Ja sam za lustraciju. Onu koja pretpostavlja da u javnom životu na određeni broj godina ne mogu djelovati osobe koje su sudjelovale u progonima i prokazivanju drugih ljudi zbog političkih uvjerenja. Kao profesionalni progonitelji, ili kao suradnici-amateri. Bilo kada, i bilo gdje. U prošlosti i danas.
Takve lustracije nema niti će je biti. Na vlasti i u opoziciji, u pravosuđu i na sveučilištima, u medijima i u vjerskim zajednicima, u privredi, u školstvu i zdravstvu, danas se na čelnim mjestima, na ovim prostorima kao i svugdje u svijetu, nalaze tisuće i tisuće takvih ljudi.
Kada se stalno obnavlja priča o lustraciji o tome treba voditi računa. Tko će lustrirati lustratore? Potencijalni najozbiljni kandidati za lustraciju danas su nova elita. Zato ne budimo licemjeri. Bitna je politička, a tek potom zakonska dimenzija raščišćavanja s prošlošću.
Lustracijski zakoni koje su donijele mnoge postkomunističke zemlje zamišljeni su kao čišćenje javnog života od pripadnika nekadašnjeg represivnog aparata i njihovih suradnika. Različiti su u pojedinim zemljama, različiti su i dometi. Učinci ovise ponajviše o razini demokracije koja je uspostavljena ili koju su baštinile te zemlje. Čini se da su češki, poljski i njemački pogodili osnovnu namjeru. Svjedoci smo da su i u tim zemljma vođene ozbiljne rasprave, jer su se otvorila brojna moralna, etička i politička pitanja. Svjedoci smo i da su ponegdje lustracijski zakoni izazvali nove podjele i postali sredstvo političkih obračuna do karikaturalnih razmjera. Najnoviji rumunjski slučaj zakona zakašnjelog 20 godina dobar je primjer. Makedonski također. I inicijativa bosanskohercegovačkog SDP-a o donošanju zakona o lustraciji na razini Federacije BiH nalikuje na dnevnopolitički obračun.
Srpska književnica Biljana Srbljanović na ovom je portalu izrazila ogorčenje činjenicom što u Srbiji lustracije nije bilo, pa sada birajući Tadića, biraš i Dačića i sav prtljag Miloševićeve Srbije s kojom ta zemlja nije raščistila.
Ni Hrvatska nije donijela nikakav zakon o lustraciji. Prijedlog Hrvatske stranke prava s konca 90-tih tada vladajući HDZ nije prihvatio. Više ga nitko nije predlagao, a povremeno se za njega zauzima desnica.
Ovdašnji analitičari imaju već široko udomaćeno objašnjenje – način nastanka nove hrvatske države i Tuđmanov osebujni koncept nacionalne pomirbe koji je uključivao nacionaliste, emigraciju i preobučene komuniste, kao i rat koji je uslijedio, lustraciju su učinili nemogućom. Mnogi dodaju i da bi rigorozno primijenjeni kriteriji lustracije obuhvatili i samog Tuđmana i dobar dio njegove prvobitne nomenklature. Je li bilo baš tako bilo?
Prije petnaestak dana u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji dugogodišnji HDZ-eov patrijarh Vladimir Šeks na novinarsko pitanje da prokomentira analizu profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Alana Uzelca i odvjetnika Čede Prodanovića, nekada javnog tužitelja, da je od 1990. do 1998. godine iz hrvatskog pravosuđa izbačeno 2.000 ljudi zbog toga što nisu pristali na politički diktat ili zato što su bili Srbi, odgovorio je – nisu zbog toga uklonjeni već zato što su bili dio represivnog sustava i zato što su sudjelovali u politički motiviranim odlukama. Brojku nije opovrgnuo.
Zakona o lustraciji nije bilo, a ljudi su „čišćeni“. Kako? Arbitrarno, selektivno, voluntaristički, ponekad divlje, po kriteriju novouspostavljene podobnosti. Grijesi i „grijesi“ prošlosti opraštani su onima koji su nastavili služiti. Tako je bilo u pravosuđu, javnim službama, medijima, svugdje. Nevladine udruge registrirale su da je početkom 90-tih profesionalno stradalo više desetaka tisuća ljudi. Nekoliko članova prvih hrvatskih vlada javno je svjedočilo da je u državna poduzeća neformalno bilo zabranjeno primati Srbe. Nisu demantirani. Otkaza po liniji nacionalne ili političke podobnosti bilo je na tisuće. Neki su naknadno dobili zadovoljštinu i na sudu, mnogi nisu.
Policija i obavještajne službe koristile su se za političke obračune. Pravosuđe i mediji bili su im na usluzi. Javne potjernice, skovane u političkom i obavještajnom miljeu, vrištale su s ekrana, sa stranica novina, s političkih govornica. Ljudi su doslovno zbog njih gubili glave, posao, stanove. Naručitelji i proizvođači tih tjeralica danas su moćni i bogati. Političari su, suci, odvjetnici, sveučilišni profesori, vlasnici ili urednici medija, vlasnici i direktori poduzeća. Ili rade filmove o strašnim obavještajnim službama bivšeg režima.
Iz starog represivnog sustava, ili dijelova nomenklature u svim oblastima javnog života, ranije povezanih u doušnička kola, regrutirale su se nove elite. Ili novi doušnici, kako više volite. I nastavili raditi što i prije.
Zbog svega toga u tadašnjim međunarodnim analizama Hrvatska je tretirana kao nedovoljno demokratska zemlja.
U Hrvatskoj je, dakle, lustracija izvršena. Ali bila je nezakonita i bila je divlja. Dohvatila je masovno Srbe i „neprilagođene“ Hrvate. Njihovo izbacivanje iz javnog i profesionalnog života malo je ili nimalo nije imalo veze sa stvarnom ulogom tih pojedinaca i prijašnjem sustavu.
Tako je nastalo jedno krhko društvo, nesigurno i povodljivo.
„Komunjara“, „udbaš“, „kosovac“, „četnik“ postala je jeftina etiketa opće prakse za političke neistomišljenike ili ljude druge nacije. Za njom posežu i nedoučeni skribomani, i zagrižljivi nacionalisti, ali i ozbiljni ljudi. Postala je opće mjesto. „Komunistički mentalitet“ omiljena je fraza Crkve za obračun sa svakom idejom koja se ne uklapa u njezin mentalitet. Društvo, po njima, ne može naprijed, dok iz javnog života ne nestanu svi oblici toga „mentaliteta“. A koji je to „mentalitet“, sudimo naravno mi.
Evo, dok ovo pišem, čitam i najnoviji uradak s Kaptola. Publicistu i novinara Borisa Dežulovića optužuje se za jezik iz doba komunističkog totalitarizma jer je kritički pisao o dodjeli počasnog doktorata kardinalu Bozaniću.
Etiketa živi vječno, pa makar se društvo zvalo pluralističko.
Zato kada se govori o lustraciji, treba početi od načina konstituiranja države i političke prakse u njoj.
Ona nije bila demokratska i još mnogo vremena treba proći da bi se razgovaralo argumentima.
Ponavljam, jesam za lustraciju. Sveobuhvatnu.
Takve lustracije nema niti će je biti. Na vlasti i u opoziciji, u pravosuđu i na sveučilištima, u medijima i u vjerskim zajednicima, u privredi, u školstvu i zdravstvu, danas se na čelnim mjestima, na ovim prostorima kao i svugdje u svijetu, nalaze tisuće i tisuće takvih ljudi.
Kada se stalno obnavlja priča o lustraciji o tome treba voditi računa. Tko će lustrirati lustratore? Potencijalni najozbiljni kandidati za lustraciju danas su nova elita. Zato ne budimo licemjeri. Bitna je politička, a tek potom zakonska dimenzija raščišćavanja s prošlošću.
Lustracijski zakoni koje su donijele mnoge postkomunističke zemlje zamišljeni su kao čišćenje javnog života od pripadnika nekadašnjeg represivnog aparata i njihovih suradnika. Različiti su u pojedinim zemljama, različiti su i dometi. Učinci ovise ponajviše o razini demokracije koja je uspostavljena ili koju su baštinile te zemlje. Čini se da su češki, poljski i njemački pogodili osnovnu namjeru. Svjedoci smo da su i u tim zemljma vođene ozbiljne rasprave, jer su se otvorila brojna moralna, etička i politička pitanja. Svjedoci smo i da su ponegdje lustracijski zakoni izazvali nove podjele i postali sredstvo političkih obračuna do karikaturalnih razmjera. Najnoviji rumunjski slučaj zakona zakašnjelog 20 godina dobar je primjer. Makedonski također. I inicijativa bosanskohercegovačkog SDP-a o donošanju zakona o lustraciji na razini Federacije BiH nalikuje na dnevnopolitički obračun.
Srpska književnica Biljana Srbljanović na ovom je portalu izrazila ogorčenje činjenicom što u Srbiji lustracije nije bilo, pa sada birajući Tadića, biraš i Dačića i sav prtljag Miloševićeve Srbije s kojom ta zemlja nije raščistila.
Ni Hrvatska nije donijela nikakav zakon o lustraciji. Prijedlog Hrvatske stranke prava s konca 90-tih tada vladajući HDZ nije prihvatio. Više ga nitko nije predlagao, a povremeno se za njega zauzima desnica.
Ovdašnji analitičari imaju već široko udomaćeno objašnjenje – način nastanka nove hrvatske države i Tuđmanov osebujni koncept nacionalne pomirbe koji je uključivao nacionaliste, emigraciju i preobučene komuniste, kao i rat koji je uslijedio, lustraciju su učinili nemogućom. Mnogi dodaju i da bi rigorozno primijenjeni kriteriji lustracije obuhvatili i samog Tuđmana i dobar dio njegove prvobitne nomenklature. Je li bilo baš tako bilo?
Prije petnaestak dana u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji dugogodišnji HDZ-eov patrijarh Vladimir Šeks na novinarsko pitanje da prokomentira analizu profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Alana Uzelca i odvjetnika Čede Prodanovića, nekada javnog tužitelja, da je od 1990. do 1998. godine iz hrvatskog pravosuđa izbačeno 2.000 ljudi zbog toga što nisu pristali na politički diktat ili zato što su bili Srbi, odgovorio je – nisu zbog toga uklonjeni već zato što su bili dio represivnog sustava i zato što su sudjelovali u politički motiviranim odlukama. Brojku nije opovrgnuo.
Zakona o lustraciji nije bilo, a ljudi su „čišćeni“. Kako? Arbitrarno, selektivno, voluntaristički, ponekad divlje, po kriteriju novouspostavljene podobnosti. Grijesi i „grijesi“ prošlosti opraštani su onima koji su nastavili služiti. Tako je bilo u pravosuđu, javnim službama, medijima, svugdje. Nevladine udruge registrirale su da je početkom 90-tih profesionalno stradalo više desetaka tisuća ljudi. Nekoliko članova prvih hrvatskih vlada javno je svjedočilo da je u državna poduzeća neformalno bilo zabranjeno primati Srbe. Nisu demantirani. Otkaza po liniji nacionalne ili političke podobnosti bilo je na tisuće. Neki su naknadno dobili zadovoljštinu i na sudu, mnogi nisu.
Policija i obavještajne službe koristile su se za političke obračune. Pravosuđe i mediji bili su im na usluzi. Javne potjernice, skovane u političkom i obavještajnom miljeu, vrištale su s ekrana, sa stranica novina, s političkih govornica. Ljudi su doslovno zbog njih gubili glave, posao, stanove. Naručitelji i proizvođači tih tjeralica danas su moćni i bogati. Političari su, suci, odvjetnici, sveučilišni profesori, vlasnici ili urednici medija, vlasnici i direktori poduzeća. Ili rade filmove o strašnim obavještajnim službama bivšeg režima.
U Hrvatskoj je, dakle, lustracija izvršena. Ali bila je nezakonita i bila je divlja. Dohvatila je masovno Srbe i „neprilagođene“ Hrvate. Njihovo izbacivanje iz javnog i profesionalnog života malo je ili nimalo nije imalo veze sa stvarnom ulogom tih pojedinaca i prijašnjem sustavu.
Iz starog represivnog sustava, ili dijelova nomenklature u svim oblastima javnog života, ranije povezanih u doušnička kola, regrutirale su se nove elite. Ili novi doušnici, kako više volite. I nastavili raditi što i prije.
Zbog svega toga u tadašnjim međunarodnim analizama Hrvatska je tretirana kao nedovoljno demokratska zemlja.
U Hrvatskoj je, dakle, lustracija izvršena. Ali bila je nezakonita i bila je divlja. Dohvatila je masovno Srbe i „neprilagođene“ Hrvate. Njihovo izbacivanje iz javnog i profesionalnog života malo je ili nimalo nije imalo veze sa stvarnom ulogom tih pojedinaca i prijašnjem sustavu.
Tako je nastalo jedno krhko društvo, nesigurno i povodljivo.
„Komunjara“, „udbaš“, „kosovac“, „četnik“ postala je jeftina etiketa opće prakse za političke neistomišljenike ili ljude druge nacije. Za njom posežu i nedoučeni skribomani, i zagrižljivi nacionalisti, ali i ozbiljni ljudi. Postala je opće mjesto. „Komunistički mentalitet“ omiljena je fraza Crkve za obračun sa svakom idejom koja se ne uklapa u njezin mentalitet. Društvo, po njima, ne može naprijed, dok iz javnog života ne nestanu svi oblici toga „mentaliteta“. A koji je to „mentalitet“, sudimo naravno mi.
Evo, dok ovo pišem, čitam i najnoviji uradak s Kaptola. Publicistu i novinara Borisa Dežulovića optužuje se za jezik iz doba komunističkog totalitarizma jer je kritički pisao o dodjeli počasnog doktorata kardinalu Bozaniću.
Etiketa živi vječno, pa makar se društvo zvalo pluralističko.
Zato kada se govori o lustraciji, treba početi od načina konstituiranja države i političke prakse u njoj.
Ona nije bila demokratska i još mnogo vremena treba proći da bi se razgovaralo argumentima.
Ponavljam, jesam za lustraciju. Sveobuhvatnu.
