Kada se Aleksandar Solženjicin vratio u Rusiju 1994, posle 20 godina izgnanstva, bio sam prisutan kada se njegov voz zaustavio na moskovskoj stanici Jaroslavski 21. jula - što je bio kraj njegovog dugog puta preko cele zemlje, pošto je u maju iz Amerike sleteo u Vladivostoku, piše novinar Radija Slobodna Evropa Stiv Gaterman (Steve Gutterman).
Bio je to veliki dan: jedna od najčuvenijih žrtava komunističkog sistema vratio se u zemlju oslobođenu od represivne sovjetske vlade čijem je rušenju pomogao dokumentujući svakodnevni život ili njegovu bledu senku u kojoj su živeli zatvorenici sovjetskog sistema gulaga.
Solženjicin, koji se konačno vratio u Rusiju 27. maja 1994. godine, bio je ličnost visokog moralnog ugleda - čovek koji je godine proveo u gulagu i koji je hvaljen zbog "etičke snage" svog života i dela kada je 1970. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Nije Solženjicin očekivao da će doći na vlast na belom konju i ispraviti sedam decenija krivde - on je prethodno rekao da će se kloniti stranačke politike, što je ponovio u obraćanju s betonskog podupirača na stanici, kada je publika na kiši željno slušala njegove reči.
Pre svega, njegov povratak je delovao kao ispravan, važan, ali prirodan korak u onome što su se mnogi nadali da će biti ruska transformacija u ekonomski uspešnu demokratiju - "normalnu" zemlju, kako su bezbrojni građani govorili tih dana.
U njegovoj pripovetki "Matrjonin dvor" narator se vraća iz izgnanstva u centralnoazijskoj pustinji i želi da čuje nešto više od "šuštanja" lišća - "da se izgubim u samoj srži Rusije, ako uopšte negde postoji takvo mesto".
Pokazalo se da je Rusija za Solženjicina bila nedokučiva.
Na dan kada je sleteo u Vladivostok, rekao je da se Rusije "promenila do neprepoznatljivosti". Ono što je video iz svog privremenog doma među lišćem u Vermontu i šta je našao po povratku - tri godine posle raspada Sovjetskog Saveza, otvaranje zemlje za haotičnu vrstu kapitalizma i odlazak građana koji se muče da prežive - svakako je bilo daleko od njegovog ideala.
To je sasvim jasno stavio do znanja okupljenima na železničkoj stanici u Moskvi.
"Niko nije očekivao da će izlazak iz komunizma biti bezbolan. Ali niko nije mislio da će biti toliko bolan", rekao je Solženjicin na železničkoj stanici. "Rusija preživljava orgiju poroka i nemorala... Dajemo našu bespomoćnu decu oholim snagama poroka".
Ne sećam se puno tog vlažnog letnjeg dana, mada fotografije nekako vraćaju atmosferu čitave decenije. Ali za mene, jedan slika ostaje metafora onoga što je Solženjicin možda mislio: prazna kutija cigareta Rodina - što znači domovina - izgažena na prljavoj, pokisloj platformi.
'Izlazak iz ovog ponora'
Sedamdesetpetogodišnji Solženjicin izrazio je nadu, čak uverenje, da će postsovjetski problemi biti prevaziđeni, navodeći mnoge "zdrave duše" koje je susreo tokom puta po zemlji i rekavši: "Uspećemo da se izvučemo iz ovog ponora".
Ali što je više video od Rusije, makar neko vreme, više toga mu se nije sviđalo.
"Mase našeg naroda su užasnute, preneražene i šokirane ponižavanjem ili sramotom u svojoj bespomoćnosti", rekao je u Državnoj dumi u govoru krajem oktobra 1994.
Rusija pod predsednikom Borisom Jeljcinom je "oligarhija", rekao je i dodao da "nema dokaza da su reforme i vladine mere preduzete u interesu naroda".
Poredeći Dumu s propalim prethodnicima iz carističkog doba, Solženjicin je rekao da se poslanici moraju popraviti ili su u opasnosti da dožive sličnu sudbinu u rukama izvršne vlasti gladne moći.
Ako je mislio da će Duma biti raspuštena, pogrešio je - ali ne mnogo.
Parlament nije raspušten otkad je Solženjicin održao govor i izbori za Dumu su i dalje održavani u više-manje regularnim intervalima.
Ali otkad je Jeljcin predao upravljanje Rusije Vladimiru Putinu poslednjeg dana 1999, postala je nešto više od kontrolisanog parlamenta - s postepeno istisnutom liberalnom opozicijom i vladajućom partijom Jedinstvena Rusija koja je učvrstila kontrolu.
Putin je takođe počeo ućutkivanje medija i obuzdavanje moćnih tajkuna, vraćajući naftu i druga materijalna bogatstva u ruke države.
Njegove godine na vlasti su prožete terorističkim napadima i katastrofama izazvanim ili pojačanim ljudskom greškom, dok je korupcija i dalje veliki problem.
Na neki način, međutim, Rusija je manje haotična nego kada se Solženjicin vratio, u problematično vreme manje od godinu dana pošto su tenkovi granatirali parlament sopstvene zemlje u Jeljcinovom obračunu s protivnicima - i manje od godinu dana otkad su tenkovi ušli u Čečeniju, potpaljujući godine razornog rata i pobune na Severnom Kavkazu.
Solženjicinova vizija Rusije koju bi snažna lokalna samouprava učinila sigurnom i uspešnom, imala je malo šanse da razvije pod Putinom, koji je nastojao da udaljene regione drži na kratkoj uzdi i da konsoliduje moć u Kremlju.
Dva doba
Bez obzira, Solženjicin je jasno davao prednost Putinovoj Rusiju u odnosu na Jeljcinovu. Za razliku od drugih disidenata iz sovjetskog doba poput Ljudmile Aleksejeve, koja je 8. decembra preminula u 92. godini, Solženjicin nikada nije postao redovan kritičar Putina.
Nasuprot nenaklonosti prema događanjima u svojoj zemlji 90-ih - dobu koje je česta meta poruge Kremlja delom kao narativa kako je Putin podigao Rusiju s kolena - Solženjicin je više puta hvalio Putina zbog rada na obnavljanju snažne države.
Njegovi stavovi o Zapadu, kojeg je korio 1978. u počasnom govoru na univerzitetu Harvard, nekoliko sati vožnje od svog doma u Vermontu, bili su negativniji, više obojeni nacionalizmom i bliskiji Putinu nego mnogim drugim sovjetskim disidentima.
I sam Solženjicin je povremeno govorio stvari koje su u skladu sa stavovima Putinovog Kremlja, kao kada je ukrajinske tvrdnje da je Velika glad 30-ih godina bila genocid, odbacio kao "izmišljotinu".
Možda je 1994. bilo teško zamisliti išta drugo od neprijateljstva između dugogodišnjeg bivšeg oficira KGB-a i intelektualca kojeg je sovjetska država prvo zatvorila a onda proterala.
Ali za Putina, Solženjicin se pokazao kao pogodan saveznik - čak i posle njegove smrti.
U govoru na otkrivanju spomenika Solženjicinu u Moskvi na 100. godišnjicu njegovog rođenja, Putin je za pisca rekao da je "istinski, pravi patriota Rusije" koji je "ustajao protiv svih iskazivanja rusofobije", što je termin koji Kremlj koristi da okrivi zapadne zvaničnike za napeto stanje odnosa s Rusijom danas.
"Čak i u izgnanstvu, Aleksandar Isajevič (Solženjicin) nikome nije dopuštao da govori loše ili omalovažavajuće o njegovoj domovini", rekao je Putin.
Nešto više od godinu dana pre Solženjicinove smrti, Putin je posle svečanosti dodele nagrada Kremlja, među čijim dobitnicima su bili kreatori nuklearnih podmornica, posetio 88-godišnjaka u njegovom domu - pisac se neko vreme nije pojavljivao u javnosti i njegova supruga je u njegovo ime primila nagradu u Kremlju - i lično mu zahvalio za "sav rad za dobrobit Rusije".
Solženjicin, koji je sedeo u kolicima, zahvalio je Putinu što je došao. I u snimljenoj poruci drhtavim glasom izgleda da je stabilnost stavio iznad svega, rekavši da iskušenja zemlje u "okrutnim i problematičnim godinama" o kojima je pisao - od Boljševičke revolucije do decenija komunističke vladavine - mogu poslužiti kao "opomena i zaštiti nas od destruktivnih slomova" i previranja.
Nisu gospodari svoje sudbine
Solženjicin je preminuo u avgustu 2008, tri meseca pošto se Putin u skladu s ustavnim ograničenjima o dva uzastopna mandata, povukao i omogućio svom izabranom nasledniku Dmitriju Medvedevu da preuzme predsedništvo.
Ali Putin nije otišao daleko, postao je premijer i onda se vratio u predsedništvo 2012, što je podstaklo velike proteste Rusa koji su mislili da je prekršio duh zakona ako ne i slova, i koji su obeshrabreni, kako su strahovali, krajem mogućnosti za reforme.
Takođe su bili razdraženi evidencijom o velikoj prevari u korist vladajuće partije na parlamentarnim izborima u decembru 2011, u nedeljama pošto je objavljen Putinov plan da se vrati u Kremlj.
Kremlj je zategao kontrolu tokom trećeg mandata Putina koji je pobedio na još jednim izborima u martu prošle godine, što mu je omogućilo da ostane u Kremlju do 2024. godine. Upitan krajem prošle godine šta će se tada desiti, Putin je odgovorio dosetkom: "Čemu žurba? Još ne planiram da idem".
Solženjicin nije ovde da proceni Putinov povratak na funkciju predsednika, a kamoli njegov rad od tada i njegove buduće planove - i za sebe i za Rusiju.
Ipak, kada je stigao na stanicu Jaroslavski u ruskoj prestonici pre četvrt veka, Solženjicin je obećao da će o istini naroda govoriti "onima koji drže vlast u svojim rukama". Ali jedna od izjava koju je tamo izneo može dati naznaku šta bi mogao misliti da je doživeo 100. godinu.
"Ljudi nisu gospodari svoje sudbine", rekao je on, "i zato ne možemo govoriti o demokratiji".