Korijeni novog ruskog antiamerikanizma

Piše: Vladimir Pastukhov

Antiamerikanizam je marksizam "ruskog proljeća" i religija postmodernog, postkomunističkog ponovnog ruskog rađanja. Oboje je "uputa za rukovanje" za bilo koju akciju i univerzalno opravdanje za sve. Kao novi simbol vjere, posjeduje apsolutnu moć da sve objasni. Uz pomoć njega može se razumjeti uzrok klimatskih promjena, korijeni globalne finansijske krize i izvora korupcije u Rusiji. Takođe može biti i odgovor na vječno pitanje svih stanovnika: zašto je nam je voda ponovo zavrnuta?

Antiamerikanizam je novi kult u Putinovoj Rusiji. Stari i mladi podjednako mu se klanjaju i zaklinju na vjernost. Rusija više ne voli Ameriku – ali baš kao i prije, ne može živjeti bez Amerike. Ako negdje nije bilo Amerikanaca, morali su biti izmišljeni.

Ne diži pesnice prije borbe

Besmisleno je podizati pesnice nakon bitke, ali može biti opasno i prije borbe. Ljudi mogu pomisliti da ste čvrsti i potući vas samo iz straha. Ipak, Kremlj grčevito maše rukama, šalje misteriozne prijetnje i upozorenja svom bivšem partneru preko okeana. Sa svoje strane, Amerika posmatra razvoj događaja sa izvjesnom zbunjenošću, ne razumijevajući da li je to uvod u neku vrstu argumenata ili ekstravagantno izjavljivanje ljubavi.

Sve je bačeno na istu gomilu: nuklearne ucjene, Iskander projektili u Kaljiningradu, S-300s u Siriji, baze na Kubi i u Vijetnamu, neke vrste komičnih ultimatuma i beskrajno zbunjujuća upozorenja Ministarstva vanjskih poslova, svako strožije od posljednjeg.

Očigledno, ovo nije samo nastavak starog trenda, nego prije prelaz u nešto kvalitativno drugačije. Nešto je neurotično u stilistici, nazire se slabo skrivena histerija iza brojnih prijetnji. Kao i bilo koja druga vrsta histerije, ova nova antiamerička histerija ima potpuno ‘prizemljene’ i racionalne osnove. To su kapric, bijes i velika nervoza, što rusko vođstvo omogućava građanima da dožive odjednom.

Kapric: Je li to zaista mržnja?

Djelimično, Kremlj je kapriciozan i zapravo nema ni mrvicu antiamerikanizma. Na svjetskoj ceni, Moskva djeluje kao rimejk sovjetskog šoua "Spalićemo vas". Bauci Kremlja su fantastičan blef u vrijeme kada su pravi ciljevi ruske vanjske politike jednostavni i jasni. Moskva šalje nedvosmislen signal – pustite nas na miru, ne miješajte se u naše poslove i dajte nam teritoriju našeg bivšeg carstva kao protektorat.

Kremlju ove poruke izgledaju jednostavne, jasne i iz njihove presopektive fer, pa zapadno nerazumijevanje doslovno izbacuje ruske vođe iz takta. Umoran od nestrpljenja, Kremlj pokušava ‘bosti’ Ameriku, ukazujući na ispravano tumačenje. U isto vrijeme, Rusija nema planova za globalnu konfrontaciju sa Amerikom – barem ne u ovoj vazi i ne pod ovim vođstvom. Riješiće svoje lokalne mikro probleme, dok ih prikazuje kao globalne ciljeve.

Idealno, Kremlj vidi Rusiju kao neku vrstu Južne Koreje. Želio bi da ima jasan autoritaran sistem zajedno sa punom tržišnom ekonomijom, ali ipak sa jakom vladinom kontrolom. Ovo je izvor čudno podijeljenog političkog identiteta Kremlja: na jednoj strani su neotesani KGB-ovci sa velikim opsegom paranoja, a sa druge strane visokoumni liberalni (i ova bi riječ vjerovatno trebala biti pod izvjesnom sumnjom) ekonomisti sa vjerom u ortodoksni montarizam.

Putin neće dozvoliti da ove dvije stranke ‘prožderu’ jedna drugu, ali obje strane održavaju iluziju da je tako raditi u principu moguće. Problem je što je održavanje takve umjetne političko-ekonomske podjele na duže staze riskantno po rusku kulturnu i političku tradiciju. Zbog toga, dok im je cilj južnokorejski, Kremlj bi mogao završiti na sjevernokorejskiom putu.

Bijes: Uhvaćeni u zavaravanju

Jedna od najiznenađujućih obilježja ruskog političke kulture je sposobnost elite da državu dovede u stanje samohipnoze. Stvari koje su učinili kako bi zavarali druge obično, međutim, postaju izvor samoobmane. Antamerikanizam je ponovno iskorišten kao političko sredstvo, ali, pred našim očima, postao je sam sebi svrha. Okupio je na jednom mjestu mnogo toga, što je završilo stvaranjem snažnog kumulativnog efekta.

Prvo, dobri stari sovjetski antiamerikanizam, koji još osjećaju neke politički aktivne generacije, nije potpuno iscrpljen. Smješten je duboko u podsvijesti i sve što je potrebno je zapaliti šibicu da bi ponovo ova zvijezda vodilja sovjetske propagande prerasla u plamen.

Drugo, neka vrsta "versajskog sindroma" je šutnuta naprijed i imperijalna nostalgija je postala kao kanta benzina bačena u peć.

Dakle, Kremlju nije trebalo dugo da okrene brod – lako se okrenuo i sam. Milioni ljudi su odahnuli kada su otkrili tako jednostavno i jasno objašnjenje za sve. I ne smeta im činjenica da njihov pogled na svijet sadrži nepomirljivu kontradikciju: Amerika istovremeno umire i porobljava svijet. To je ujedno i jedina svjetska supersila i geopolitički slabić.

Teorije konspiracije niču kao gljive poslije kiše – nema kriminala, nema konflikta, nema gluposti ili bilo kojeg djela da ga nisu unaprijed isplanirali Amerikanci. Kljudi su uronili u bijes – sveopošte vjerovanje, univerzalni bijes – i bijeg od njega sada neće biti lak.

Nervoza: Strah čini da muzika svira brže

No, imamo mi mnogo kaprica i straha već dugo – sigurno još od suzbijanja Bolotnaja ustanka i aneksije Krima. Ali ovakav nivo histerije koji smo vidjeli posljednjih mjeseci je nešto novo. Nešto je drugo dodano što je ranije nedostajalo – velika nervoza.

Podsviješću vladara postupno je zavladao strah da ekonomska kriza može biti mnogo veće suđenje sistemu nego što to priznaju na televiziji. Po svemu sudeći, stručnjaci su malo nagli u svojim zaključcima o sankcijama, pretpostavljajući da ih je Rusija mogla izdržati bez značajne štete. Naravno, kao kratkoročni alat za uticanje na politiku Kremlja u Ukrajini, sankcije nisu bile mnogo efikasne. Dugoročno, međutim, čini se da djeluju, proizvodeći polagano efekat gušenja ruske ekonomije.

Napomenuo bih da je ovo djelimično povezano sa činjenicom da ruska ekonomija nije toliko bazirana na resursima kako se obično pretpostavlja. To je više zasnovano na špekulacijama. Špekulatvini kapital i krediti koje Kremlj toliko voli kritikovati igraju ključnu ulogu u održavanju stabilnosti. Rusija je u tom smislu divovska finansijska piramida poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koja obuhvaća sedminu zemljinog kopna. Zbog toga je isključenje iz finansijskih tržišta bilo toliko bolno za Rusiju. To vodi ka ekonomskom gušenju. Za neko vrijeme, naravno, moguće je "disati iz spremnika kisika" u čvrstoj valuti, ali to ne može potrajati vječno.

Ako ima ijedno mjesto u Rusiji gdje se tačno prepoznaje značaj zapadnih sankcija, to je onda Kremlj, gdje zajedno stižu sve informacije iz javnih i tajnih izvora. Sankcije, očito, brinu Kremlj mnogo više nego javno pokazuje. I to je novi lajtmotiv u toj "američkoj simfoniji" koji je ranije nedostajao.

Začarani krug

Počevši od zime 2014. godine, kada je Rusija iskusila kontrarevoluciju, unutrašnja i vanjska politika imala je strogo ciklični karakter.

Prijetnja političkom destabilizacijom (prvenstveno zbog pogoršanja ekonomske krize) udružena je sa povećanom politikom mobilizacije i okretanjem djelovanja prema vani (Ukrajina, Sirija, Turska i sada Sjedinjene Države). A povećanje politike mobilizacije neizbježno će rezultirati eskalacijom agresije i još intenzivnijim sukobljavanjem prema Zapadu. Sankcije će proizvesti još više poteškoća za ekonomiju i potrebu za većom dozom "adrenalina mobilizacije", što će dovesti do novih eskalacija i novih sankcija i opet takvog jednog ciklusa.

Kremlj se vrti unutar tog kruga kao hrčak na kotaču koji jedva drži korak sa okretajima. Naravno, tokom dugih ljeta visokih cijena energenata na svjetskom tržištu hrčak je uspio nagomilati debeli sloj masnoće u valuti, ali zima je iza ćoška i njegovo malo srce jednostavno možda neće izdržati pritisak. Shvativši da je to slijepa ulica, Kremlj je u potrazi za načinom bijega.

Ne želi biti hrčak, nego vuk. I kao iskusni predator, priprema se da pređe sve crvene linije. Ili da barem stvori utisak da ih je spreman preći. To je smisao nove ucjene – prisiliti prvo Zapad na povlačenje, a onda na ovaj ili onaj način oslabiti sankcije kako bi režim barem umro prirodnom smrću.

Vremena kada je ruska vanjska politika bila nastavak unutrašnje su prošla. Sada je obrnuto. Život u Rusiji je podređen provedbi novih globalnih vanjskopolitičkih ciljeva – plašenje Zapada i prisiljavanje ga da odstupi, ukine sankcije i vrati ruskom režimu pristup ključnim tržištima.

Ovo je relativno jednostavno objašnjenje za to. Sve aktivne prijetnje režimu iznutra su gurnute u stranu. Ako se politički i ekonomski status quo održi, režim može ostati da postoji neodređeno dugo, sa ili bez predsjednika Vladimira Putina. Ali, danas je održavanje statusa quo u rukama Zapada (uglavnom Sjedinjenih Država). Ukoliko režim izdrži psihološki napad i pritisak – uključujući sankcije – današnja Rusija će neminovno slijediti put Sovjetskog Saveza. Ali ako postane uplašen i prihvati čizmu na ruskom vratu, onda bi igra mogla trajati vijekovima.

Nije iznenađenje da Kremlj pomno prati kampanju za izbor američkog predsjednika. Ko god postane novi američki predsjednik imaće u svojim rukama život i smrt ruskog režima.

*****

Vladimir Pastukhov je politikolog i gostujući predavač na Univerizitetu Oxford. Ovaj tekst, koji nužno ne odražava stavove Radija Slobodna Evropa, objavljen je na ruskom portalu slon.ru.