Alistair Lyon (Reuters), preveo Nedim Dervišbegović
Arapi koje je ošamutilo popularno previranje u Tunisu se pitaju da li se brzi pad jednog naizgled sigurnog diktatora može ponoviti u Sjeveroj Africi ili negdje drugo.
Ali bez obzira na skriveni bijes zbog ekonomskih poteškoća i političke opresije u skoro svim, osim u onim najbogatijim, dijelovima arapskog svijeta, policijske države u regionu su se pokazake kao iznimno vješte i sposobne pri potiskivanju pritiska za reformama.
Arapi koji žele da se njihovi glasovi čuju su među onima koji se nadaju da će se to promijeniti, dok su islamski militanti iskoristili priliku da Tunis prikažu kao primjer onoga što čeka druge arapske vođe čiji je nedostaka demokratskog kredibiliteta često zanemaren od strane Zapada dokle god su u stanju da drže radikalni islam pod kontrolom i da se bore protiv al Kaide.
"Ljudi su moćniji od tirana," uzviknuo je vatreni anti-američki šitski imam Moktada al-Sadr iz Iraka. "Tuniski narod je okrenuo crnu stranicu svojom snagom, bez okupacije i strane intervencije."
Ali teško da je iko očekivao da naizgled stabilni i relativno prosperitetni Tunis budi prva zemlja nakon nekoliko decenija čiji će narod srušiti autoritativnog vladara.
(Fotogalerija: Kraj vladavine Bin Alija)
Tunis: Kraj vladavine Bin Alija
Tako da je potreban oprez u ocjenjivanju da li se nedemokratski režimi koji preovladavaju u sjevernoameričkim zemljama, kao i u ostatku arapskog svijeta osim u Iraku i Libanu, mogu pokazati tako krhkim kao onaj bivšeg predsjednika Ben Alija.
Alžir je do sada uspio držati pod kontrolom višesedmične nasilne proteste zbog nezaposlenosti, stambenog nedostatka i visokih cijena hrane, djelimično smanjenjem cijena šećera i jestivog ulja.
Preventivne mjere
Nekoliko arapskih zemalja, uključujući i Libiju, su stavile cijene pod kontrolu rezanjem poreza i zamrzavanjem ili poništavanjem planiranog smanjivanja subvencija u pokušaju da ublaže opšte nezadovoljstvo zbog ekonomskih teškoća.
"Ako ne prihvatite promjenu, ona će se desitti vama -- to je poruka iz Tunisa za arapske vođe," kaže Saad Djebbar, alžirski advokat i politički analitičar sa londonskom adresom.
On kaže da vlade Alžira, Maroka i Egipta imaju jaču podršku nego Ben Ali, ali njihovi narodi trpe od istih bolesti, pogotovo nedostatka poslova i stanova.
"Naravno da Alžirci moraju obratiti pažnju ali najvažnija zemlju u ovom pogledu ovoga je Egipat," kaže Djebbar, koji smatra da bi predsjedniku Hosniju Mubaraku sada bilo mnogo teže da traži još jedan mandat ili da ga naslijedi njegov sin Gamal.
Mubarak, kojem su 82 godine, vlada već 30 godina i očekuje se da će biti kandidat i na septembarskim izborima.
Njegov ministar vanjskih poslova, Ahmed Aboul Gheit, je odbacio kao "prazne riječi" ideju da bi se pobuna na tuniski način mogla proširiti.
Hamdy Hassan, vođa egipatske "Muslimanske braće", kaže da njegova zemlja, kao i Tunis, pati zbog represivne vlade, namještenih izbora, nepotizma, korupcije i nezaposlenosti.
"Kada će se desiti ova eksplozija? Bog zna," kazao je Hassan, dodajući da svaki arapski vođa sada "sprema svoj avion ili račune" i pooštrava sigurnosne mjere kako bi učvrstio svoju poziciju.
Još nije jasno kakvu je ulogu tuniska vojska imala u konačnom svrgavanju Ben Alija, ali na kraju on ili nije bio voljan ili spreman da uguši protivnike brutalnom silom.
Egipat i Alžir, čije su sigurnosne snage ugušile snažne pobune islamskih militanata u devedesetim, ne izgledaju da će se lako srušiti same od sebe zbog protesta nenaoružane mase.
Također, same demonstracije vjerovatno neće uspjeti negdje drugo -- veliki protesti u Iranu 2009. godine nakon kontroverznih izbora su potisnuti od strane sigurnosnih snaga i islamskih milicija čiji su pripadnici spremni da poginu i ubiju za vladajući sistem.
Libija je imuna?
Bivši libijski islamski militant, koji nije želio dati svoje ime, kaže da je njegova zemlja, osim nemirnog regiona Bengazija, imuna na zarazu iz Tunisa.
Glavni razlozi su mreža plemenskih saveza koja podupire vlast Muamera Gadafija, naftno bogatstvo, geografska razuđenost stanovništva i svijest da je državni aparat spreman da upotrijebi nasilje prema političkim protivnicima i pritvorenicima.
Kako god, arapske vođe će morati pažljivo procijeniti da li će im težište biti na potiskivanju nezadovoljstva ili će početi umjerene reformske kako bi izbjegli eksploziju kao što je ona u Tunisu.
"Istina je da su vlade u Egiptu i Alžiru posebno sposobne da se nose da ovakvom vrstom nemira," kaže Michael Willis, stručnjak ya Sjevernu Afriku sa Univeryiterta Oxford.
Willis: Ako arapske vlade imaju imalo osjećaja, pokrenuće reforme
"Ali zbog toga će Arapi manje poštovati režim i oni će svuda postati odvažniji," dodaje Willis. "Ako arapske vlade imaju imalo osjećaja, pokrenuće reforme. Tunis je bio tako zatvoren da je i malo otvranaje oslobodilo pritisak."
Potencijala za nemire ima u svim arapskim zemljama, ali je samo u Tunisu pritisak odozdo doveo do svrgavanja čefa države.
Marina Ottaway, direktorica programa za Bliski Istok u fondaciji Carnegie Endownment, kaže da je teško identificirati tačku u kojoj "hronično nezadovoljstvo prerasta u punu pobunu", posebno u zemljama koje nemaju organizovanu opoziciju.
"Naravno da se to ne može isključiti kao mogućnost, posebno u Sjevernoj Africi, Egiptu i, vjerovatno, Jordanu," smatra ona. "Činjenica da se predsjednik Tunisa predao daje poticaj drugim zemljama, ali to ne znači da će se to i desiti."
