Puno je spomenika i kulture i baštine porušeno tokom rata u BiH, ali malobrojne misleće ljude u toj zemlji posebno boli poratni vandalizam prema nekim od najvećih imena bh. nasljeđa. Mjesecima već policija ne zna tko je na primjer ukrao biste književnika Derviša Sušića i Ćamila Sijarića, ili slikara Voje Dimitrijevića.
Odnos prema velikanima koji su zadužili sve narode BiH dovoljan je znak bolesnog i nikad nezrelijeg društva, ali i tužni pokazatelj nevesele budućnosti. Derviš Sušić je nakon Drugog svjetskog rata bio urednik sarajevskog Oslobođenja. Ni šest mjeseci njegova bista nije stigla krasiti jedan sarajevski park - jer su je ukrali.
Nagorka Idrizović, nekadašnja novinarka ovog lista, sjeća se skidanja glava velikana od prije 20 godina.
Samo, tada nisu skidane da bi ih se uništilo, već su ljudi rizikovali vlastite da spasu bronzane. Danas je, kaže, tužna.
„Suprotno onome što sam osjećala u svome djetinjstvu i u mladosti, Sarajevo sad za mene postaje, sa starošću, i neki centar svijeta, ne samo zbog toga što sam tu provela cijeli život nego i zbog njegove čudesne ljepote, pa ako hoćete i burne istorije. Zbog toga sam veoma osjetljiva kada neko napada ono što ovaj grad čini gradom. Zamislite da neko sruši Sarače, da uništi Čaršiju i sve ono što nam ona znači. Tako doživljavam i skidanje glava našim književnicima, našim slikarima koji su nas zadužili. Možete li zamisliti sve one junake koje su nam oni predstavili što knjigom, što slikom - a kako im mi vraćamo? Skidamo im glave“, kaže Idrizović.
Ispred Akademije likovnih umjetnosti oštećena je bista Mice Todorović, a ukradena bista Voje Dimitrijevića. Dimitrijević je, uz Oskara Danona, Anu Rajs i Jahijela Fincija, formirao Collegium Artisticum, te je jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika BiH i sarajevske Škole likovnih umjetnosti.
Anticivilizacijski čin
Bivši direktor Collegium Artisticuma, a danas na čelu Umjetničke galerije BiH Strajo Krsmanović krađu bisti vidi kao anticivilizacijski čin.
Uništene biste u Sarajevu
„To je, nažalost, slika stanja društva u kojem živimo. Ovo društvo u velikoj mjeri, razumije se ne svojom krivicom, na neki način i dijelom zbog političke stvarnosti živi jedan težak život koji rezultira između ostalog i takvim ponašanjem. Društvo koje nema poštovanja prema svojim velikanima zaista ne zaslužuje da ima bolji status nego što ga ima. Ne obraćam se tim individualcima, vandalima koji to rade nesvjesni vrijednosti u koje diraju, nego govorim o onima koji oblikuju stanje duha, stanje društva. To je prije svega politička vlast, ali i svi mi koji se bavimo javnom djelatnošću, nažalost, nismo učinili dovoljno da izgradimo svijest da štitimo svoje vrijednosti“, ističe Krsmanović.
Ni policija ne zna ko ih je ukrao i kako, mada su odnesene njima ispred nosa. Preko puta zgrade Predsjedništva BiH i u ulici u kojoj se nalaze čak tri ambasade koje obezbjeđuje policija. Najvjerovatnije su prodate i pretopljene.
Srđa Hrisafović, prodekan na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, ukazao je na problem koji je možda i jednako strašan kao i sama krađa – indolentnost.
„Desilo se nešto što se dešava stalno po ulicama Sarajeva. Nestaju biste, nestaju oluci bakreni. I svi znaju gdje to ide i ko to radi. To je organizovana akcija. To ide na pojedina mjesta gdje se to topi i prodaje“, kaže Hrisafović.
Pisac Ćamil Sijarić dobio je svoje zasluženo mjesto u parku preko puta državnog Predsjedništva, ali ne zadugo. Prazno je i postolje Save Skarića Zembilja. Na primjeru krađe bisti jasno je da je iz ljudi nestao osjećaj za univerzalne vrijednosti, koje su naše, ma odakle dolazile, navodi Krsmanović.
„Bratislava ima spomenik Hansu Kristijanu Andersenu koji je jednom prilikom posjetio Bratislavu i izgovorio rečenicu: ’Što će vam bajke kad vam je grad bajka?’ Zbog te rečenice su mu digli spomenik. Mi smo dužni dići spomenik i Francu Prešernu i Ivi Andriću i mnogim drugim piscima, i ne samo piscima, koji su doprinijeli na bilo koji način uzdizanju opštih vrijednosti i vrijednosti ovog grada i ove zemlje. Dakle, nije samo pitanje našeg. Naše je sve što je javna baština, sve što je vrijednost. Potpuno je nebitno gdje je pisac rođen. Ako je govorio univerzalnim jezikom, ako je govorio jezikom koji je mogao da nas barem malo oplemeni, on je naš i mi smo dužni da mu se odužimo“, kaže Krsmanović.
