi proteklih dana na skupu u Mostaru, pod nazivom “Kuda vodi traganje za istinom i pravdom”, kojeg su organizovali Udruženje žena “Univerzum” iz Mostara i Udruženje “Majke Srebrenice”.
Kao i svake godine, kažu aktivistice nekoliko udruženja žrtava iz posljednjeg rata u BiH, od 11. juna do 11. jula biće obilježena godišnjica srebreničkog genocida.
Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH, upozorava da će i ovoga puta u Srebrenicu doći svite, nakon čega ostaje muk.
“Kada se ugase televizijske kamere, kada te svite u svojim skupocjenim automobilima napuste taj mali gradić, koji je doživio planetarnu tragediju, taj mali gradić ostaje u svom sivilu, u svojoj tami”, kaže Memišević.
A to je zato što, ne samo u Srebrenici, nego i u cijeloj BiH, zapravo nema suočavanja sa onim što se dogodilo devedesetih, kao ni pravde, tvrde u udruženjima žrtava. Fadila Memišević tako govori da je u BiH kultura sjećanja na vrlo niskom nivou, a preovladava i kultura laži.
Kao primjer, Memišević navodi upravo Srebrenicu, te kaže da u dijelu BiH u kojem se nalazi taj grad, upitno je koliko bi se, uprkos relevantnim presudama međunarodnih sudova, moglo govoriti o temi počinjenog genocida.
“Ili bismo mogli, pak, tu imam iskustvo, ali uz veliku svađu i odmah na početku bi bilo vrlo disonantnih tonova i bilo bi negiranja, minimiziranja i tabuiziranja genocida”.
Enisa Bukvić, iz Udruženja žena “Univerzum” iz Mostara, kaže da bi narodi u BiH morali imati dobre intelektualce, ako se želi postići ono što se postiglo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, u smislu suočavanja sa počinjenim zločinima.
“Jer oni su imali dobre intelektualce, koji su se pokrenuli u tom momentu i koji su počeli ljudima govoriti otvoreno, iskreno, istinu. Ali toga nažalost na ovom području, koliko ja vidim, nema, vrlo ih je malo. Jer naši intelektualci su se isto podijelili, kao i narod što su podijelili”.
Enisa Bukvić, koja je takođe i jedna od predstavnica bh. dijaspore u Italiji, ističe da, u borbi za suočavanje sa ratnom istinom, počesto nije bilo podrške ni institucija BiH, pa tako na primjer, ni bh. diplomatskih predstavnika u svijetu.
“Jednom prilikom, ambasador BiH, koji je bio porijeklom iz Banja Luke, napisao je pismo gradonačelniku Rima i rekao 'zašto opština Rim se uključuje u organizaciju komemoracije Srebrenici, kad se komemoracije Srebrenici ne realizuju u cijeloj Bosni i Hercegovini?'”
Aktivistkinje upiru prstom u politiku. Evropski parlament, ali i brojne zemlje u svijetu, donijele su rezolucije o sjećanju na 11. juli 1995. godine i genocid u Srebrenici, podsjećaju one, međutim, u BiH toga još nema. Rezolucija o sjećanju na Srebrenicu se našla i pred bh. Parlamentom, ali predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH Fadila Memišević - uz riječi da tu ima i politikantstva i zloupotrebe od stranaka - kaže da je ona lično protiv rezolucije.
“Kada oni, dakle, koji su počinili taj genocid kažu: ‘da, mi smo to učinili; žao nam je i stidimo se'; onda nisu potrebne nikakve rezolucije. Onda će oni sami organizirati Dan sjećanja”.
Rezoluciji se na neki način protivi i Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.
“Pričamo o rezolucijama. Šta će nama rezolucije, kad tu rezoluciju ne štiti ništa? Nama treba zakon koji će štititi sve njezine građane u BiH, bez obzira kako se ko zvao i odakle ko dolazio”, kaže Mehmedović.
Mehmedović ističe da mladi u BiH moraju znati pravu istinu o događajima iz devedesetih, a sada to ne znaju, jer su učesnici zločina, pa i genocida u Srebrenici, nagrađeni.
“Na ovakav način, što su zločinci nagrađeni slobodom, što obnašaju jake funkcije, donose jake odluke, imamo stanje ovakvo kakvo jest. Sad nam je stanje gore nego 90-tih godina. Napetije nego devedesetih godina, kod nas, bar, u Podrinju.”
Zbog svega, Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, još upozorava:
“Ja kažem uvijek, BiH je ostala jedno bure baruta, ovakva Bosna i Hercegovina. To je jedno bure baruta, kad god jedna iskra, da bukne to bure baruta”.
Suočavanja sa zločinima i pravde mora biti, ako se ne želi da mladi paradiraju u uniformama Ravnogorskog pokreta ili nekih sličnih organizacija, upozoravaju aktivistkinje.