Godinu prije nego što je Moskva pokrenula invaziju na Ukrajinu, Mihail Loščinin je 2021. motociklom otputovao u rodnu Rusiju, a potom se bez problema vratio u svoj dom u zapadnoj Evropi.
Prošlog ljeta odlučio je učiniti isto, ovoga puta kako bi vidio oca, koji je pretrpio srčani udar, za koji je strahovao da bi mogao biti posljednji put da ga vidi.
Ali Loščinin (48) nije uspio vidjeti svoga oca: priveden je ubrzo nakon što je iz Latvije prešao u Rusiju, držan na različitim lokacijama, od hotela do pritvorskog prostora gdje je, kako tvrdi, bio mučen, te mu je suđeno po optužbi za izdaju. Proglašen je krivim 2. juna i osuđen na 16 godina zatvora, prema navodima porodice i medijskim izvještajima.
Sudbina Loščinina, belgijskog i ruskog državljanina koji živi u Evropskoj uniji od 1999. godine, iste godine kada je predsjednik Vladimir Putin prvi put došao na vlast kao premijer, pruža sumoran uvid u neumoljivu i često proizvoljnu represiju koju ruska država provodi usred sada već pete godine rata protiv Ukrajine.
Na suđenju zatvorenom za javnost, sud u sjeverozapadnom gradu Pskovu proglasio je Loščinina krivim za "finansiranje predstavnika strane države priznate kao neprijatelj Ruske Federacije", izvijestili su ruski kanali na Telegramu. Dokaz: jedan jedini slučaj u kojem je svojoj bivšoj djevojci iz Ukrajine poslao iznos od oko 245 dolara.
Ruske vlasti kriminalizirale su kritikovanje invazije i pojačale optužbe za izdaju tokom rata: sudska statistika pokazuje da je u prvoj polovini 2025. pokrenuto 15 slučajeva izdaje, otprilike dvostruko više nego u istom periodu 2024. godine, utvrdio je RSE. Oslobađajuće presude izuzetno su rijetke u Rusiji, posebno u politički osjetljivim slučajevima.
Korištenje malih novčanih transfera ukrajinskim građanima ili humanitarnim organizacijama kao dokaza za teško krivično djelo nije novo: američko-ruska državljanka Ksenija Karelina, koja je oslobođena u razmjeni zatvorenika 2025. godine, bila je osuđena na 12 godina zatvora zbog izdaje zbog donacije od 51 dolara 2022. godine jednoj organizaciji za pomoć Ukrajini sa sjedištem u SAD-u.
Problemi za Loščinina počeli su kada su ruski graničari zatražili da im preda telefon na provjeru pri ulasku u zemlju 1. jula 2025, ispričala je za RSE u decembru 2025. njegova majka Olga Loščinina, koja živi u Poljskoj. Imao je mnogo prijatelja u Ukrajini, gdje mu živi sestra, i moguće je da je razmjenjivao poruke sa Ukrajincima, rekla je.
Vjeruje da ipak nisu pronašli ništa kompromitirajuće te su odlučili napraviti izgovor kako bi bio zadržan: kada je pitao gdje može kupiti bocu vode, ponudili su da ga odvedu do prodavnice, ali su ga umjesto toga odveli u ilegalnu pograničnu zonu i tamo priveli.
Dobio je izbor da bude zadržan u "podrumu" dok njegovi čuvari odluče šta će s njim ili da boravi u hotelu u pograničnom gradu i sam plaća smještaj. Izabrao je ovo drugo. Oduzeli su mu pasoš, registraciju motocikla i druge dokumente, te je oko mjesec dana boravio u hotelu.
'Potpuno slomljen'
U komentarima objavljenim u aprilu, u pisanom odgovoru iz zatvora na pitanja ruskog medija Bereg, Loščinin je rekao da mu je bilo dozvoljeno izlaziti, uz oružanu pratnju, samo kako bi kupio hranu.
Također je naveo da ga je jednom sedmično posjećivao muškarac koji mu je govorio da bude strpljiv jer će uskoro biti pušten.
Ali početkom augusta 2025. "nepoznati muškarci" su ga izveli iz hotela i odvezli u "nepoznatom pravcu", rekla je njegova majka. Završio je u Starom Oskolu, gradu u Belgorodskoj oblasti koja graniči s Ukrajinom.
Smješten je u objekt za ukrajinske ratne zarobljenike i ubrzo su mu oduzeli naočale zbog čega je jedva vidio, rekla je Olga Loščinina, pozivajući se na riječi advokata svog sina. Čuvari su ga "mučili i ponižavali, kako psihički tako i fizički", uključujući skidanje do gola i premlaćivanje, dodala je.
"Bio je potpuno slomljen, i naravno da je to učinjeno namjerno kako bi se ugušila svaka nada da bi uopće mogao biti oslobođen", rekla je.
"Jedine stvari koje mi ostaju jasno u sjećanju su igle i elektrošoker koje mi je specijalac gurao pred lice", napisao je Loščinin o svom boravku u tom objektu u Starom Oskolu u komentarima za Bereg.
"Neću opisivati sve strahote… Ali psihičko i fizičko mučenje bilo je svakodnevno. To je svijet u kojem više nisi osoba. U kojem si sretan kada si u ćeliji s zatvorenim vratima i kada je hodnik tih. U kojem pakao dolazi svaki put kada se vrata otvore", napisao je. "A vrata su se često otvarala."
Ipak, drugi zatvorenici su prolazili i gore, rekao je: "Upoznao sam ljude koji su patili mnogo više."
Optužbe o teškom nasilju i mučenju ukrajinskih zarobljenika od strane ruskih vlasti u Rusiji i okupiranim dijelovima Ukrajine široko su rasprostranjene, a i Rusi koji se smatraju političkim zatvorenicima u vlastitoj zemlji često su prijavljivali mučenje i zlostavljanje.
"Užasnuta sam onim što se dogodilo mom sinu… Nikada nisam mislila da će se [organi reda] tako ponašati", rekla je Olga Loščinina. Dodala je, međutim, da nikada nije u potpunosti vjerovala ruskim vlastima, dijelom zato što je njen djed bio zatvoren 1937. godine, tokom Velikog terora pod sovjetskim diktatorom Josifom Staljinom.
'Borba do kraja'
Krajem augusta 2025. Loščinin je prebačen u istražni zatvor u Pskovu, gdje je smješten sam u ćeliju.
Zatvor u Pskovu "izgleda kao hotel s pet zvjezdica" u poređenju sa Starim Oskolom, rekao je za Bereg, ali nije vidio sunce šest mjeseci jer "prozor ćelije gleda na zid od cigli i bodljikavu žicu", a vrijeme provedeno vani odvija se u prostoru gdje je vidljiv samo „mali pojas neba".
Nedostatak medicinske njege predstavlja „veliki problem“, napisao je, navodeći da mu je potrebna operacija lijevog oka i da su zatvorske vlasti odbile da mu daju vitamine koji bi mogli usporiti pogoršanje vida.
Govoreći za RSE krajem prošle godine, Jevgenij Smirnov, advokat organizacije Pervi Otdel, koja pomaže Rusima "nepravedno optuženim za zločine protiv države", rekao je da Federalna služba bezbjednosti (FSB) "često koristi" male novčane transfere kako bi fabrikovala slučajeve izdaje.
"Mogli bi, na primjer, tvrditi da je žena kojoj je Mihail poslao novac pripadnica [Ukrajinske sigurnosne službe] ili da učestvuje u jedinicama teritorijalne odbrane", rekao je, misleći na odbrambene jedinice formirane širom Ukrajine nakon početka ruske invazije.
Smirnov je tada sugerirao da je u slučajevima poput Loščininovog razmjena zatvorenika ponekad "jedina šansa za oslobađanje".
Usred niza razmjena koje su se desile posljednjih godina između Rusije i zapadnih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, vlade i organizacije za ljudska prava optužuju Rusiju da hapsi strance i osuđuje ih na duge zatvorske kazne na osnovu fabrikovanih ili prenapuhanih optužbi kako bi ih koristila kao taoce. Loščinin nije prvi koji je pritvoren dok je putovao u Rusiju kako bi posjetio bolesne ili ostarjele članove porodice.
Ugledna ruska organizacija za ljudska prava Memorial proglasila je Loščinina političkim zatvorenikom, jednim od 1.170 koji se trenutno nalaze na njihovoj listi, koja ne uključuje one progonjene zbog religije.
Pristalice Loščina, koji je radio u IT sektoru u Luksemburgu i bio duboko uključen u ruske kulturne aktivnosti u toj zemlji te u Belgiji i Njemačkoj, pokrenuli su web-stranicu i pozivaju belgijske i EU vlasti da "pažljivo prate ovaj slučaj i podstaknu potpuno poštivanje međunarodnih obaveza u oblasti ljudskih prava".
U svojim komentarima za Bereg, Loščinin je napisao da nije kriv za optužbe koje mu se stavljaju na teret i obećao da će se "boriti do kraja za istinu".
"Zbog svega što se dogodilo", njegov život „sada ima više duhovno nego fizičko značenje", napisao je. "Vidjeli smo i osjetio sam toliko laži, toliko terora i bezakonja, i čuo toliko priča koje su me natjerale da zaplačem po povratku u ćeliju. Boriti se sam mnogo je lakše nego gledati druge nevine ljude kako pate i ne moći im pomoći."
