Fareed Zakaria (The Washington Post), prevela Biljana Jovićević
Predsjednička kampanja obiluje tolikom mržnjom uzrokovanom napadima i kontranapadima iz izbornih štabova Baracka Obame i Mitta Romneyja da je veoma lako zaboraviti šta su najvažnija pitanja u igri na predsjedničkim izborima u novembru.
To je na žalost tako jer je ispod te površine jedna veoma važna ideološka rasprava koja se tiče američke budućnosti.
Napadi su, pretpostavljam, neizbježni. Ali hajde da budemo iskreni: Oni su uglavnom neistiniti ili irelevantni. Šta god da papiri pokazuju, Mitt Romney ne vodi Bain Capital (Romneyev nekadašnji privatni investicioni fond) od februara 1999.
Čak i da jeste tako, prebacivanje poslova nekom drugom da bi se smanjili troškovi kompanije - i osigurao njen opstanak – nije loše. U pitanju je učinkovito poslovanje. (Nije li predsjednik Obama sugerisao da uspostavimo carinske barijere kako bi se spriječile takve vrste poslovnih dogovora u budućnosti?).
Sa druge strane, Romneyeva nedavna tvrdnja kojom je optužio predsjednika da lopatama tovari državnu pomoć svojim političkim pristalicama, tako je uvrnuta da je zaslužio najveću ocjenu jer je „prešišao“ „četiri Pinokia".
Ispod svih ovih kleveta leži pak stvarna podjela. Obama je gradio kampanju da su američkoj ekonomiji potrebne investicije u infrastrukturu, obrazovanje, trening, nauku i tehnologiju za budućnost. Te investicije, kako kaže predsjednik, ključ su za obezbjeđivanje rasta u Americi, i to će omogućiti ljudima da izgrade sopstveni biznis, kreiraju nova radna mjesta i ulažu u budućnost.
Romneyevi argumenti su da su Americi potrebne poreske i regulatorne olakšice. Zemlja je opterećena vladinim odlukama, porezima i pravilima koji otežavaju funkcionisanje biznisa, rasta i prosperteta, kaže on. On želi da ukine poreze za sve i redukuje regulatorna pravila koje primjenjuje vlada. Sve to, tvrdi u govorima, oslobodiće američku poduzetničku energiju.
Oba ova pogleda su ispravna. Bila bi to odlična kampanja, ako bi naša nacija imala kontinuiranu raspravu oko tih ideja. Onda bi izbori proizveli mandat koji bi omogućio kretanje u jednom od tih pravaca.
U oba slučaja pak, kandidati bi trebalo da objasne kako će uskladiti navedene ambicije sa dugoročnom redukcijom deficita. Ako Obama planira da vladinim fondovima investira u infrastrukturu, ili ako Romney planira da smanji poreze, obojica treba da imaju ozbiljnu strategiju fiskalne reforme.
Obama je bio mnogo precizniji od Romneya, ali ni jedan nije bio u potpunosti iskren oko toga šta pokazuju brojke da bi se američka fiskalna politika dovela u red: ukinuti programe beneficija i povećati poreze (ili kroz povećanje stopa ili eliminacijom nekih odbitaka kao što su one za hipotekarne kamate).
Kad je riječ o dugoročnoj ekonomskoj strategiji mislim da Obama ima jače argumente. Potrebni su nam porezi i regulatorna struktura koji bi kreirali snažni podsticaj za razvoj biznisa. Stvari stoje tako da već imamo nešto. Svjetski ekonomski forumi 2011-12. su u Globalnom izvještaju o konkurentnosti rangirali SAD na peto i prvo mjesto među najrazvijenijim ekonomijama.
Ilustracija
Bilo je malog klizanja na ovoj ljestvici u proteklih nekoliko godina, ali to nije puno i može se otkloniti. Sve u svemu, ako to uporedimo sa sopstvenom prošlošću, od recimo prije 30 godina, ili sa drugim zemljama, SAD su postale mnogo više prijateljski rapoložene za biznis. Eto, zato je prošle sedmice, magazin Economist predvidio novi američki ekonomski preporod.
Amerika je gora nego što je bila prije 30 godina – kada je riječ o infrastrukturi, obrazovanju i istraživanju. Država troši mnogo manje na infrastrukturu u procentima iz bruto domaćeg proizvoda (BDP). Do 2009., federalna sredstva za istraživanje i razvoj bila su za polovinu manja od procenta BDP-u nego u 1960. Čak su i izdvajanja na obrazovanje i osposobljavanje iz državnog budžeta mnogo niža nego što je bilo tokom 1980-ih.
Rezultat je da smo brzo zaostajali za drugima. Godine 2001., Svjetski ekonomski forum rangirao je američku infrastrukturu kao drugu na svijetu. U njihovom najnovijem izvještaju smo bili 24. Sjedinjene Države troše samo 2,4 posto BDP-a na infrastrukturu, navela Kongresna kancelarija za budžet u izvještaju za 2010.
Evropa troši pet posto, Kina devet posto. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Amerika je bila vodeća zemlja svijeta po broju diplomiranih studenata na fakultetima, a 2009. smo bili na 14. mjestu među zemljama koje prati Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj.
Godišnji rast potrošnje za istraživanje i razvoj - privatni i javni - bio je 5,8 posto između 1996. i 2007., a u Južnoj Koreji 9,6 postoosto, u Singapuru 14,5 procenata i u Kini 21.9 posto.
Drugim riječima, najveći preokret u američkoj ekonomiji proteklih 30 godina nije bio zbog povećanja taksi i regulatorne politike, već prije svega zbog opadanja investicija u ljudske i prirodne resurse. Predsjednik Obama raspolaže pravim činjenicama i ima prave argumente, i to je razlog što nas sve više deprimira što je njegova kampanja umjesto na to, fokusirana na poluistine i slabe argumente.
