Dostupni linkovi

Povratak je stao


Srđan Dizdarević na prezentaciji izvještaja, Foto: Marija Arnautović

*U godišnjem izvještaju o situaciji u BiH, Helsinški komitet za ljudska prava upozorava da je povratak stao, a etničko čišćenje, u poslijeratnim godinama, potvrđeno. *BiH je duboko podijeljeno društvo- navodi se, između ostalog, u izvještaju za 2008. godinu. *Obnova kuća donatorskim sredstvima ponekad je toliko nekvalitetna da je onemogućeno useljavanje onih koji su jedva čekali "svoj krov nad glavom". *Uprkos planovima, neka sela u kojim su živjeli Hrvati, još uvijek pusta i prazna. Izbjeglička udruženja iz RS podržavaju formiranje fonda za nadokadu ratom uništene imovine.

Helsinški komitet za ljudska prava Bosne i Hercegovine objavio je izvještaj o ostvarivanju temeljnih prava građana BiH u 2008. godini. Poseban dio izvještaja je posvećen procesu povratka, uz osnovnu konstataciju da u BIH, duboko podijeljenoj zemlji, povratak je gotovo sasvim stao pa se čak bilježi i sasvim obratni process. Povratnici, koji su se uspjeli vratili, zbog nemogućih uslova života, ponovo napuštaju svoja mjesta stanovanja. Predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević:

Slika BiH je, dakle, slika jedne etnički podijeljene zemlje u kojoj proces povratka nije uspio i u kojoj je nagrađeno etničko čišćenje. Ilustracije radi, u Višegradu se od 14.000 Bošnjaka vratilo 8%, u Čapljinu se vratilo 400 Srba u odnosu na 4.000 koliko ih je bilo prije rata, a u svim sarajevskim opštinama ima oko 30.000 Srba u odnosu na 170.000, koliko ih je živjelo prije.
“Svaki godišnji izvještaj počinjemo neizbježnom i nezaobilaznom temom povratka, koju smatramo ključnom. Kako zbog toga što je ona indikator generalno gledano stanja ljudskih prava, tako i što ona u sebi zadržava niz pojedinačnih ljudskih prava koji se sistematično krše i trinaestu godinu. Prema podacima UNHCR-a, koji je mnogo fleksibilniji u priznavanju povratka nego što je to Helsinški komitet, prošle godine se u Bosnu i Hercegovinu ukupno vratilo 1.496 lica. Ako imate u vidu da je zvanično 45.000 zahtjeva za oko 150.000 ljudi, onda vidite da je taj povratak simboličan, ili ravan nuli. Ono na šta smo ukazivali prošle godine, sa preporukom vlastima da makar otklone neke najdramatičnije pojave kad se radi o izbjeglim i raseljenim licima, nažalost, nisu se pomakli sa nulte tačke. Tu prije svega mislim na oko 3.000 povratničkih porodica koje još uvijek čekaju električnu energiju, odnosno priključak na struju. Što je apsolutno neshvatljivo i neprihvatljivo! I što znači mnogo više od tehničkog problema! Takođe, u kolektivnim i alternativnim oblicima smještaja se nalazi oko 7.000 lica. Što je isto neprihvatljivo, s obzirom na rok koji nas dijeli od okončanja ratnih dejstava. Slika BiH je, dakle, slika jedne etnički podijeljene zemlje u kojoj proces povratka nije uspio i u kojoj je nagrađeno etničko čišćenje. Ilustracije radi, u Višegradu se od 14.000 Bošnjaka vratilo 8%, u Čapljinu se vratilo 400 Srba u odnosu na 4.000 koliko ih je bilo prije rata, a u svim sarajevskim opštinama ima oko 30.000 Srba u odnosu na 170.000, koliko ih je živjelo prije.”

Umjesto povratka, na djelu je ponovni odlazak, napominje predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava, Srđan Dizdarević:

“Prema riječima kardinala Vinka Puljića, samo je iz Sarajeva oko 500 hrvatskih porodica odselilo u protekle dvije godine. U Drvaru, u kojem je 2000. godine bilo 8.500 Srba koji su se vratili, danas ih nedostaje 2.500. Očigledano je da s jedne strane mjere koje se preduzimaju na povratku, a s druge strane politička volja, u biti koincidiraju u tome da se ne omogući, ne olakša i ne obezbjedi povratak onima koji ne pripadaju većinskom narodu na određenoj teritoriji. Za nas je pitanje povratka pitanje slobode izbora stanovanja. Mi ne vršimo pritisak na ljude da se vrate, ali insistiramo na tome da se svakome omogući izbor mjesta stanovanja. Insistiramo i da se svima vrati imovnia - koja je vraćena sa 99,5%, ali takođe insistiramo i na tome da povratnici ne budu diskriminisani, da imaju mogućnosti u domenu zapošljavanja, odnosno svega onoga što podrazumijevamo pod održivim povratkom: zapošljavanje, školovanje djece, socijalna i zdravstvena zaštita i penziono osiguranje. U tome nema dovoljno volje. Kada se pogledaju podaci da je od prpiadnika manje brojnog naroda na nekoj teritoriji zaposleno svega 0,8% u aktivnom stanovništvu, a malo više od 1% od ukupnih povratnika, vidimo koliko je povratak neodrživ i koliko se na njemu malo radi. U Bosni i Hercegovini se govorilo u rasponu od 300.000 konvertibilnih maraka do 500.000.000 konvertibilnih maraka kredita koliko bi u 2009. godini trebalo uložiti u proces povratka. Političari neozbiljno postupaju toj problematici: za jedne je ona retorički bitna i probitačna, ali u biti vlasti su saglasne da je stvar sa povratkom završena. Mi ćemo i dalje nastojati, sa onima koji su zainteresovani za to, da na temelju principa ljudskih prava insistiramo da se omogući povratak i u narednim godinama, smatrajući da još uvijek nije sve izgubljeno.”
Svakodnevno suočavanje s nepravdom

Povratničke priče uglavnom liče jedna na drugu – godine potucanja po tuđim, iznajmljenim i neuslovim stanovima ili trošnim kućama, poniženja, uvrede, borba s hrpom papira koja služi da dokumentuje ono što je već ko zna koliko puta dokumentovano, susreti s namrgođenim službenicima, suočavanje s nepravdom, jer donacije za kuće ali i mašine koje znače život, često dobiju oni kojima to niti treba, niti zaslužuju, niti će ih koristiti. Ali, kad su u pitanju ljudi u poodmakloj životnoj dobi onda sve to izgleda još mnogo teže i ružnije.

Goša i Mirko Lazarević nakon godine izbjegličkog života vratili su se u svoje selo Bijela u Opštinu Konjic. Mirko Lazarević:

Goša i Mirko Lazarević, Foto: Mirsada Ćosić
“Kad čovjek iz svoje kuće izađe i nema svoga krova, to je vrlo loše.”

Goša: Pretuci se tamo, pretuci se ovamo.

Mirko: Stalno smo šetali gore-dole, dok nismo došli ovdje.

Goša: Komšije su prave komšije i ako nam nešto zatreba svi nam stvarno pomognu. Koliko mogu. Vlasti ništa ne pomažu. Teško, teško.

Mirko: Nema nikakve pomoći. Nema ništa. Čovjek se bori. Malo se poljoprivredom bavimo, ali tanko je sve to. Boga mi! Nema poljoprivrede kad ne može čovjek raditi.

Oni fotelje čuvaju i sebi namještaju, a bijedni narod je gladan hljeba. Na sve tri strane. Nema niko!
Bračni par Lazarević se vratio u svoje selo, ali još uvijek nisu ušli u svoju kuću. Obnovili su je donatori “ko ni sebi, ni drugom”. Tako da ovi povratnici iz reda srpskog naroda žive u trošnoj staroj kući Gošinog brata. Mirko Lazarević:

“Kuću su nam skroz loše uradili. U banji nam se sve odlijepilo i palo.”

Goša: Odmah smo otišli dole i prijavili donatora. Došli su jednom i vidjeli, rekli da će doći i popraviti, ali nikad nisu došli.

Mirko: Došli smo u Opštinu i oni nam kažu, šta ćemo mi? Šta ja onda više da tražim? Ja moram da šutim i gotovo!

Goša: Mi smo pitali koja je to organizacija koja nam je pravila kuću, hteli smo i da ih tužimo. Sada već starci, bračni par Lazarević, od života ne traže puno. Tek toliko da usele pod svoj krov.

Mirko: Najveća želja mi je kad bi nam se samo kuća mogla srediti. Ništa više.

Ne mare političari za male obične ljude koji žive teško, kaže Mirko Lazarević, svjestan da širom Bosne i Hercegovine ima sudbina sličnih njegovoj:

“Kad gledam televiziju i vidim svašta ja noću ne mogu da spavam. Političari se međusobno svađaju, jedni viču Republika Srpska, drugi Federacija, uglavnom pričaju bez veze. Danas mladom naraštaju fali posla, nemaju plata, nemaju ništa!”

Goša i Mirko Lazarević, Foto: Mirsada Ćosić
Goša: Pored ovih političara mi samo ispaštamo. Nismo to samo mi, nas dvoje. Svima je uglavnom tako. Oni fotelje čuvaju i sebi namještaju, a bijedni narod je gladan hljeba. Na sve tri strane. Nema niko!

Ispratili su nas Lazarevići koji polako ispraćaju i svoj životni vijek u selu Bijela u konjičkoj Opštini, gdje je i povratak u znaku staraca - tužan i bez perspektive.

Povratak je pod snažnim političkim pritiskom
Na zahtijev raseljenih osoba Mostara koji su izrazili želju za povratkom, upriličen je sastanak Predsjedništva Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u Bosnu i Hercegovinu. Na sastanku je ponovo upozoreno kako na području BiH još uvijek živi 47.000 nezbrinutih porodica.

Govoreći o procesu povratka, predsjednica SIRL-a Mirhunisa Zukić je izjavila kako se raseljene osobe u BiH od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nalaze u jednoj od najgorih situacija, te da je prisutan veliki broj političkih igara kada je u pitanju donošenje budžeta za proces povratka i rekonstrukciju stambenih objekata.

Iako je nakon rata obnovljeno 317.000 stambenih jedinica, što je 67% ukupnog stambenog fonda, na području Federacije BiH i Republike Srpske u međuvremenu je izgrađeno i 137.000 novih objekata za osobe koje se nisu željele vratiti u svoje prijeratne domove. Čak 23.000 novoizgrađenih objekata nalazi se u Banja Luci. Njihovi vlasnici su pretežno izbjeglice iz Hrvatske i Srbi koji se nisu željeli vratiti u Federaciju. Iako se i ovi ljudi uglavnom nalaze u teškoj situaciji, često bez posla, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih lica i povratnika u Bosni i Hercegovini Mirhunisa Zukić smatra kako prioritet za vlade u BiH trebaju biti, prije svega, povratnici. Porodice, koje su godinama nakon rata i dalje beskućnici:

Doboj
“Mi četiri godine pravimo jednu veliku kampanju povratka Hrvata u sela u Opštini Doboj na mjestima Cer, Johovac i Komarice. Od 437 kuća, 24 su popravljene. I stalno se priča o povratku Hrvata u Posavinu. Mi imamo ljude, imamo njihovu želju, a čak imamo sad i u bazi opštinskih službi da su ljudi prijavljeni i da su uzeli lične karte.”

Mirhunisa Zukić smatra da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine svojim odlukama vraća BiH u 1996. godinu kada je trebalo zajedno sa stranim novcem formirati imovinski fond u cilju obeštećenja imovine za one koji ne žele povratak. Prema odluci Vijeća, novac za povratak u 2009. godini, u vrijednosti od 35.000.000 konvertibilnih maraka, treba usmjeriti i na naknadu štete licima koja ne žele povratak, a koji su riješili svoje stambeno pitanje:

“Mi ne možemo dozvoliti kao Savez da se beskućnici stave u istu ravan sa onima koji već imaju neku stambenu jedinicu i koji nisu tražili naknadu štete, ili nisu željeli povratak. Svako ima svoj plan, svako ima svoju strategiju i sad Vijeće ministara BiH kaže, neka Ministarstvo sa resornim ministrima napravi plan te kompenzacije, naknade štete i procesa održivog povratka. A sve to košta 35 miliona konvertibilnih maraka.”

Proces povratka u Bosni i Hercegovini pod snažnim je političkim pritiskom, manipulacijom, najpre Dejtonskog, a sada i Prudskog sporazuma, tvrde u Savezu udruženja izbjeglih i raseljenih lica i povratnika. Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza, dodaje kako se radi o nejasno definisanom dogovoru koji je jasno rekao da se prije svega treba insistirati na pomoći održivom ostanku.

“Mi ne vidimo ovdje uopšte viziju i na koji način država može ući u ovakav proces, a daje joj se rok od 90 dana da napravi jednu takvu strategiju. Znači upitno je i tih 35 miliona konvertibilnih maraka! Prema podacima i informacijama i Udruženja i naših monitora sa terena, situacija je takva da se samo taj novac preusmjeri to bi bila jedna trećina za Mostar, a ne za cijelu Bosnu i Hercegovinu.”


Iako se u bazama podataka trenutno nalazi 47.000 nezbrinutih porodica, 17.000 porodica, tvrde u Savezu, još uvijek nije registrovano. Ovaj podatak odaje sliku da u Bosni i Hercegovini ima ukupno 60.000 porodica bekućnika, kazala je Mirhunisa Zukić, podsjetivši kako je i dalje veliki broj porodica koje žive u kolektivnim centrima i alternativnim smještajima, dok veliki broj kućanstava nema ni električnu energiju.
Od 47.000 osoba koji su se prijavili za obnovu porušene imovine, njih 5°% želi istinski da se vrati u ranije mjesto življenja. Mi insistiramo i tražimo od vlasti BiH, visokog predstavnika i svih međunarodnih instituacija na prostoru BiH, da samo poštuju Dejtonski mirovni sporazum.
Onaj koji istinski želi da se vrati na prostore BiH, da li u Republiku Srpsku, ili na prostor Federacije, tom povratniku treba maksimalno pomoći.
Predsjednik Saveza udruženja izbjeglih, raseljenih lica i povratnika Republike Srpske Veljko Stevanović izjavio je kako će Savez narednih dana pokrenuti peticiju putem kojom žele potvrditi želju građana za osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu u ratu uništene, ili oštećene imovine na nivou Bosne i Hercegovine. Udruženja izbjeglica su već razmatrala šta sadrži revidirana strategija i svoje prijedloge uputili državnim organima.
„Mi smo donijeli neke zaključke koje su ovih dana bile upućene Savjetu ministara Bosne i Hercegovine. Savjet ministara je doneo jedan zaključak i uputio Parlamentarnoj skupštini BiH na razmatranje. U toj strategiji se kaže da može da se osnuje Fond o pravičnoj nadoknadi, s tim da se uzme u obzir socijlna kategorija stanovništva. Mi, nevladin sektor, koji se bavi ovom problematikom izbjegle i raseljene populacije vodimo računa o socijalnoj kategoriji stanovništva. Zašto zaobići i one koji nisu izrazili želju da se vrate u ranija mjesta življenja ako je to Aneksom 7 Dejtonskim mirovnim sporazumom i garantovano? U 2009. godini državna komisija ima negdje oko 47.000 zahtjeva za obnovu porušene imovine. Nama je dobro poznato kako obonova porušene imovine ide od samog završetka rata pa do današnjeg dana. Poznato nam je i koliko je sredstava za ove namjene ušlo u BiH, koliko je stvarno uloženo, a koliko je i završilo nekim drugim putem i nekim drugim tokovima. Sve mi to znamo i znaju dobro oni koji odlučuju o tome, ali nažalost istinu građani BiH nikada neće saznati. Naš zahtjev je da ćemo za nekih 7 do 10 dana pokrenuti peticiju građana koji će insistirati i tražiti i koji su zainteresovani za Fond o pravičnoj nadoknadi. Od 47.000 osoba koji su se prijavili za obnovu porušene imovine, njih 5°% želi istinski da se vrati u ranije mjesto življenja. Mi insistiramo i tražimo od vlasti BiH, visokog predstavnika i svih međunarodnih instituacija na prostoru BiH, da samo poštuju Dejtonski mirovni sporazum. Onaj koji istinski želi da se vrati na prostore BiH, da li u Republiku Srpsku, ili na prostor Federacije, tom povratniku treba maksimalno pomoći. Ne samo istovariti kamion građevinskog materijala, već obezbjediti čovjeku normalan život: pomoć u nekim sadnicama, u mašinama, ili da se čovjeku nađe zaposlenje.“
*****

Saradnja: Mirsada Ćosić,Tina Jelin i Erduan Katana.
XS
SM
MD
LG