Trnovit put prošao je akademski slikar Miralem Lalo Srkalović, nakon što je uoči rata u Bosni i Hercegovini stigao u Austriju, ali i njega je uspješno savladao. Umjetnik koji je sa porodicom živio u kamp – prikolici i za život zarađivao slikajući ulične portrete i ulice Graca, danas je vlasnik privatne škole slikarstva koju pohađaju i akademski slikari iz Austrije.
Miralem Lalo Srkalović rođen je u Tešnju, ali je od svoje pete godine živio u Goraždu. Nakon Drugog svjetskog rata njegov otac gradio je željezničke mostove u gradu na Drini i tako upoznao svoju suprugu. Poginuo je 1951. godine nakon pada sa mosta u izgradnji na rijeci Bosni, a Lalo sa majkom i braćom Reufom i Reskom ostao da živi u Goraždu. Tada nije ni slutio da će pribor za slikanje kojeg je dobio na poklon, odrediti njegovu sudbinu.
Sa suprugom Idom studirao je u klasi profesora Ismara Mujezinovića i učio od Mersada Berbera, Dževada Hoze i ostalih najpoznatijih umjetnika bivše Jugoslavije. Bio je direktor Doma kulture i nastavnik likovne kulture u goraždanskim školama. Još prije 40 godina u Goraždu je pokrenuo Likovnu koloniju u čijem su radu učestvovali najpoznatiji umjetnici iz bivše države.
„Dolazili su, recimo, profesori sa beogradske Akademije, sa sarajevske Akademije, poznati slikari iz cijele Jugoslavije. Moma Antonović, Radenko Mišević, Zuko Džumhur je dolazio dva puta, kraljevački slikari – mi smo sa Kraljevom bili bratski grad, kruševački slikari, slikari iz Hrvatske, iz Dalmacije. Tada je to bio, po imenima, jedan vrlo visok nivo. Slikari su, po mentalitetu, maltene isti. Između slikara, ako su umjetnici, nikada ne može doći do nekog kontakta. Mi praktično razmišljamo isto,“ kaže Srkalović.
Kada je počeo raspad države u kojoj je živio, došao je za Srkalovića bolni rastanak sa gradom u kojem i danas njegovi prijatelji pamte suze na oproštaju. Vjerovao je da će se vratiti za nekoliko dana, ali u austrijskom Gracu ostao je do danas.
„Prve dvije, tri godine bilo je jako teško. Mi smo nekoliko mjeseci spavali u prikolici, bez vode, WC-a, nije se moglo ispružiti uopšte, sa dvoje male djece. Jedva smo čekali da svane, da vidimo dnevnu svjetlost pa da izađemo iz tijesne prikolice. Najgore je bilo kada su kiše padale, ako smo ostali vani, bili bi potpuno mokri, posebno djeca“, sjeća se slikar Srkalović
Da bi preživio, radio je ono što najbolje zna - slikao je.
„Prve dvije, tri godine slikao sam na ulici. Prvo sam smislio: mogao bih zaraditi od portreta. Međutim, ulični slikar portreta, to se samo može uspješno raditi u sredinama gdje je masovni turizam, a Grac nije neki turistički grad, pa sam slikao sve što vidim po Gracu. I onda su počele narudžbe. Onda smo polako osnovali malu privatnu slikarsku školu“, kaže.
Kroz školu je prošlo više od 1.000 kandidata, a na kurseve bračnog para Srkalović dolaze austrijski profesori i akademski slikari. Izgradili su veliku kuću i otvorili galeriju i atelje ARTiS. Srkalović je izlagao u Gracu, Parizu, Londonu, Salcburgu i Torontu, a za svoj rad dobio niz nagrada.
„Imao sam puno izložbi, ali kad računam, kažem da sam imao dvije. Dvije prave izložbe. Ostalo je komercijalno. Jedna izložba je bila izložba slika gdje su tema bili stećci, pa sam izložbu nazvao ne 'Kameni spavači' nego 'Okamenjeni spavači'. Tu je bilo jako puno slika prilično velikog formata, preko dva metra, oni su zbog mene nabavili specijalne lampe koje mogu osvjetljavati samu sliku, tako da je mrak u prostoriji a svjetlo dolazi sa slika. Ta je izložba bila vrlo uspješna. Slike nisu bile kopije fotografija, kopije stećaka, nego samo kao inspiracija. Slike su bile praktično apstraktne. Druga serija slika je serija pod nazivom 'Vode'. To je Drina. Ja sam slikao Drinu sa fotografija. To je neka potreba da se vratiš ovdje, makar mislima, makar vizualno.“
I svake godine se vraća, na Likovnu koloniju Boje prijateljstva i Festival prijateljstva u Goraždu, grad kojismatra svojim pa i više od toga.
„Domovinu nisam geografski određivao, smatram da je domovina ono gdje sam ja i ljudi koji su mi važni. Domovina su moji prijatelji koji su tu ostali. Meni je Goražde moja domovina. Ja sam rođen u Tešnju, ali Goražde je, jednostavno... to se ne može objasniti. Niti se to treba objašnjavati“, priča.
Bosne će biti, ali pravne države još uvijek nema, kaže Srkalović dodajući da političarima koji vode zemlju, nedostaje kvalitet i iskrenost. Možda je i postojeće stanje razlog zbog kojeg u BiH dođe tek povremeno. Ipak, nada se pozitivnim promjenama, koje bi vratile u domovinu i njega i brojne druge Bosance i Hercegovce, koji sada ljepšim čine život u brojnim gradovima Evrope.
Facebook Forum