Sjećanje na 75. godišnjicu pripajanja Kaljiningrada Sovjetskom Savezu

Pišu: Yevgenia Ivanova i Robert Coalson | Preveo: Zvjezdan Živković

Jednog dana krajem 1990-ih, Marija Taran čula je lavež psa iz svog dvorišta. Pronašla je nepoznatog muškarca kako stoji na kapiji i posmatra njenu kuću.

"Ispostavilo se da je Nijemac", rekla je za Radio Slobodna Evropa (RSE) 83-godišnja Marija, koja živi u ovom gradu na Baltičkom moru neposredno nakon Drugog svjetskog rata. "Odrastao je u ovoj kući i napustio ju je [kuću] kad je bio dijete."

Pozvala je stranca da uđe i počeli su razgovarati. Ispostavilo se da je kuću, koja je do tada bila podijeljena na dva stana, sagradio njemački ljekar za svoju porodicu.

"Srce mi je zadrhtalo kad je pao na koljena i zagrlio staru peć", priča Marija. "Nikad nismo mogli razumjeti smisao neobične sobe na gornjem spratu koja je bila izolovana od stana. Rekao mi je da je to bila soba za slugu."

Prije 75 godina, njemački grad Konigsberg [Kaljiningrad] i veći dio okolne teritorije bili su uključeni u Sovjetski Savez nakon poraza nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

U potkrovlju Marijine kuće nalazi se cigla uklesana s datumom gradnje kuće - te smrtonosne 1939. godine.

Kada je Drugi svjetski rat počeo, Konigsberg je imao oko 375.000 stanovnika i bio je jedan od deset najvećih gradova Njemačke.

Bio je glavno trgovačko i vojno središte, s uspješnim poljskim, litvanskim i jevrejskim zajednicama.

Kulturološki gledano, bila je povezana s filozofom Immanuelom Kantom, matematičarom Christianom Goldbachom [koji je bio tutor Petru Velikom i služio u ruskom diplomatskom koru] i piscem E.T.A. Hoffmanom [autorom novele koja je poslužila kao osnova za balet Pjetra Iljiča Čajkovskog, Krcko Oraščić (Ščelkunčik)].

Kad je rat završio 1945. godine, grad je ostao razoren. Njegovo historijsko središte bilo je sravnjeno na zemljom u britanskom bombardovanju u augustu 1944. godine, a ostali dio uništen neumoljivim maršem sovjetske Crvene armije na Berlin. Do kraja borbi stanovništvo grada bilo je smanjeno na manje od 65.000.

Ipak, čak i prije završetka rata, sovjetski diktator Josef Staljin pokazao je interes za ovu regiju.

"Rusi nemaju cjelogodišnje luke na Baltičkom moru", ustvrdio je Staljin na savezničkoj konferenciji u Teheranu 1943. "Zato su nam potrebne cjelogodišnje luke u Konigsbergu i Memelu [danas litvanski grad Klaipeda] i okolna teritorija Istočne Pruske." Tada je dodao i tvrdnju da su "historijski gledano, ovo najprije bile slavenske zemlje".

Međutim, o prahistoriji ove regije prisutne su nedoumice, pa nije jasno šta je Staljin htio reći. Grad je okupiralo Rusko carstvo 1758. - 1762. tokom Sedmogodišnjeg rata [Pomeranski rat ili Francusko-indijanski rat].

Saveznici, željni Staljinovog ubjeđenja da će Sovjetski Savez ući u rat protiv Japana nakon poraza Njemačke i time osigurati kraj njemačkog militarizma, pristupili su zahtjevu diktatora.

Prenos je formalno izvršen na Potsdamskoj konferenciji 17. oktobra 1945. godine, kada su saveznici povukli granice između Poljske i Sovjetskog Saveza.

Tada je nova sovjetska regija dobila ime prema starom boljševičkom revolucionaru Mihailu Kalinjinu, malo prije njegove smrti 1946.

Status regije Kalinjingrad kao dio Sovjetskog Saveza potvrđen je Helsinškim završnim aktom iz 1975. godine, a Njemačka se odrekla potraživanja te regije ugovorom iz 1990.

Danas je ova oblast najzapadnija ruska regija, površinom neznanto veća od Crne Gore, koja je okružena Poljskom i Litvanijom i ima oko 950.000 stanovnika. Nijemci čine samo 0,8 posto stanovništva.

Do kraja 40-ih godina prošlog vijeka, više od 100.000 Nijemaca protjerano je iz regije, iako su u neposrednom poslijeratnom razdoblju njemački starosjedioci i doseljenici iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza nerado živjeli zajedno.

"Grad je bio ruševina", prisjeća se 95-godišnji Hakim Bihtejev, oficir Crvene armije koji je služio u vojnoj upravi grada u posljednjim mjesecima rata i neposredno nakon sukoba. "Godine 1945. cigla sa napuštenih zgrada ponovo je upotrebljena, ona ista koja je ovamo poslata za obnovu Lenjingrada i Staljingrada."

"Na selu je bilo posebno teško", riječi su Hakima. "Prije odlaska, Nijemci su digli u zrak brane i poplavili polja. Gotovo da nije bilo pogodnog tla za sadnju. Obilazili smo kuću po kuću, ali Nijemci nisu imali nikakvih namirnica. Dobili smo bonove za hranu. Mi smo imali svoje, a Nijemci svoje. Ali, bonova nikad dosta. Dobili smo taman toliko hrane da ne umremo od gladi."

Prvih godina mnogi civili bili su primorani obavljati sezonske poljoprivredne poslove.

Albert Bich, 83-godišnji profesor inženjerstva na kalinjingradskom Državnom tehničkom univerzitetu, kaže da se tog vremena ne sjeća s okusom gorčine. Preživio je opsadu Lenjingrada i prisjeća se dana kada nije imao šta jesti osim vrabaca i koprive. Dok je bio evakuisan "Putem života" preko zaleđenog jezera Ladoga, vidio je kamion pun djece kako se ispred njega probija kroz led, nesreća koju niko nije preživio.

"Ali naš kamion je prošao i ostao sam živ", rekao je Albert i dodao da ga je djetinjstvo "očeličilo".

Albertova tetka sudjelovala je u bitci za Konigsberg i ostala tamo nakon rata. Njegova porodica odlučila je da joj se pridruži iz utočišta u Sibiru.

"Kad smo stigli, nisam se bojao novog grada ili Nijemaca", kaže Albert za RSE. "Bio sam znatiželjan. Krovovi od crvenog crijepa… Nikada nismo vidjeli tako nešto. Sjećam se mnogo bijelih jorgovana. U podrumu naše zgrade živjela je Njemica s djecom. Godine 1946. sam prvi put vidio kako ljudi čiste trotoare. Uzela je krpu i očistila trotoar ispred kuće. U Rusiji to nikad nisam vidio."

"Ljudi su stajali u redovima za hljeb", priča Albert. "Bila je jedna linija za Nijemce, a druga za Ruse. Kad bi se linije približile, njemačku djecu bismo odgurivali u stranu. Sada se toga sramim, ali tada nismo znali što radimo."

Tamara Bonadiseva (90) imala je 16 godina kada su se ona, njeni roditelji, braća i sestre i jedna krava, koja je čudom preživjela rat, početkom 1946. iz regije Minska uputili u Kalinjingrad.

"Prešli smo s jedne zajedničke farme [u Bjelorusiji] na drugu", prisjeća se. "Isprva smo svi radili zajedno - Nijemci i naši ljudi. Imali smo vjetrenjaču koja je proizvodila struju, a zadatak jednog Nijemca je bio da na nju pazi. Godine 1948. svi smo bili poslati za Njemačku."

Prošle su decenije prije nego su Rusi u regiji Kalinjingrad u potpunosti prestali razmišljati o njemačkim susjedima kao o 'fašistima'. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka regija je dočekala gomilu "nostalgičnih Nijemaca" koji su došli vidjeti grad, onaj isti koji su nekoć s porodicama napustili.

"Nijemci u čudnim, svijetlim kratkim hlačama i običnim jaknama djeci su davali žvake i dijelili njemačke marke", rekla je Marija Taran s početka priče. "Tada bi djeca odmah poistovjećivala autobuse s Nijemcima i širila vijest o njihovom dolasku. Njemačka humanitarna pomoć zaista je tada pomogla stanovnicima Kalinjingrada. Djeca bi nosila njemačke aktovke i plave traperice."

Iako je znatan dio njemačke baštine ove regije izblijedio, neki Rusi rade na spašavanju preostalog pruskog graditeljskog nasljeđa.

"Gubitci su ogromni", kaže za RSE Oleg Li, šef nevladine grupe za prusko kulturno nasljeđe. "Rastavljanje zgrada radi cigle masovno se vrši u istočnom i južnom dijelu regije, gdje su ekonomske prilike loše. U primorskim gradovima, posebno u Kalinjingradu, zgrade su porušene kako bi se napravilo mjesta za nove.

"Rat je [davno] završio, ali naše stvari iz godine u godinu gubimo", rekao je Oleg Li.