Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sjećanje jednog Amerikanca: Kako sam se takmičio u sovjetskom TV kvizu


Bruce Pannier u sovjetskom kvizu

Uskoro će godišnjica – četiri godine godišnjice, u stvari - od nečega što se dogodilo prije 30 godina, prisjeća se novinar Brus Panier (Bruce Pannier) u priči za Radio Slobodna Evropa.

Ali možda je ovo pravo vrijeme da se ova priča ispriča, s obzirom na trenutno stanje odnosa između Sjedinjenih Država i Rusije.

Reforme bivšeg ruskog predsjednika Mihaila Gorbačova 1988. godine su bile u toku u Sovjetskom Savezu. Perestrojka i glasnost bile su lozinka, i dolazilo je do odmrzavanja odnosa u Hladnom ratu, uključujući i odnose sa Sjedinjenim Državama. Još uvijek nije bilo lako građanima SSSR-a da posjete Sjedinjene Države ili Amerikancima da posjete SSSR, ali su programi razmjene bili uspješni i pružali su nove mogućnosti za obostrane posjete.

Pojavili su se neobični posjetioci. Sjećam se da sam bio na božićnoj zabavi na Naprednim studijama Sovjetskog saveza na (tadašnjem) Institutu Harriman na Univerzitetu Kolumbija. Pojavio se Boris Grebenšikov, koji je već bio poznati rok muzičar u SSSR- u. U nekom trenutku, on i Netanjel Najt sviraju gitaru na podu Harriman instituta.

Sovjetske vlasti su znale za Harrimanov institut, pa je to bila prirodna tačka kontakta između sovjetskih i američkih akademika.

Jedan student iz Instituta Harriman, Stefan (mahom ću koristiti samo prva imena ljudi), pisao je rad o sovjetskoj televiziji - konkretno, o igranim emisijama. Pisao je Gosteleradiju, državnom emiteru Sovjetskog Saveza, kako bi saznao više o sovjetskim televizijskim emisijama.

Stefanov zahtjev je stigao do Vladimira Vorošilova, koji je bio domaćin – odnosno voditelj - najpopularnije TV emisije u Sovjetskom Savezu "Šta? Gdje? Kada?", koja je i do danas popularna na ruskoj televiziji.

Vorošilov je imao ideju. Već je svoj šou proširio na ekipe van SSSR-a. Bili su tu timovi iz Bugarske i iz Poljske. Postala je to "međunarodna" igrana emisija. Zašto ne pozvati Amerikance?

Stoga je poslao infromaciju Stefanu u Njujorku da Univerzitet Kolumbija može da pošalje tim koji će učestvovati.

Stefanova inicijativa bila je odgovorna za ovakvu priliku, pa je Stefan birao ko će ići. Prema njegovom mišljenju, razmotrio je mnoge faktore prilikom izbora. Zbog toga ja nisam išao prva dva puta kada je tim sa Univerziteta Kolumbija otišao u Moskvu da bi učestvovao u kvizu "Šta? Gdje? Kada?".

Kada jedan od članova muškog tima (naš tim bi uvijek bio sastavljen od tri žene, tri muškarca) nije mogao da ide na treće takmičenje, Stefan me je zamolio za popunu.

Zašto ja? Nemam pojma.

Najverovatnije zato što sam mnogo gledao sovjetske televizije. Harriman institut je primao signal prvog kanala sovjetske TV. Studenti na ruskom jeziku su podsticani da to gledaju, i tu sam vidio prve slike Sovjetske centralne Azije. Završio sam najsavremenije jezičke kurseve, tako da je ovo bio poklon za mene: živ jezik, šta je ono što su ljudi iz SSSR-a vidjeli i čuli. Dobrovoljno sam išao i gledao i snimao glavne programe na video rekorderu.

Vremia, noćne vijesti, bilo je ono što smo najviše željeli da gledamo. Rutinski se izvještavalo o "neuspjesima" Zapada koji su pripisivani su nekontrolisanoj pohlepi i generalnom nedostatku moralnosti. Monogo smo se smijali dok smo sjedili u Njujorku i gledali ove izveštaje.

Bilo je zanimljivih dokumentaraca i filmova, ali najveći dio programa bio je, bar za mene, ne toliko zabavan. Sjećam se jednog dokumentarnog filma "Odakle dolazi crni hljeb?", i drugog programa, „Ruski govor“ koji je odgovorio na pitanje odakle dolazi padež instrumental.

Vorošilov i mnogi igrači iz sovjetskih timova su mi rekli da je „Šta? Gdje? Kada?“ bila najpopularnija emisija na sovjetskoj televiziji, sa oko 100 miliona gledalaca širom Sovjetskog Saveza koji su je gledali. Ali, kao što je naglašeno, konkurencija nije bila žestoka.

Šou počinje

"Šta? Gdje? Kada?" je složena igra. U osnovi, to ide ovako.

Na glavnom stolu je okretač. Tim koji je uspješno odgovorio na zadnje pitanje ga okreće. Brojevi na brojaču odgovaraju slovima sa pitanjima, najčešće upućenim od nekoga iz SSSR-a, ali su se povremeno pojavljivala pitanja poslata izvan Sovjetskog Saveza. Činilo mi se da bi pitanja mogla biti o bilo čemu. Postojala su pitanja o ruskoj književnosti, ali i o pravilima japanskog vrtlarstva, Vol Stritu, evropskoj historiji ili nečemu drugom.

Ako bi tim odgovorio na pitanje, dobijao je poen, osvajao neku malu nagradu (Dobio sam mali plijen - malu kristalnu sovu i sjajni novi šljem iz Azovske fabrike čelika) i mjesto za stolom sa okretačem. Ako niko ne bi mogao da odgovori na pitanje, osoba koja je poslala pitanje emisiji osvojila bi nagradu, a gledaoci su dobijali poen. Istovremeno, u takmičenju je učestvovalo 15 timova.

Kada se postavi pitanje, timovi imaju "jedan minut za diskusiju." Kao što je već pomenuto, mnoga od pitanja su bila komplikovana, a ponekad su pitanja bila postavljana na ruskom jeziku. Prvih 30 sekundi "minuta za diskusiju" moja ekipa obično je provodila u tome kako bi utvrdila šta je pitanje, a posljednjih 30 pokušavali smo da razmišljamo, ako bi smo imali odgovor na ruskom naravno.

Postojala su i druga pravila. Sva četiri puta kada sam otišao na takmičenje, sretali smo se dan-dva ispred Sovinštentra, gdje se emisija realizovala, a Vorošilov je objašnjavao promene koje su se dešavale.

Neprijateljska teritorija

TV emisija je bila moj najmanje drag dio odlaska u SSSR. Bio sam mnogo sretniji kada sam upoznavao ljude i obilazio mjesta .

Kada sam otišao na prvu emisiju krajem jula 1988. godine, prvi put sam prešao Atlantski okean. Kada sam iz aviona otišao u Moskvu, to su bili prvi koraci koje sam ikada napravio na evropskom tlu.

Za Sovjetski savez sam čuo u djetinjstvu: neprijatelj Sjedinjenih Država. Kada su bile vježbe u osnovnoj školi ja sam se spustio ispod stola, to je bila praksa u slučaju da nas SSSR napadne. Mnogi od mojih nastavnika ruskog jezika i neki od studenata na Hariman institutu bili su ljudi koji su pobjegli iz SSSR-a. Priče u kojima su govorili o zemlji nisu bile lijepe.

Tako da sam imao pomiješana osjećanja kada sam prvi put stigao u Moskvu. Pucao sam od radoznalosti, ali sam zapamtio i da više nisam bio "u Kanzasu, Toto".

Moskva je bila mnogo drugačija 1988. godine nego sada, ili čak do sredine devedesetih. Bitna činjenica je da gotovo nije bilo vozila na putevima. Gosteleradio je poslao nekoga da nas upozna na aerodromu Šeremetjevo-2. Imali su "maršrutku" (taksi) koji je čekao. To je bilo nakon devet ujutru po lokalnom vremenu i stigli smo u grad za oko 30 minuta.

Za julski program, odsjeli smo u hotelu Rossia, na obalama rijeke Moskve, na koju sam gledao dole iz moje sobe, a desno je bio Crveni trg.

Neka dobra vremena počnu

Gosteleradio, ili neko drugi, poslao nam je vodiče naših godina da nam pokažu okolinu. Ne sjećam se imena momka koji me je vodio u prvi obilazak Crvenog trga, ali nikada neću zaboraviti dijelove našeg razgovora tog dana.

Ušli smo na Crveni trg, hodajući pored hrama sv. Vasilija, i pokazao prema trgu ispred nas i pitao me: "Da li znate ovo mjesto?"

Činilo se čudno pitanje. Svi su znali ovo mjesto.

"Crveni trg," odgovorio sam.

"Ne", odgovorio je, "Aerodrom Šeremetjevo-3."

Nije bilo čak ni dva mjeseca od kada je 18-godišnji Nijemac Matijas Rust (Mathias Rust) sletio na Crveni trg i nisam mogao da se ne nasmijem.

Ušli smo i prošli pored Lenjinovog mauzoleja.

"Znaš šta je unutra?" pitao me je.

Znao sam, ali već je bilo jasno da je on imao drugačiji odgovor na umu.

"Ne, šta je unutra?"

"Najsvježije meso u Moskvi," odgovorio je.

Počeo sam da se glasno smijem, a u to vrijeme ljudi na ulicama Moskve nisu se tako smijali.

Mogao bih reći da je to u Moskvi bilo jako loše.

Samo se djelimično šalio.

Redovi, redovi i samo redovi

Otišao sam u obilazak prodavnica u Moskvi, samo da razgledam, a naš tim je na jednom od putovanja odlučio da pokuša da živi kao ljudi u Moskvi. Nismo uspjeli ni 24 sata.

U to vrijeme, kupovina u Moskvi, i pretpostavljam u bilo kom gradu u SSSR-u, bilo je naporno iskustvo. Otišli smo u prodavnicu koja je prodavala ograničeno - veoma ograničeno - meso i mliječne proizvode. Morali ste da čekate u redu i uvijek je bilo redova. Kada ste napokon došli na red, rekli bi ste osobi iza tezge koliko i šta želite. Prodavač bi vam dao karticu i otišli bi ste u red ispred kase i čekali da platite. Osoba koja je uzimala novac uvijek je sabirala ukupne iznose na digitronu. Potom bi ste dobili potvrdu i vratili se kod osobe koja vam je prvi put dala račun i ona bi vam dala proizvod.

Bilo je različitih redova - za meso, za sir, za mlijeko, za ribu, a proces se morao ponoviti svaki put. Ako bi ste radili kao tim, vrijeme čekanja bi moglo da se smanji na pola, a mogli smo da vidimo da su lokalci već uspostavili sistem držanja mjesta u redu za drugoga, dok bi oni otišli u različite dijelove prodavnice po druge proizvode.

Dobili smo ono što smo željeli, ali nisam mogao ništa da jedem. To jednostavno nije bilo ukusno. Zato sam dao kauciju u ustanovi koja više ne postoji: Berjozka.

Berjozka je bila prodavnica sa čvrstom valutom, a unutra je ulaz bio dozvoljen samo strancima (više o tome ću kasnije). Imali su zapadnu robu - piće, bombone, konzerve, itd. Ušao sam da kupim šunku i neke bombone. Dao sam neke dolare i u zamjenu dobio punu šaku novčića, japanskih jena. Pitao sam da li je to ispravna zamjena i bio uvjeren da jeste.

Pronalaženje hrane mogao je biti izazov. Mnogo puta smo ušli u skoro prazne restorane i tražili sto za večeru, samo da bi nam rekli "Nema mjesta na raspolaganju." Jednom smo naglasili da u restoranu nema skoro nikoga i rekli su nam: "Da, ali ako dolazi grupa, potreban nam je prostor."

Isto važi i za alkohol. Gorbačova kampanja umjerenosti bila je u potpunom zamahu. Neki ljudi iz ruskih timova došli su u naš hotel jedne večeri, a svi smo se složili da bi neko piće bilo dobra ideja – ali je, gotovo sve, uključujući i Berjozke, bilo zatvoreno u Moskvi nakon 5 ili 6 poslijepodne. Potrošili smo 90 minuta u taksiju koji je išao od restorana do restorana kako bi pokušali da ubijedimo nekoga da nam proda alkohol i konačno nabavili dvije bočice sovjetskog šampanjca. Trud se isplatio.

Berijozki je sada nestao, a tada je i nešto drugo u Moskvi bilo uobičajeno: šverceri ili lokalci koji su posmatrali strance i pokušavali da ih ubijede da prodaju svoje plave farmerke ili teniske patike .

Imao sam Reebok Pumps na jednom od putovanja, najljepše patike u to vrijeme, a jedan momak je došao i rekao da želi da ih kupi i ponudio mi cijenu (zvanični odnos u to vrijeme je bilo 62 kopejke za 1 dolar). Pitao sam ga šta ću nositi ako prodam cipele.

"Daću ti moje cipele," rekao je on, a to nije ublažilo njegovu ponudu.

Ljubazno sam prešao preko ponude..

Proletarijat

Ljudi iz drugih timova bili su izuzetno fini prema nama. Sjećam ih se - Nikita Šangin, Kolja Kuranti, Boris Borodin, a pre svega, Aleksandar (Saša) Druz, koji je, mislim, još uvijek u emisiji. Saša je bio iz Lenjingrada, a kada smo išli tamo tokom jednog od putovanja, on mi je organizovao "Raskoljnikov" turneju po gradu. Upravo sam bio pročitao „Zločin i kaznu“, tako da je to bio savršen trenutak. Kao kompenzaciju, odveo sam ga u Berjozku u hotelu Rossia kada smo se vratili u Moskvu.

"Hajde da uđemo i uzmemo nešto dobro," rekao sam mu.

"Uvijek sam želio da odem na jedno od tih mjesta, ali ne mogu, nisam stranac," rekao je.

"Znaš li engleski?" pitao sam.

"Mogu reći "da"," rekao je.

"Savršeno, idemo prema stražaru i razgovaraćemo i svaki put kada prestanem da pričam i pogledam te, kaži "da"," odgovorio sam.

Upalilo je.

Vorošilov je, naravno, bio utjecajna figura, i bio je dobar prema nama. Uvijek je pitao da li postoji nešto što smo htjeli da radimo ili vidimo. Trebali smo samo da tražimo od njega da to sredi.

To su bila tzv. "zlatna djeca". Oni ili njihovi roditelji su bili "neko" u sovjetskom društvu.

Ali imao sam šanse da lutam, bez pratnje, i tada je bilo zaista zabavno.

U početku, ljudi su bili oprezni u slučaju da ih neko vidi kako pričaju sa mnom. Bio sam očigledno stranac, i od toga nije bilo mnogo toga goreg. Obično sam u Moskvi nosio istu odjeću kao i u podzemnoj željeznici u Njujorku – pocijepane farmerice, široke džempere, majice, naočale za sunce Rej Ban i moj Walkman. Neki ljudi iz drugih timova pitali su moje kolege da li sam iz siromašne porodice. Bio sam čudan stranac u Moskvi, a jako sam uživao.

Zato što sam bio u emisiji četiri puta za šest meseci, neki su počeli da me prepoznaju, posebno dva ili tri dana nakon emitovanja emisije.

U to vrijeme nosio sam svoj hrišćanski krst sa spoljne strane košulje, a mnogi ljudi su mi prilazili i šaputali: "I ja sam vjernik."

Jednom sam bio u moskovskom metrou, u mojoj odjeći za podzemnu u Njujorku. Kao i obično, većina ljudi nije želela da se sretnemo pogledima ili da neko drugi u vozu vidi da me gledaju.

Ali stariji momak, možda u 40-im godinama, došao je do mene. Skinuo sam Walkman.

"Ti si u američkom timu u emisiji "Šta? Gdje? Kada?," rekao je.

"Da," odgovorio sam.

"Sjajno je što si ovde u Moskvi", rekao je. Zatim je zastao i rekao: "Vaš tim igra veoma loše."

Kada ste u pravu, u pravu ste. Samo sam se nasmijao i klimnuo glavom. On se rukovao sa mnom i poželio mi lijep provod u Moskvi.

Finale sezone za emisiju je bilo 29. decembra a 31. decembra smo bili još uvijek u Moskvi. Otišli smo na večernju predstavu La Travijata, na ruskom, u Kremlju; onda smo naoružani šampanjcem koju smo kupili unaprijed, otišli na Crveni trg i igrali smo u velikom krugu kada je sat otkucao ponoć i 1989. godinu.

To je bilo nevjerovatno i puno sam toga naučio. Nikada ne bih želio da živim u Moskvi, kao što je tada bila, ali sam želio da se vratim u posjetu i vidim prijatelje koje sam tada upoznao. Mislio sam u to vrijeme da se to nikada neće dogoditi.

Petnaest minuta slave mi je dalo život pun sjećanja; ali što je još važnije, naučilo me je da mogu naći prijatelje na mjestima za koje sam čuo da ću naći samo neprijatelje. Potvrda za to mi je stigla samo nekoliko godina kasnije, kada sam otišao da živim u Centralnoj Aziji.

Završna nota

Moram da se zahvalim mojim timskim kolegama u toj igri - Stefanu, Ilonu, Alisonu, Stefani, Lindi, Gilu, Gregu L. i Gregu S.

Svako koga emisija zanima može je vidjeti ovdje.

Na ovim emisijama izvodim samo nastupe ispred kamera (na primjer, 1:21: 00-1:22:11 na emisiji br. 4 i 1:08:30 na emisiji br. 6) koji nemaju nikakve govorne dijelove. Ja ne preporučujem da svi gledaju, jer su dugačke emisije. Ali ako ste nostalgični ili radoznali da vidite kako su ljudi tada izgledali u Moskvi ili kako je grupa Amerikanaca izgledala na sovjetskom TV programu ili kako je izgledala najveća emisija u SSSR-u 1988. godine, sve je tu. Moj tim je tim broj 1 i uvijek me možete vidjeti na par sekundi kada izlazimo na početku emisije.

XS
SM
MD
LG