U istoj martovskoj sedmici u Doboju su održana dva protestna skupa koji su pokazali da pljačkaška privatizacija tokom koje je uništeno pedesetak preduzeća na ovom području manji razlog za izlazak na ulicu, nego odluka Gradske skupštine o pristupanja Zajednici opština turskog svijeta. Zašto skupovi sa nacionalnom pozadinom u Doboju okupe veći broj ljudi nego protest obespravljenih radnika zbog privatizacije koja je hiljade Dobojlija ostavila bez posla?
Na protestu nezadovoljnih radnika fabrike kompresora „Trudbenik“ koji su izašli na dobojske ulice zbog 15 neisplaćenih plata, te osam i po godina neplaćenog radnog staža, rečeno je i da je nakon privatizacije na području Doboja više od pedeset preduzeća prestalo da radi.
„Ovi transparenti koje vidite predstavljaju firme koje su egzistirale u Doboju, uspješno radile, razvijale zajednicu i hranile na hiljade porodica. Nažalost, lošom politikom, privatizacijom, kriminalnim radnjama pojedinaca, uništene su 52 firme u Doboju“, rekao je Slavko Lukić, predstavnik Udruženja malih akcionara Trudbenika.
„Uslovi rada su loši. Topli obrok je konzerva. Naknada za prevoz se ne isplaćuje. HTZ opreme nema. Grijanja nema“, kazala je Lukićeva koleginica Hanifa Fočo.
Nakon protesta obespravljenih radnika Gradska boračka organizacija organizovala je protest zbog odluke Gradske skupštine da Doboj pristupi Zajednici opština turskog svijeta, neformalnoj asocijaciji sa sjedištem u Istanbulu. Evo šta je na tom skupu pored ostalog dobojskom gradonačelniku Obrenu Petroviću, služeći se neprimjerenim kvalifikacijama i govorom mržnje, poručio predstavnik ove organizacije koja okuplja dio bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) Zoran Bijelić:
„Izdajniče, sram te bilo! Dođi. Položi vijenac. Da te Bog pomiluje i poslije ovozemaljskog života primi u pakao. Što se tiče poništenja odluke o pristupanju grada Doboja Zajednici opština turskog svijeta svaki komentar je suvišan. Mi ti odluku ne priznamo, šta god ti uradio. Pare koje su ti obećali dati podijeli svojim papcima u Skupštini grada i aždajama oko sebe.“
Na ovom skupu na kojem su isticana i obilježja ultradesničarskih organizacija iz susjedne Srbije, okupilo se oko 1.500 ljudi, dok je na protestu obespravljenih radnika u Doboju bilo oko 200 učesnika.
Radenko Marić, član dobojskog Udruženja odlikovanih boraca VRS kaže da ovo udruženje ne podržava zahtjeve i protest Gradske boračke organizacije jer su politički motivisani, te da je politička pozadina razlog okupljanja većeg broja ljudi nego na protestu obespravljenih radnika.
„I sad se pokazalo da je i ovo rukovodstvo Boračke organizacije podleglo, pa su podržali stavove SNSD-a, komentarisali političke odluke skupštinske većine, tako da su i ovu Boračku organizaciju, sa sigurnošću mogu reći, podijelili i da su oni sad pripadnici SNSD-a. Nažalost, dešavanja su takva da kad protestuju radnici koji ostaju bez posla, stranke ne reaguje. Ne diže svoje članstvo da bi izrazili nezadovoljstvo, da bi nešto poduzeli po tom pitanju“, kaže Marić.
Slično razmišlja i zamjenik gradonačenika Doboja iz SDS-a Dragan Vasilić.
„Kad su u pitanju javni skupovi zbog raznoraznih predrasuda ili politika iskoristi određene druge probleme, onda sigurno da nacionalne tenzije je lakše podgrijavati da se na takvim skupovima daleko više građana“, navodi Vasilić.
Odbornik SNSD-a u lokalnom parlamentu Nenad Jevtić kaže da ova stranka ne stoji iza protesta ratnih veterena nakon pristupanja Doboja Zajednici opština turskog svijeta. Veli da je normalno da to bude motiv za okupljanje većeg broja ljudi nego što je loše stanje u privredi.
„Ovdje je nacionalno pitanje. Zato je više svijeta i bilo zato što je ovdje nacionalni interes. Opasnija je ova odluka nego preduzeća. Zaključak moj je da iza ovog ulaska u Zajednicu opština turskog svijeta možda nismo ni svjesni šta se iza toga krije“, smatra Jevtić.
Predsjednik Sindkata u dobojskoj fabrici Trudbenik Predrag Jorgić ne slaže se međutim sa ovakvim stavom.
„Moje mišljenje je da ovdje narod treba da se udruži za opstanak fabrika i za opsatanak radnih mjesta. Međutim, ovdje je sve naopako. Po meni trebali bi više da se zanimamo kako narod da živi i od čega da živi“, veli Jorgić.