Muškarac ubijen u sukobu s policijom nakon što je 16 sati naoružan bombama prijetio da će dići u zrak benzinsku postaju i praznu cisternu ne boluje od PTSP-ja iz ratnih vremena, kažu nadležne službe upozoravajući na mogućnost nove stigmatizacije populacije oboljele od PTSP-ja. Kada su mu jutros počeli prilaziti policijski specijalci, bacio je dvije bombe, a kada je pokušao baciti treću, specijalci su pucali i ubili ga.
Hrvatski ratni veteran koji je ubijen u sukobu s policijom u Solinu nedaleko Splita nije bio bolesnik od PTSP-ja iz ratnih vremena, upozorava u izjavi za naš radio državni tajnik za branitelje u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Zoran Komar.
„Ja mogu reći samo toliko da je riječ o osobi s teškim psihičkim smetnjama, sa teškim psihičkim problemima koji su medicinski dokumentirani, a koja je i hrvatski branitelj, pri čemu ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj svezi.“
Ivica Grgić nije imao nikakvih preciznih zahtjeva, samo je tvrdio kako je razočaran životom. Pred mjesec dana dobio je otkaz kao zaštitar, nije ostvario veteranski status, i živio je zajedno s bratom od skromne socijalne pomoći. U posljednje vrijeme više je puta bio hospitaliziran sa splitskoj psihijatriji. U pretrazi njegovih kola nađena je veća količina eksplozivnih naprava, oružja i municije.
Državni tajnik Komar kaže kako njegovo inzistiranje da Grgić nije bolovao od PTSP-ja nije obrana sustava od mogućih kritika.
„Nije to, nego je stvar u tome da sam danas dobio brojne pozive uznemirenih hrvatskih branitelja, posebice onih koji su oboljeli od PTSP-ja, zbog opasnosti da se u javnosti ponovo stvori jedna šablonska, potpuno iskrivljena slika kako su hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-ja opasni po sebe , ali i po okolinu, kako ih se treba kloniti i eventualno ih – ne daj bože – i izolirati. Dakle, ovdje se ne radi o tome!“
Administracija ga dovela do krize
U Hrvatskoj ima između 13 i 15 tisuća oboljelih od PTSP-a, a unazad 20 godina oko dvije tisuće veterana počinilo je samoubojstvo.
Nakon što je više godina lutanja oko definiranja statusa početkom dvijetisućitih PTSP priznat kao bolest, a oboljelima priznata mogućnost dobijanja statusa ratnog vojnog invalida, razvijena je mreža centara za psihosocijalnu pomoć u svim hrvatskim županijama, u kojoj sudjeluje nekoliko stotina eksperata, kao i četiri regionalna centra za psihotraumu u Osijeku, Splitu, Rijeci i Zagrebu. Godišnje se za to iz proračuna izdvaja preko 2 milijuna eura.
Međutim, čini se da nesretnog Grgića u smrt nisu odvele njegove ratne traume, nego mirnodopski psihički poremećaji i sudar sa inertnom administracijom.
Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-ja Splitsko-dalmatinske županije Mario Jurko u izjavi za naš radio vjeruje da je upravo o tome riječ.
„A šta ću reć?! Administracija! Ako je bio branitelj, žalosto je što je triba tako nešto napravit da se zna za njega.“
Doktorica Elvira Kojić iz virovitičke Opće bolnice ima izvrsne rezultate u radu s neurozama, kamo spada i PTSP. Ne ulazeći u komentar konkretnog slučaja, ona podsjeća da PTSP ne mora nužno biti povezan s ratom.
„U posljednje vrijeme dosta je ljudi koji – ako dobiju otkaz ili im propadne firma – razvijaju PTSP. Nisu stradali u prometnoj nesreći, nije nitko bacio bombu na njih, ali su egzistencijalno ugroženi. Jer, znate, rat je ipak bio prije 15-20 godina... To je sada ipak tako daleko da bi se o tome moglo govoriti kao da je bilo jučer, jel? A mislim da nema nikoga u ovoj državi da ne nosi neku posljedicu rata.“
Zaključno – postavimo nekoliko pitanja. Kako to da je osoba sa psihičkim smetnjama mogla raditi kao zaštitar? Kako to da liječnici sa splitske psihijatrije nisu prepoznali trend u kojem bi se smjeru njegova neuroza mogla razvijati? Kako to da policija nije znala da on u kući ima skladište oružja?
Nesretnom Ivici Grgiću troškove sprovoda platit će grad Solin. Da je sustav radio bolje, i da je on sada živ, od tih mu se sredstava moglo dati kredit za samozapošljavanje, ili nešto slično. Međutim, sustav je zakazao.
Hrvatski ratni veteran koji je ubijen u sukobu s policijom u Solinu nedaleko Splita nije bio bolesnik od PTSP-ja iz ratnih vremena, upozorava u izjavi za naš radio državni tajnik za branitelje u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Zoran Komar.
„Ja mogu reći samo toliko da je riječ o osobi s teškim psihičkim smetnjama, sa teškim psihičkim problemima koji su medicinski dokumentirani, a koja je i hrvatski branitelj, pri čemu ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj svezi.“
Ivica Grgić nije imao nikakvih preciznih zahtjeva, samo je tvrdio kako je razočaran životom. Pred mjesec dana dobio je otkaz kao zaštitar, nije ostvario veteranski status, i živio je zajedno s bratom od skromne socijalne pomoći. U posljednje vrijeme više je puta bio hospitaliziran sa splitskoj psihijatriji. U pretrazi njegovih kola nađena je veća količina eksplozivnih naprava, oružja i municije.
Državni tajnik Komar kaže kako njegovo inzistiranje da Grgić nije bolovao od PTSP-ja nije obrana sustava od mogućih kritika.
„Nije to, nego je stvar u tome da sam danas dobio brojne pozive uznemirenih hrvatskih branitelja, posebice onih koji su oboljeli od PTSP-ja, zbog opasnosti da se u javnosti ponovo stvori jedna šablonska, potpuno iskrivljena slika kako su hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-ja opasni po sebe , ali i po okolinu, kako ih se treba kloniti i eventualno ih – ne daj bože – i izolirati. Dakle, ovdje se ne radi o tome!“
Administracija ga dovela do krize
U Hrvatskoj ima između 13 i 15 tisuća oboljelih od PTSP-a, a unazad 20 godina oko dvije tisuće veterana počinilo je samoubojstvo.
Nakon što je više godina lutanja oko definiranja statusa početkom dvijetisućitih PTSP priznat kao bolest, a oboljelima priznata mogućnost dobijanja statusa ratnog vojnog invalida, razvijena je mreža centara za psihosocijalnu pomoć u svim hrvatskim županijama, u kojoj sudjeluje nekoliko stotina eksperata, kao i četiri regionalna centra za psihotraumu u Osijeku, Splitu, Rijeci i Zagrebu. Godišnje se za to iz proračuna izdvaja preko 2 milijuna eura.
Čini se da nesretnog Grgića u smrt nisu odvele njegove ratne traume, nego mirnodopski psihički poremećaji i sudar sa inertnom administracijom.
Međutim, čini se da nesretnog Grgića u smrt nisu odvele njegove ratne traume, nego mirnodopski psihički poremećaji i sudar sa inertnom administracijom.
Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-ja Splitsko-dalmatinske županije Mario Jurko u izjavi za naš radio vjeruje da je upravo o tome riječ.
„A šta ću reć?! Administracija! Ako je bio branitelj, žalosto je što je triba tako nešto napravit da se zna za njega.“
Doktorica Elvira Kojić iz virovitičke Opće bolnice ima izvrsne rezultate u radu s neurozama, kamo spada i PTSP. Ne ulazeći u komentar konkretnog slučaja, ona podsjeća da PTSP ne mora nužno biti povezan s ratom.
„U posljednje vrijeme dosta je ljudi koji – ako dobiju otkaz ili im propadne firma – razvijaju PTSP. Nisu stradali u prometnoj nesreći, nije nitko bacio bombu na njih, ali su egzistencijalno ugroženi. Jer, znate, rat je ipak bio prije 15-20 godina... To je sada ipak tako daleko da bi se o tome moglo govoriti kao da je bilo jučer, jel? A mislim da nema nikoga u ovoj državi da ne nosi neku posljedicu rata.“
Zaključno – postavimo nekoliko pitanja. Kako to da je osoba sa psihičkim smetnjama mogla raditi kao zaštitar? Kako to da liječnici sa splitske psihijatrije nisu prepoznali trend u kojem bi se smjeru njegova neuroza mogla razvijati? Kako to da policija nije znala da on u kući ima skladište oružja?
Nesretnom Ivici Grgiću troškove sprovoda platit će grad Solin. Da je sustav radio bolje, i da je on sada živ, od tih mu se sredstava moglo dati kredit za samozapošljavanje, ili nešto slično. Međutim, sustav je zakazao.