Šaškor: Iz dopuštenog u bespovratni minus

Svaki izlazak iz zgrade u kojoj stanujem, u centru Zagreba, izaziva mali socijalni šok. Ispred kuće poredane su kante za smeće, a oko njih tumara sve više i više ljudi u potrazi za ostacima hrane, plastike ili staklenki. Neki se od tih ljudi skrivaju, neki izgledaju posramljeno, poneki se ponašaju agresivno. Kontakt je gotovo nemoguć, a ako ponekad uspije ispostavi se da je riječ o ljudima koji su do jučer imali ''biografiju'', radna mjesta, plaće, stanove, a sada im je sve na bubnju. Preživljavaju kako znaju i umiju.

Bijeda je žestoko zakucala na vrata. Kada Hrvatska uđe u Evropsku uniju bit će četvrta najsiromašnija članica, uz Rumunjsku, Bugarsku i Latviju. Životni standard u ovom trenutku iznozi 61 % prosjeka Unije. Ali trend je još lošiji. Prošle godine standard je pao za 5 posto, ovogodišnje prognoze nisu nimalo bolje.

U takvim okolnostima kao grom iz vedra neba odjeknula je najava ministra financija Slavka Linića o zakonskim ograničenjima visina kamata kod kreditiranja građana. Najavio je limitiranje najviše efektivne kamatne stope za stambene kredite na 5 posto, te ograničenje visine dopuštenog prekoračenja na tekućim računima građana (popularne „dopuštene minuse“) na iznos dvostruki od redovitih primanja. Sadašnji bankarski propisi omogućuju i trostruki iznos prekoračenja.

Ministar takve mjere tumači brigom za građane i zaštitom od previsokih bankarskih kamata. Želi na banke prebaciti dio troškova kreditiranja.

Prva mjera dobrodošla je građanima, opterećenim visokim kamatnim stopama stambenih kredita. Pitanje je li i zakašnjela, jer stambeni krediti su u opadanju, platežna mogućnost građana sve manja. Sada ih je odobrenih blizu 58 milijardi kuna, ili oko 7,7 milijardi eura. Ta mjera ima uporište u evropskoj praksi po kojoj se kamate izračunavaju na osnovu prosjeka cijena stambenog kredita, uvećanog za najčešće 50 %, uz dopušteni godišnji rast od jedan ili dva posto. Praksa je poznata i u SAD, gdje je dopušteni godišnji rast kamata nešto veći. Kada se dosegne odgovarajuće ograničenje, kredit dobiva fiksnu stopu, potvrđuju stručnjaci. Ne stoje prigovori iz opozicije da država nema pravo na takvu intervenciju. Presude Evropskog suda svjedoče da ima kada se radi o zaštiti potrošača. Drugo je pitanje je li to dobra odluka, koji su njeni dometi i kako je usklađena s općom poreznom politikom. Država se ne odriče jedne od najviših i najbolnijih kamatnih stopa, na primjer zateznih kamata na porezni dug, koji iznosi uništavajućih 14 posto godišnje. Zatezna kamata u Evropskoj uniji u pravilu iznosi jedan posto više od uobičajenih stopa na kredite. U ovoj, gotovo lihvarskoj stopi krije se tajna mnogih bankrota, kako u privredi, tako i u osobnim budžetima građana. Eksperti upozoravaju na brojne druge nedorečenosti u ovom području. Izolirana mjera ne rješava cjelinu problema.

Posebna je priča ograničavanje visine dopuštenog minusa na tekućim računima građana. Ta je najava izazvala pravi potres. Građani reagiraju panično.
Vlada opet ima racionalne argumente. U 2012. godini na dopuštenim minusima, ili kako to banke nazivaju, okvirnim kreditima, bilo je plasirano 7,2 milijarde kuna, blizu milijardu eura. Narasli su u odnosu na prethodnu godinu 4,1 posto, više nego ostali krediti. Kamate na prekoračenje iznosile su od 6,99 do 12 posto, u pravilu oko 11 posto. Enorman pritisak na platežnu moć građana. Ministar Linić kaže - ograničavajući dopušteni minus do najviše dvostrukog iznosa redovitih primanja Vlada pazi da građani ne potonu u dužničko ropstvo. Upućuje građane da ugovore klasične kredite čije su kamate oko tri posto niže, a banke da stvore nove ''bankarske proizvode'' koji će omogućiti premošćivanje. Prema najavama, građani će u roku od godinu dana dugove po dopuštenim minusima morati sanirati.

Kod građana je zazvonilo zvonu na uzbunu. Kako će vratiti tri svoja mjesečna prihoda? Oni toga novca nemaju, prezaduženi su i opterećeni. Dopušteni minus jest ponekad korišten i za neracionalnu i nepromišljenu potrošnju, ali najčešće se njime pokrivaju osnovni izdaci, oni za komunalije, hranu, odjeću. Uzbunile su se i banke jer, kažu, dira se u slobodu ugovaranja, osnovno načelo tržišne ekonomije, i u odnos banke i klijenta. Niti jedna zemlja Evropske unije, tvrde u Hrvatskoj udruzi banaka, nema ovako oštra ograničenja. Ekonomski analitičari upozoravaju da će tih 7 milijardi kuna dodatno nedostajati u potrošnji, koja se ionako sve više smanjuje, a to znači i u privrednim tokovima.

I tako je jedna mjera koja je u osnovi racionalna naišla na masovno odbijanje. I dok je otpor banaka logičan, jer im dira u interes i ograničava diskrecijska prava, zašto negoduju građani kojima u konačnici ovakva mjera koristi?

Prvi je mogući razlog neposredna panika koja je obuzela ljude jer ne vide kratkoročni izlaz za svoje prenapregnute financije. Živi se od danas do sutra, pa se dugoročna korist čini dalekom i teško dohvatljivom. Za nove klasične kredite najćešće nisu platežno sposobni. Relativno visoki dopušteni minus bio im je nekakav izlaz. Skup izlaz, ali im je držao glavu iznad vode.

Drugi se razlog može pronaći u već uznapredovalom nepovjerenju u domete Vladine politike. Vladi se sve manje vjeruje. Ne vidi se osmišljeni dugoročni, a održivi plan izlaska iz krize.

Potezi Vlade doživljavaju se kao vatrogasni, neosmišljeni i međusobno neusklađeni. Ne vidi se poltika koja bi donijela radna mjesta, jedini zdravi temelj za premošćivanje financijskog bezdana koji prijeti većini građana.

U takvoj situaciji donošenje mjere koja izravno pogađa, kako navode mediji, oko milijun ljudi ne djeluje osobito promišljeno.

Hrvatska tone u socijalnu depresiju.