Autor: Sean Coughlan (BBC), prevela: Ena Stevanović
23. aprila je 449. rođendan Williama Shakespearea. Zapravo, može biti da mu je tada jer još uvijek ne znamo kada je tačno rođen. Poznat je datum njegovog krštenja na kojem je njegovo ime zabilježeno na latinskom kao "Gulielmus", što znači da je rođen nekoliko dana prije toga.
Međutim, sve je to nagađanje. Beskrajne debate o identitetu autora poznatih drama proizilaze iz toga što je čitava njegova životna priča zasnovana na nagađanjima.
Ipak, nova knjiga pod nazivom „William Shakespeare izvan svake sumnje“ želi jednom i zauvijek okončati nagađanja i otvoreno se suprotstaviti onima koji dovode u pitanje njegovo autorstvo.
Osamdesetdvogodišnji Stanley Wells, počasni predsjednik Shakespearove rodne zaklade i ugledni šekspirijanski učenjak je okupio poznate svjetske akademike kako bi odbrabio autora.
Snobizam
Zašto se postavlja toliko pitanja o identitetu autora?
„Mislim da taj fenomen istrajava djelimično zbog snobizma, ali i zbog osjećaja ogorčenosti pa čak i bijesa što je neko tako skromnog porijekla bio u stanju stvoriti ta genijalna djela,“ kaže prof.Wells.
Paul Edmonson i Stanley Wells se oštro protive sumnjama u autorstvo i odbijaju ideju da ograničeno formalno obrazovanje isključuje Shakespearea kao autora pomenutih drama.
„Mnogo toga je zasnovano na neznanju, posebno o elizabetanskom obrazovnom sistemu, o tome šta je dječak iz Stratforda mogao naučiti u lokalnoj gimnaziji.“
„Radilo se o ograničenom, ali vrlo intenzivnom klasičnom obrazovanju iz oblasti retorike i oratorija, latinski se govorio od osme godine, kako u učionici tako i na igralištu.“
Jedan od urednika Paul Edmondson kaže da su napadi na autorstvo dio šire kulture teorija zavjere. Postoji stalna tendencija da se dokaže da „stvarnost nije onakva kakvom se čini“.
Ova knjiga pokazuje koliko dugo ta borba zapravo traje.
U periodu od 1850.godine se tvrdilo da je Francis Bacon autor drama. Kada su te tvrdnje izašle iz mode, Christopher Marlowe je smatran tajnim autorom, uz argument da je lažirao svoju smrt i posudio Shakespearovo ime za svoja djela.
Ta teorija je odbačena 1920. kada je otkriven izvještaj mrtvozornika u kojem stoji da je Marlowe mogao biti ubijen u vrlo sumnjivim okolnostima, ali je i dalje nedvosmisleno mrtav i pokopan mnogo prije nego što su napisane mnoge od Shakespeareovih drama.
Edward de Vere, sedamnaesti grof od Oxforda je tada postao najpopularniji alternativni autor. Takve tvrdnje su se uglavnom zasnivale na njegovoj navodno većoj podobnosti ulozi pisca, više je putovao i u njegovom osobnom životu je bilo sličnosti sa Shakespeareovim likovima.
S druge strane, šekspirijanski učenjaci snažno odbijaju takve tvrdnje kojima nedostaju vjerodostojni dokazi koji bi ih poduprijeli.
Međutim, ono što je najviše potaklo prof.Wellsa je činjenica da preispitivanje autentičnosti Shakespeareovog autorstva izgleda ulazi u mainstream.
„Smeta mi to da se ovo širi,“ kaže Wells.
Deklaracija o osnovanoj sumnji o identitetu Williama Shakespearea je okupila istaknute potpisnike, s tvrdnjom da nema dovoljno dokaza koji bi povezali čovjeka iz Stratforda sa dramama koje se pripisuju njegovom imenu.
I film pod nazivom „Anonimni“ je podržao zastupnike ideje da je grof od Oxforda stvarni autor drama.
Razlog, ali ne i potreba
Prof.Wells, jedan od najvjernijih Shakespearovih branitelja je ponovo započeo bitku.
„Sasvim je tačno da ne znamo onoliko koliko bismo željeli znati o Shakespeareu. Međutim, znamo mnogo više o njemu nego o većini pisaca iz njegovog vremena.“
Oboriti suparničke tvrdnje je mnogo jednostavnije nego podržati Shakespearove.
No, prof.Wells i g.Edmondson tvrde da nema ništa misteriozno ni čudno u nedostatku dokumentacije ili informacija o Shakespearovom životu. U njihovoj knjizi se navode dokazi za to da je Shakespeare doista živio i radio u Londonu i da su njegov identitet i autorstvo neupitni. Postoje i suvremene reference na grofa od Oxforda i Shakespearea koje ukazuju na to da oni bili zasebni autori.
U knjizi se navodi da struktura drama ukazuje na autora sa velikim praktičnim profesionalnim znanjem i iskustvom u pozorištu, a ne na amaterskog diletantskog pjesnika.
Argumenti da Shakespearove drame uključuju suradnju su prikazani kao još jedan dokaz o vjerodostojnosti njegove povijesne uloge kao autora.
Stupanj dvojbe
Prof.Wells opisuje sve veću svijet o suradnji kao najveće nedavno otkriće u šekspirijanskoj znanosti. Magistar Shakespeareovih autorskih studija William Leahy sa Univerziteta Brunel podržava tvrdnju da se identitet drama treba promatrati kao otvoreno pitanje.
Dr.Leahy odbacije tvrdnje o Oxfordu, Baconu i Marloweu, ali ne prihvaća ideju jednog autora. Umjesto toga, on vjeruje da je u stvaranju drama sudjelovalo šest do osam različitih autora, uključujući i Shakespearea.
U ovoj verziji priče, Shakespeare je glavni urednik, organizator i autor skripti, ali ne nužno i jedini autor drama koje se pripisuju njegovom imenu.
Dr.Leahy kaže da je odsustvo osobnih dokaza iz Shakespeareovog života u najmanju ruku neobično i da je dokumentacija koja se u jednom trenutku pojavila ponovo nestala.
Nedostatak informacija o Shakespeareu ga čini bijelim platnom na koje drugi mogu projicirati svoje vlastite emocije, što može izazvati vrlo snažna osjećanja ukoliko se taj identitet dovede u pitanje. Dr.Leahy kaže da je dobio mnoga pisma od bijesnih ljubitelja Shakespeareovog lika i djela.
Međutim, Leahy kaže da u ovoj priči postoji previše labavih niti da bi se pitanje autorstva ignoriralo.
„Ovo nije jednostavna priča,“ zaključuje on.
23. aprila je 449. rođendan Williama Shakespearea. Zapravo, može biti da mu je tada jer još uvijek ne znamo kada je tačno rođen. Poznat je datum njegovog krštenja na kojem je njegovo ime zabilježeno na latinskom kao "Gulielmus", što znači da je rođen nekoliko dana prije toga.
Međutim, sve je to nagađanje. Beskrajne debate o identitetu autora poznatih drama proizilaze iz toga što je čitava njegova životna priča zasnovana na nagađanjima.
Ipak, nova knjiga pod nazivom „William Shakespeare izvan svake sumnje“ želi jednom i zauvijek okončati nagađanja i otvoreno se suprotstaviti onima koji dovode u pitanje njegovo autorstvo.
Osamdesetdvogodišnji Stanley Wells, počasni predsjednik Shakespearove rodne zaklade i ugledni šekspirijanski učenjak je okupio poznate svjetske akademike kako bi odbrabio autora.
Snobizam
Zašto se postavlja toliko pitanja o identitetu autora?
„Mislim da taj fenomen istrajava djelimično zbog snobizma, ali i zbog osjećaja ogorčenosti pa čak i bijesa što je neko tako skromnog porijekla bio u stanju stvoriti ta genijalna djela,“ kaže prof.Wells.
Paul Edmonson i Stanley Wells se oštro protive sumnjama u autorstvo i odbijaju ideju da ograničeno formalno obrazovanje isključuje Shakespearea kao autora pomenutih drama.
„Mnogo toga je zasnovano na neznanju, posebno o elizabetanskom obrazovnom sistemu, o tome šta je dječak iz Stratforda mogao naučiti u lokalnoj gimnaziji.“
„Radilo se o ograničenom, ali vrlo intenzivnom klasičnom obrazovanju iz oblasti retorike i oratorija, latinski se govorio od osme godine, kako u učionici tako i na igralištu.“
Jedan od urednika Paul Edmondson kaže da su napadi na autorstvo dio šire kulture teorija zavjere. Postoji stalna tendencija da se dokaže da „stvarnost nije onakva kakvom se čini“.
Ova knjiga pokazuje koliko dugo ta borba zapravo traje.
U periodu od 1850.godine se tvrdilo da je Francis Bacon autor drama. Kada su te tvrdnje izašle iz mode, Christopher Marlowe je smatran tajnim autorom, uz argument da je lažirao svoju smrt i posudio Shakespearovo ime za svoja djela.
Ta teorija je odbačena 1920. kada je otkriven izvještaj mrtvozornika u kojem stoji da je Marlowe mogao biti ubijen u vrlo sumnjivim okolnostima, ali je i dalje nedvosmisleno mrtav i pokopan mnogo prije nego što su napisane mnoge od Shakespeareovih drama.
Edward de Vere, sedamnaesti grof od Oxforda je tada postao najpopularniji alternativni autor. Takve tvrdnje su se uglavnom zasnivale na njegovoj navodno većoj podobnosti ulozi pisca, više je putovao i u njegovom osobnom životu je bilo sličnosti sa Shakespeareovim likovima.
S druge strane, šekspirijanski učenjaci snažno odbijaju takve tvrdnje kojima nedostaju vjerodostojni dokazi koji bi ih poduprijeli.
Međutim, ono što je najviše potaklo prof.Wellsa je činjenica da preispitivanje autentičnosti Shakespeareovog autorstva izgleda ulazi u mainstream.
„Smeta mi to da se ovo širi,“ kaže Wells.
Deklaracija o osnovanoj sumnji o identitetu Williama Shakespearea je okupila istaknute potpisnike, s tvrdnjom da nema dovoljno dokaza koji bi povezali čovjeka iz Stratforda sa dramama koje se pripisuju njegovom imenu.
I film pod nazivom „Anonimni“ je podržao zastupnike ideje da je grof od Oxforda stvarni autor drama.
Razlog, ali ne i potreba
Prof.Wells, jedan od najvjernijih Shakespearovih branitelja je ponovo započeo bitku.
„Sasvim je tačno da ne znamo onoliko koliko bismo željeli znati o Shakespeareu. Međutim, znamo mnogo više o njemu nego o većini pisaca iz njegovog vremena.“
Oboriti suparničke tvrdnje je mnogo jednostavnije nego podržati Shakespearove.
No, prof.Wells i g.Edmondson tvrde da nema ništa misteriozno ni čudno u nedostatku dokumentacije ili informacija o Shakespearovom životu. U njihovoj knjizi se navode dokazi za to da je Shakespeare doista živio i radio u Londonu i da su njegov identitet i autorstvo neupitni. Postoje i suvremene reference na grofa od Oxforda i Shakespearea koje ukazuju na to da oni bili zasebni autori.
U knjizi se navodi da struktura drama ukazuje na autora sa velikim praktičnim profesionalnim znanjem i iskustvom u pozorištu, a ne na amaterskog diletantskog pjesnika.
Argumenti da Shakespearove drame uključuju suradnju su prikazani kao još jedan dokaz o vjerodostojnosti njegove povijesne uloge kao autora.
Stupanj dvojbe
Prof.Wells opisuje sve veću svijet o suradnji kao najveće nedavno otkriće u šekspirijanskoj znanosti. Magistar Shakespeareovih autorskih studija William Leahy sa Univerziteta Brunel podržava tvrdnju da se identitet drama treba promatrati kao otvoreno pitanje.
Dr.Leahy odbacije tvrdnje o Oxfordu, Baconu i Marloweu, ali ne prihvaća ideju jednog autora. Umjesto toga, on vjeruje da je u stvaranju drama sudjelovalo šest do osam različitih autora, uključujući i Shakespearea.
U ovoj verziji priče, Shakespeare je glavni urednik, organizator i autor skripti, ali ne nužno i jedini autor drama koje se pripisuju njegovom imenu.
Dr.Leahy kaže da je odsustvo osobnih dokaza iz Shakespeareovog života u najmanju ruku neobično i da je dokumentacija koja se u jednom trenutku pojavila ponovo nestala.
Nedostatak informacija o Shakespeareu ga čini bijelim platnom na koje drugi mogu projicirati svoje vlastite emocije, što može izazvati vrlo snažna osjećanja ukoliko se taj identitet dovede u pitanje. Dr.Leahy kaže da je dobio mnoga pisma od bijesnih ljubitelja Shakespeareovog lika i djela.
Međutim, Leahy kaže da u ovoj priči postoji previše labavih niti da bi se pitanje autorstva ignoriralo.
„Ovo nije jednostavna priča,“ zaključuje on.
