1922: Godina koja je zapečatila sudbinu Rusije i njenog susjedstva

Piše: Robert Coalson

Rusija je ušla u 1922. s nestabilnom vladom koja je vladala uglavnom vanrednim stanjem, građanskim ratom koji je još uvijek trajao, glađu koja se širila po Volgi, dijelovima zemlje koji su još uvijek bili pod okupacijom stranih interventnih snaga – i izolovana kao međunarodna parija, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Ali do kraja godine, boljševici su obilježili petu godišnjicu puča 1917. poznatog kao Oktobarska revolucija, gotovo okončali građanski rat protiv takozvanih Bijelih monarhističkih i kapitalističkih snaga, u velikoj mjeri potisnuli strane trupe i potpisali svoj prvi mirnodopski međunarodni ugovor - s Vajmarskom Njemačkom.

A 30. decembra 1922. godine, predstavnici sovjetskih vlada Rusije, Ukrajine, Bjelorusije i Zakavkaske Republike izašli su na scenu moskovskog Boljšoj teatra da proglase formiranje nove zemlje koja će za manje od dvije generacije postati globalna supersila -- Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Međutim, s retrospektivom vjekovne distance, 1922. se pojavljuje kao sudbonosna godina za narode Rusije i njenog susjedstva, godina u kojoj je zemlja odlučno raskinula sa svojom prošlošću. U pogledu politike, spoljnih poslova i kulture, dešavali su se događaji i donijete su odluke koje su postavile kolosijek za višedecenijesko institucionalizovano totalitarno ugnjetavanje.

Ove godine biće obilježene mnoge stogodišnjice kojih se ruski predsjednik Vladimir Putin i drugi koji tvrde da je raspad Sovjetskog Saveza bio „geopolitička katastrofa“ možda ne bi voljeli sjećati.

Uspon 'sociopate'

"Ovo je prva godina da smo imali priliku da svoje napore posvetimo stvarnim, glavnim i fundamentalnim zadacima socijalističke izgradnje", rekao je revolucionarni vođa i sovjetski osnivač Vladimir Lenjin na završnoj sjednici 11. kongresa boljševičke partije u Moskvi 2. aprila 1922. u govoru usredsređenom na njegove ekonomske planove.

"Tokom prošle godine smo sasvim jasno pokazali da ne možemo da vodimo ekonomiju", priznaje Lenjin. "Ili ćemo dokazati suprotno u narednoj godini ili sovjetska vlast neće moći da postoji."

Ali u retrospektivi, najznačajnija odluka kongresa bila je imenovanje novog generalnog sekretara partije: Josifa Staljina, 43-godišnjeg bivšeg studenta teologije koji je postao revolucionar.

"Ovo je bio jedan od najsudbonosnijih trenutaka ruske revolucije i, zaista, 20. vijeka", napisao je 2012. engleski istoričar kulture Kevin Džekson (Jackson) u svojoj knjizi "Constellation of Genius: 1922 Modernism Year One". Iako je na toj funkciji Staljin bio još uvijek daleko od moći koju je posjedovao u kasnijim godinama, to ga je pozicioniralo da kontroliše birokratiju koja će sve više dominirati zemljom.

Odluka da se Staljin imenuje za generalnog sekretara bila je jedna za koju će Lenjin požaliti - iako će biti mrtav manje od dvije godine kasnije.

Već lošeg zdravlja 1921., Lenjin je doživio moždani udar u maju 1922., a drugi u decembru. Tog mjeseca, Staljin je preuzeo ličnu kontrolu nad brigom o Lenjinu i o tome ko je imao pristup njemu. U posljednjim nedjeljama 1922. i u prvim danima nove godine, Lenjin je diktirao završni testament u kome je slavno pozvao svoje drugove da „razmisle o načinu da uklone Staljina” s njegovog položaja.

Poziv na Staljinovu smjenu bio je jedini konkretan prijedlog u čitavom Lenjinovom testamentu.

"Ova okolnost može izgledati kao zanemarljiv detalj... ali to je detalj koji bi mogao da ima odlučujuću važnost", napisao je on.

"Staljin je bio sociopata", rekao je istoričar s Univerziteta Prinston i Staljinov biograf Stiven Kotkin (Stephen) u intervjuu za RSE 2017. godine. "[On] nije pokazao čak ni elementarno saosjećanje ili sumnje u svojoj politici."

'Organizovaniji' teror

Dana 2. februara 1922. godine, ozloglašena Sveruska vanredna komisija – skraćeno ČK, ili Čeka – transformisana je u Državno političko upravljanje (GPU) pri Narodnom komesarijatu unutrašnjih poslova (NKVD).

Pod nemilosrdnim Feliksom Dzeržinskim, tajna policija Čeke je sprovodila Lenjinovu politiku "crvenog terora", koja je proglašena u septembru 1918.

"Mi se ne borimo protiv pojedinačnih pojedinaca", napisao je boljševički revolucionar i oficir Čeke Martin Lacis u časopisu Crveni teror u novembru 1918. "Mi istrebljujemo buržoaziju kao klasu. (...) To je suština Crvenog terora".

Navodno, potez da se Čeka transformiše u GPU bio je dio opšte težnje ka uspostavljanju stabilnih institucija i političke kontrole nad vladinim agencijama. Već je, međutim, pritužba na rastuću birokratiju postajala toliko istaknuta da je iznjedrila čitav sovjetski satirični žanr, počevši od pjesme Vladimira Majakovskog “Konferencija-Ludi” (Prozasedavshikhsya) iz 1922. godine.

Reorganizacija Čeke mogla je da obuzda Crveni teror. Umjesto toga, međutim, ona je institucionalizovala mnoge od najugroženijih praksi kampanje, uključujući ciljani progon političkih protivnika.

"ČK je transformisan u GPU, što ga je stavilo pod određeni stepen političke kontrole, što znači smanjenje terora", rekao je istoričar iz Sankt Peterburga Boris Kolonski za ruski servis RSE-a 2021. "S druge strane, teror je postao organizovaniji."

"Godine 1922. održali su suđenje socijal-revolucionarima", rekao je Kolonski, misleći na glavnog preostalog političkog rivala boljševika. "A jedno od najvećih zatezanja šarafa bilo je ograničenje slobodne diskusije kao i frakcije unutar same boljševičke partije."

Kako je prijetnja koju su predstavljale Bijele armije u građanskom ratu jenjavala, ova nova struktura se okrenula ka unutrašnjosti. Reforma je značila da je ovlaštenje Čeke da sprovodi vansudska pogubljenja privremeno ukinuto, ali je GPU brzo proširio praksu slanja političkih i ekonomskih "neprijatelja" u egzil u Sibir i na Daleki sjever.

Prvi logor u onome što je preraslo u sistem gulaga otvoren je na Soloveckim ostrvima na Bijelom moru 1923. godine.

Godinu dana kasnije, agenti GPU-a su ponovo bili ovlašteni da sprovode pogubljenja "pod određenim okolnostima".

"Velika pomoć… strašna nesreća"

Daleko najužasniji događaj u Rusiji i svijetu 1922. godine bila je glad koja je trajala oko Volge i šire. Procjenjuje se da je najmanje pet miliona ljudi umrlo u, u to vrijeme, jednoj od najgorih nevojnih katastrofa u Evropi od srednjeg vijeka.

"Tokom 1921. i 1922. vidjeli smo ogromnu glad sa zastrašujućim brojem žrtava", rekao je ruski istoričar Viktor Kondrašin za RSE u septembru. "Bilo je to nešto što je podsjećalo na rani 17. vijek, glad iz Smutnog vremena, kako po broju ljudi u pogođenom regionu, tako i po broju mrtvih."

Glad je izazvana olujom događaja - velika suša je pogodila zemlju već iscrpljenu Prvim svjetskim i Građanskim ratom. Povrh toga, boljševici - kojima je Bijela armija zabranila pristupe regionima za proizvodnju hrane u Ukrajini i Sibiru - vršili su nehumane rekvizicije žita u regionu.

"Dokumentovane su stravične činjenice", rekao je Kondrašin. "Kanibalizam, masovne grobnice i samoubistva čitavih porodica zbog gladi."

Godine 1918. Lenjin je poslao Staljina u južni grad Caricin - kasnije nazvan Staljingrad, a sada Volgograd - da oduzme hranu. Njegovo naređenje je bilo: „Budi nemilosrdan.”
"Budite sigurni da nam ruka neće zadrhtati", odgovorio je Staljin. "Nikome nećemo pokazati milost."

U julu 1921., pisac Maksim Gorki je uputio apel "svim poštenim ljudima" tražeći olakšanje od gladi. Apel je sletio na sto američkog sekretara za trgovinu Herberta Huvera (Hoover), koji je uzvratio da je spreman da stvori program Američke humanitarne administracije (ARA) u Rusiji ako sovjetska vlada to zatraži formalno i uz razumijevanje da pomoć neće značiti američko priznanje boljševičke vlasti.

Ponuda je bila izuzetno kontroverzna u Sjedinjenim Državama, gdje su mnogi desničari tvrdili da bi glad mogla da okonča boljševizam u Rusiji. Huver je, međutim, insistirao da "moramo napraviti neku razliku između ruskog naroda i grupe koja je zauzela vladu".

Mnogi u sovjetskoj vladi, posebno vatreni Leon Trocki, također su se protivili tom planu, tvrdeći da bi pomoć bila tanka ivica klina koji će uskoro dovesti do osnivanja američkih preduzeća i banaka u Rusiji, navodi se u monografiji Daglasa Smita (Douglas Smith) iz 2019., "Ruski posao: Zaboravljena priča kako je Amerika spasila Sovjetski Savez od propasti" (The Russian Job: The Forgotten Story Of How America Saved The Soviet Union From Ruin).

Sovjeti su, međutim, odmah prihvatili Huverove uslove. Sporazum je potpisan u avgustu 1921. i američki Kongres je izdvojio 20 miliona dolara za program. Računajući doprinos ruske vlade od 18 miliona dolara i privatne donacije, Huver je prikupio oko 78 miliona dolara za taj poduhvat.

Godine 1922. ARA je hranila 10 miliona ljudi dnevno, donoseći najmanje 768 miliona tona hrane. Program je također zaposlio 125.000 Rusa u pogođenim područjima. ARA je također obezbijedila odjeću, obuću i lijekove. Program je pomogao oko 16.000 bolnica koje su liječile više od pola miliona ljudi dnevno. Poboljšani su sanitarni uslovi i spriječeno izbijanje kolere i drugih bolesti u regionu. Također je donio hiljade tona sjemena koje je doprinijelo usjevima - i unosnom izvoznom profitu za sovjetsku vladu - 1922. i 1923. godine.

"Vlada ruske nacije nikada neće zaboraviti velikodušnu pomoć koju im je pružila u strašnoj nesreći i opasnostima koje su im se dogodile", napisao je boljševički vođa Lev Kamenev, zamjenik predsjednika ruskih napora za pomoć gladi, u pismu predstavniku ARA Vilijamu Haskelu (William Haskell).

U februaru 1923., s procjenom ARA-e da je za osam miliona Rusa još uvijek potrebna pomoć od gladi, sovjetska vlada je objavila planove za nastavak izvoza žitarica. Podrška Zapada programu ARA Rusije dodatno je narušena u martu kada je sovjetska vlada pred sud izvela desetak ruskih pravoslavnih sveštenika i jednog katoličkog sveštenika Konstantina Budkeviča zbog organizovanja mirnih protesta protiv državne zapljene crkvene imovine. Svi optuženi su osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne osim Budkeviča, koji je pogubljen na katolički uskršnji vikend i sahranjen u masovnoj grobnici.

ARA je odlučila da okonča svoju operaciju.

“Huver je rekao da mu nikada nije bilo tako drago da završi posao kao taj ruski posao“, izvijestio je zvaničnik Stejt departmenta. „Bio je potpuno zgrožen boljševicima i nije vjerovao da bi se ikada pod njihovihm vođstvom mogla izgraditi funkcionalna vlada.”

Pod Staljinom 1930-ih i kasnije, „istorija ARA-e je bila izbrisana ili iskrivljena do neprepoznatljivosti“, napisao je Smit u svojoj knjizi. Zvaničnici i obični Rusi koji su učestvovali u projektu su pročišćeni i proganjani do 1950-ih. U izdanju Velike sovjetske enciklopedije iz 1950. pisalo je da je ARA bila namijenjena „da stvori aparat u Sovjetskoj Rusiji za špijunske i rušilačke aktivnosti i za podršku kontrarevolucionarnim elementima“. U školskom udžbeniku iz 1962. pisalo je da je svrha ARA-e bila „tajno organizovanje pobunjeničkih snaga“, dodajući da je navodnu zavjeru osujetio GPU.

Napor ARA, tvrdio je Smit, bio je uporediv sa pomoći koju su Evropa i Sjedinjene Države pružile bivšim sovjetskim zemljama nakon raspada Sovjetskog Saveza.

„Između 1992. i 2007. godine, američka vlada je obezbijedila 28 milijardi dolara pomoći zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza“, napisao je Smit. „Samo 1999. Rusija je zatražila pet miliona tona pomoći u hrani od Sjedinjenih Država, u vrijednosti od skoro dvije milijarde dolara... U periodu 1999-2000., američka i evropska pomoć u hrani Rusiji nadmašila je onu datu cijelom afričkom kontinentu.

Tajni sastanci

Sovjetska Rusija je 16. aprila 1922. godine probila svoju potpunu međunarodnu izolaciju potpisivanjem Rapalskog sporazuma s Vajmarskom Njemačkom. Poslije Prvog svjetskog rata i Versajskog sporazuma, obje zemlje su bile diplomatski izolovane parije.

Ugovor iz Rapala ponovo je uspostavio diplomatske odnose između dvije zemlje i otvorio put za jačanje ekonomske saradnje. Iako pakt nije sadržavao vojne odredbe, otvorio je put za intenzivnu saradnju -- kršenjem Versajskog sporazuma -- koja je pokrenuta nizom tajnih sastanaka u ljeto 1922. Tokom narednih nekoliko godina, Njemačka je otvorila avijaciju škola, fabrika hemijskog oružja i poligon za testiranje tenkova u Sovjetskom Savezu.

„Ove baze su pomogle u modernizaciji Crvene armije i igrale su centralnu ulogu u razvoju vojnih tehnologija koje bi omogućile preporod njemačke vojske pod Hitlerom“, napisao je analitičar Ijan Džonson (Ian Johnson) na blogu “War On The Rocks” 2016. godine.

U Nkemačkoj, potpisivanje Rapalskog ugovora neki su vidjeli kao naznaku „jevrejsko-boljševičke prijetnje“ njihovoj zemlji. To je dovelo do povećanja aktivnosti ekstremne desnice i onih koji su ih finansirali. U junu 1922. godine, samo dva mjeseca nakon što je potpisao sporazum, nkemačkog ministra spoljnih poslova Valtera Ratenaua (Walther Rathenau) ubila je desničarska teroristička grupa. U jednom od svojih prvih velikih govora u Minhenu u avgustu 1922., Adolf Hitler je upozorio na „približavanje jevrejskog boljševizma pod zaštitom republike“ na mitingu na kojem su se njegovi „jurišnici“ prvi put pojavili u svojim ozloglašenim smeđim košuljama. Tog oktobra, u Italiji je fašistički vođa Benito Musolini (Mussolini) postao premijer.

Nema mjesta za 'heretike, sanjare, buntovnike'

Godina 1922. je također bila sudbonosna za kulturu Rusije. Poredeći obrise ruske kulture 1920. godine -- od vizuelne umjetnosti preko književnosti, muzike do plesa, primijenjene umjetnosti i šire -- s onima pronađenim samo 15 godina kasnije, zapanjujuća je transformacija koja se dogodila u tako kratkom vremenskom razdoblju.

Istoričarka umjetnosti Kamila Grej (Camilla Gray), u svojoj studiji Ruski eksperiment u umjetnosti: 1863-1922., smatra 1922. godinom prejseka za jednu od najznačajnijih kulturnih eksplozija u istoriji.

Boris Piljnjak je 1922. objavio “Golu godinu”, impresionističko remek-djelo koje je prvi ruski roman napisan u potpunosti nakon oktobarskog prevrata 1917. godine.

On je 21. aprila 1938. osuđen za zavjeru za ubistvo Staljina i istog dana upucan u potiljak i sahranjen u masovnoj grobnici na streljani Komunarka u Moskvi.

Također 1922., Jevgenij Zamjatin je držao privatna čitanja svog distopijskog romana “Mi”, koji je završio prethodne godine - iste godine u kojoj je napisao proročanski esej pod naslovom “Plašim se”, u kojem je tvrdio da izgleda da nema prostora u boljševičkoj državi za „luđake, pustinjake, heretike, sanjare, buntovnike i skeptike“.

Zamjatin je umro u izgnanstvu, u Parizu, 1937. godine.

Iako je roman “Mi” objavljen u Njujorku na engleskom 1924. i konačno na ruskom 1952. godine, u Sovjetskom Savezu je objavljen tek 1988. godine, tri godine prije raspada države. Godine 1967., emigrantska kritičarka rođena u Rusiji Mira Ginsburg napisala je: „Poput [Mihaila] Bulgakova i [Isaaka] Babela, Zamjatin nam daje uvid u to šta bi postrevolucionarna ruska književnost mogla da postane da nezavisnost, smjelost i individualnost nisu bili tako nemilosrdno iskorijenjeni diktaturom“.

Kako su boljševici osiguravali vlast uz jenjavanje građanskog rata, rukovodstvo je sve više usmjeravalo pažnju na preuređenje društva. Vlada je 1921. godine postavila pogled na Rusku pravoslavnu crkvu. U početku je cilj kampanje bio da se konfiskuje što više crkvene imovine, ali do 1922. Lenjin je imao ambicioznije planove.

U dopisu od 19. marta 1922, Lenjin je pozvao na „tajni sastanak“ između političkih lidera i šefova GPU i Narodnog komesarijata pravde. Biće usvojena „tajna rezolucija“, pisao je on, nalažući da se potpuno odstranjivanje crkve „izvrši nemilosrdnim rješenjem, ne ostavljajući ništa u nedoumici, i u najkraćem roku“.

„Što veći broj reakcionarnog sveštenstva i reakcionarne buržoazije uspijemo da ustrijelimo ovom prilikom, to bolje, jer se ovoj „publici“ upravo sada mora dati lekcija na način da se neće usuditi da razmišlja o bilo kakvom otporu tokom nekoliko decenija“, napisao je boljševički vođa.
Istoričar iz Sankt Peterburga Aleksandar Margolis rekao je za RSE u intervjuu 2016. da je kampanja protiv crkve vođena „na najvarvarskiji način“.

„Naravno, sveštenstvo je pokušalo da to nekako spriječi“, rekao je on. „Ali odgovor je bio jasan: što ih više objesimo, to bolje.”

U noći između 12. i 13. avgusta boljševici su obrijali brade petrogradskom mitropolitu Venijaminu i nekolicini drugih visokih sveštenika iz grada i obukli ih u krpe. Podmetanje je bilo neophodno kako vojnici u streljačkom vodu ne bi znali da strijeljaju sveštenstvo. Pogubljeni su na periferiji grada i sahranjeni u masovnu grobnicu.

Godine 1992, nekoliko mjeseci nakon što je Sovjetski Savez prestao da postoji, Venijamin i nekoliko pogubljenih s njim kanonizovani su za ruske pravoslavne svece i za njih je podignut kenotaf u Lavri Aleksandra Nevskog u Sankt Peterburgu. Dekret o kanonizaciji nalaže da se „njihovi dragocjeni ostaci, ako ikada budu pronađeni, smatraju svetim relikvijama“.

Lenjin je imao slične planove za rusku intelektualnu elitu.

U članku objavljenom 12. marta 1922. godine pod naslovom “O značaju militantnog materijalizma”, Lenjin je osudio intelektualce kao „diplomirane klerikalce“, a demokratiju kao „ništa osim slobode da se propovijeda šta god je u korist buržoazije, da propovijeda naime, najreakcionarnije ideje, religiju, mračnjaštvo, odbranu eksploatatora i tako dalje.”

Pohod je kulminirao od septembra do novembra 1922., kada su tri broda isplovila iz Petrograda na Zapad. Na brodu, agenti GPU-a su okupili mnoge od najistaknutijih mislilaca u zemlji i njihove porodice, uglavnom uhvaćene i poslane u izgnanstvo. Takozvani “brodovi filozofa” odvezli su filozofe Nikolaja Loskog, Julija Ajhenvalda, Nikolaja Berđajeva, Sergeja Bulgakova i Semjona Franka.

Također su odveli Ivana Iljina, fašističkog mislioca koji je napisao članak iz 1933. pod naslovom “Nacionalsocijalizam: novi duh”. Putin je pohvalio Iljina, a 2005. lično je učestvovao u nastojanju da se Iljinovi posmrtni ostaci ponovo pokopaju u Moskvi. Odao je posvetu njegovom grobu 2009. godine.

Nisu svi od skoro 300 intelektualaca koji su isporučeni iz zemlje 1922. bili poznati. Među njima su bili ljekari, advokati, prosvjetni radnici, ekonomisti i drugi.

Ruski režiser Aleksej Denisov, čiji dokumentarni film “Ruski egzodus” iz 2002. opisuje prvi talas ruske emigracije, rekao je 2012. da se, sve u svemu, procjenjuje da su Rusi prognani iz zemlje između 1922. i 1939. objavili više od 13.000 akademskih radova nakon što su napustili Sovjetski Savez.

U maju 1922. grupa umjetnika u Moskvi formirala je Udruženje umjetnika revolucionarne Rusije (AKhRR). Bilo je to direktna preteča Saveza umjetnika Sovjetskog Saveza, koji je osnovan 1932. Ideologija grupe bila je da je "didaktički sadržaj" umjetničkog djela daleko važniji od njegovih estetskih vrijednosti.

"Umjetnost mora biti razumljiva masama", bila je mantra grupe, kao i "herojski realizam". Umjetnici treba da biraju svoje teme na osnovu potreba "društva i partije".

Velika sovjetska enciklopedija iz 1950. kaže da je grupa bila "najnaprednija umjetnička organizacija" tog perioda i da je "označila početak odlučujuće pobjede realizma u sovjetskoj umjetnosti".