U blizini Kiseljaka, četrdesetak kilometara od Sarajeva, u mjesnoj zajednici Bilalovac rade dvije škole - hrvatska i bošnjačka. Zajedničko im je zvono, odmori i putovanje do škole.
Sve ostalo je podijeljeno. Sjede u različitim učionicama, uče po različitim nastavnim planovima i programima i, nažalost, kažu da ne bi željeli mijenjati sadašnje stanje.
Iako roditelji kažu da bi djeca, bez obzira na nacionalnost, trebalo da uče zajedno, politika postojećih predstavnika vlasti nije učinila ništa da spriječi aparthejd u bh.školama.
U 21.vijeku, u ujedinjenoj Evropi, gotovo je nevjerovatno da postoje škole u kojima djeca, samo zbog toga što su različite nacionalnosti, ne idu u isti razred. A u Bosni i Hercegovini, gotovo većina škola funkcioniše upravo na tom principu - tzv. dvije škole pod jednim krovom. U to smo se uvjerili posjetom Osnovnoj školi u Brestovskom, mjestu udaljenom nekoliko kilometara od Kiseljaka, a četrdesetak od glavnog grada države, Sarajeva. Djeci hrvatske i bošnjačke nacionalnosti jedino zajedničko su ulazna vrata i zvono. I što je najgore u čitavoj priči, misle da je to sasvim u redu. Razgovarali smo s djecom:
"Pa, ne ide mi se sa njima."
RSE: Po čemu su oni različiti od tebe?
"On je iz Zovinovića, samo što je druga vjera."
RSE: Da li bi volio da zajedno s njima ideš u školu?
"Ne bih."
RSE: Zašto?
"Pa, oni uče svoje, mi svoje."
RSE: A šta je to „vaše“, a šta je to „njihovo“?
"Pa naši predmeti i njihovi predmeti"
RSE: Hajde mi reci nekoliko predmeta koji su vama drugačiji
"U njih hemija, u nas kemija"
RSE: A zašto misliš da biste se tukli kada biste išli u istu školu?
"Pa zato što smo različitih vjera."
Osim djece, odvojeni su i nastavnici. Svako ima svoju zbornicu i dva različita plana i programa. Jedni uče po bosanskom, drugi po hrvatskom. Jezik i istorija im se, itekako, razlikuju, kaže profesor povijesti Dalibor Ružička, koji predaje djeci hrvatske nacionalnosti:
„Po hrvatskom nastavnom planu i programu više se daje prednost tih veza sa Hrvatskom koje postoje kroz povijest i u više razdoblja se preplitale. Bosanski plan i program, čini mi se, malo više forsira tu razdvojenost.“
Direktori «dvije škole pod istim krovom», jedan Bošnjak, a drugi Hrvat, različito gledaju na razdvajanje djece. I dok Saudin Dahija kaže kako je to nedopustivo, Antun Milos ističe da je to želja roditelja:
Dahija: Problemi su uvijek oko korištenja sale, pošto je pretrpano. Vrlo je teško uskladiti rasporede s drugim školama. To je jedan od razloga o čemu bi naše društvo u budućnosti trebalo da porazmisli i po tom pitanju da poradi i da se ovo riješi i da se škole odijele, kako bi se našim učenicima olakšalo školovanje.
Milos: Mislim da učenici i njihovi roditelji, moji nastavnici i ja radimo onako kako mislimo da treba da radimo i da se ispoštuje zakon, a pogotovo da se ispoštuje pravo djeteta i pravo roditelja.
Nisu samo područne škole u okolini Kiseljaka podijeljene. I u samom gradu, u jednom dvorištu postoje dvije zgrade, odnosno dvije škole, jedna za Hrvate, druga za Bošnjake. Djeca se ne druže ni u školskom dvorištu.
RSE: Zašto Bošnjaci idu u jednu, a Hrvati u drugu školu?
"Pa mislim zato što je to bolje. Muslimani vjeruju u muslimanske dužnosti, a Hrvati u hrvatske dužnosti."
"Ja mislim da trebamo ići razdvojeno, jer su različite vjere i različite crkve."
Uprkos činjenici kako djeca obje nacionalnosti svijet oko sebe posmatraju kroz nacionalnu prizmu, njihovi roditelji misle sasvim drugačije.
"Svake je nacionalnosti bilo. Bio je i Musliman, i Srbin i Hrvat, bez obzira ko je. Mi smo se svi fino slagali. A sad, meni kako je – skroz neugodno."
RSE: Da li biste vi voljeli da vaša djeca idu sa bošnjačkom?
"Pa normalno. Dok su manji da se navikavaju. Kasnije, što su veći, sve je teže."
"Išla sam tada sa Hrvatima, Srbima. Nije bilo razlike između nas. Ja bih bila za to da djeca idu zajedno. To je baš ružno da se djeca odvajaju."
Stavovi djece, više-manje su nešto što se može naučiti samo u porodici i školi, pa je teško povjerovati da se roditelji zalažu da njihovi potomci pohađaju zajedno nastavu, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nažalost, nisu jedini koji snose krivicu zbog toga što se djeca deklarišu na „njihove“ i „naše“. Projekat nacionalne zajednice u potpunosti živi, mada se političari deklarativno zalažu za zajedničke škole. U praksi čine sve da ih što više razdvoje.
Sve ostalo je podijeljeno. Sjede u različitim učionicama, uče po različitim nastavnim planovima i programima i, nažalost, kažu da ne bi željeli mijenjati sadašnje stanje.
Iako roditelji kažu da bi djeca, bez obzira na nacionalnost, trebalo da uče zajedno, politika postojećih predstavnika vlasti nije učinila ništa da spriječi aparthejd u bh.školama.
U 21.vijeku, u ujedinjenoj Evropi, gotovo je nevjerovatno da postoje škole u kojima djeca, samo zbog toga što su različite nacionalnosti, ne idu u isti razred. A u Bosni i Hercegovini, gotovo većina škola funkcioniše upravo na tom principu - tzv. dvije škole pod jednim krovom. U to smo se uvjerili posjetom Osnovnoj školi u Brestovskom, mjestu udaljenom nekoliko kilometara od Kiseljaka, a četrdesetak od glavnog grada države, Sarajeva. Djeci hrvatske i bošnjačke nacionalnosti jedino zajedničko su ulazna vrata i zvono. I što je najgore u čitavoj priči, misle da je to sasvim u redu. Razgovarali smo s djecom:
"Pa, ne ide mi se sa njima."
RSE: Po čemu su oni različiti od tebe?
"On je iz Zovinovića, samo što je druga vjera."
RSE: Da li bi volio da zajedno s njima ideš u školu?
"Ne bih."
RSE: Zašto?
"Pa, oni uče svoje, mi svoje."
RSE: A šta je to „vaše“, a šta je to „njihovo“?
"Pa naši predmeti i njihovi predmeti"
RSE: Hajde mi reci nekoliko predmeta koji su vama drugačiji
"U njih hemija, u nas kemija"
RSE: A zašto misliš da biste se tukli kada biste išli u istu školu?
"Pa zato što smo različitih vjera."
Odvojeni i nastavnici
Osim djece, odvojeni su i nastavnici. Svako ima svoju zbornicu i dva različita plana i programa. Jedni uče po bosanskom, drugi po hrvatskom. Jezik i istorija im se, itekako, razlikuju, kaže profesor povijesti Dalibor Ružička, koji predaje djeci hrvatske nacionalnosti:
„Po hrvatskom nastavnom planu i programu više se daje prednost tih veza sa Hrvatskom koje postoje kroz povijest i u više razdoblja se preplitale. Bosanski plan i program, čini mi se, malo više forsira tu razdvojenost.“
Direktori «dvije škole pod istim krovom», jedan Bošnjak, a drugi Hrvat, različito gledaju na razdvajanje djece. I dok Saudin Dahija kaže kako je to nedopustivo, Antun Milos ističe da je to želja roditelja:
Dahija: Problemi su uvijek oko korištenja sale, pošto je pretrpano. Vrlo je teško uskladiti rasporede s drugim školama. To je jedan od razloga o čemu bi naše društvo u budućnosti trebalo da porazmisli i po tom pitanju da poradi i da se ovo riješi i da se škole odijele, kako bi se našim učenicima olakšalo školovanje.
Milos: Mislim da učenici i njihovi roditelji, moji nastavnici i ja radimo onako kako mislimo da treba da radimo i da se ispoštuje zakon, a pogotovo da se ispoštuje pravo djeteta i pravo roditelja.
Nisu samo područne škole u okolini Kiseljaka podijeljene. I u samom gradu, u jednom dvorištu postoje dvije zgrade, odnosno dvije škole, jedna za Hrvate, druga za Bošnjake. Djeca se ne druže ni u školskom dvorištu.
RSE: Zašto Bošnjaci idu u jednu, a Hrvati u drugu školu?
"Pa mislim zato što je to bolje. Muslimani vjeruju u muslimanske dužnosti, a Hrvati u hrvatske dužnosti."
"Ja mislim da trebamo ići razdvojeno, jer su različite vjere i različite crkve."
Uprkos činjenici kako djeca obje nacionalnosti svijet oko sebe posmatraju kroz nacionalnu prizmu, njihovi roditelji misle sasvim drugačije.
"Svake je nacionalnosti bilo. Bio je i Musliman, i Srbin i Hrvat, bez obzira ko je. Mi smo se svi fino slagali. A sad, meni kako je – skroz neugodno."
RSE: Da li biste vi voljeli da vaša djeca idu sa bošnjačkom?
"Pa normalno. Dok su manji da se navikavaju. Kasnije, što su veći, sve je teže."
"Išla sam tada sa Hrvatima, Srbima. Nije bilo razlike između nas. Ja bih bila za to da djeca idu zajedno. To je baš ružno da se djeca odvajaju."
Stavovi djece, više-manje su nešto što se može naučiti samo u porodici i školi, pa je teško povjerovati da se roditelji zalažu da njihovi potomci pohađaju zajedno nastavu, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nažalost, nisu jedini koji snose krivicu zbog toga što se djeca deklarišu na „njihove“ i „naše“. Projekat nacionalne zajednice u potpunosti živi, mada se političari deklarativno zalažu za zajedničke škole. U praksi čine sve da ih što više razdvoje.
