Dostupni linkovi

Svaki pravi stvaralac je usamljen


Održana je završna svečanost u okviru velike kulturne manifestacije Kočićevi susreti, a gost je Radija 27 RSE Ružica Komar, dobitnica ovoljetošnjeg Kočićevog pera. Ružica Komar, pjesnikinja iz malog hercegovačkog mjesta - Bileća, je do sada objavila 18 knjiga, a posljednja pod naslovom „Igra okeanskog pijeska“ zaslužila je ovo vrijedno priznanje.

RSE: Ružice, čestitam. Zašto se, zapravo, piše za Kočićevo pero, preciznije - čime se ti, sudeći prema onome što sam čuo od žirija, više nego zasluženo zaslužila ovo priznanje?

Komar: Zaslužila sam sigurno čim je tako žiri odlučio, a ja pišem zato, zaista, što moram da pišem. Šta to znači moram? Pa pišem zato što mi je to na jedan način izlaz iz sveopšte stvarnosti - iz najbližeg okruženja, iz kosmičkog okruženja. Kažem sveopšte stvarnosti, stvarnosti koja nije baš sklona da bude raspoložena uvijek za jednu dublju komunikaciju, za komunikaciju sa srcem, iskrenim, ljudskim, koje želi svim ljudima na ovom svijetu dobar dan, dobro jutro i dobru noć.

RSE: O kakvoj se poeziji, zapravo, radi - jer ti živiš u prostoru omeđenom kamenom dolje i nebom gore, a igraš se s ovim okeanskim pijeskom? Je li to namjerna ili slučajna podudarnost ovih dvaju mikrokosmosa?

Komar:
Pravo da ti kažem, Budo, ovaj naslov mi se još uvijek jako dopada. Ti znaš kako pjesnici ne smišljaju nego im se dogodi naslov najčešće, naslov ne samo knjige nego i pjesme, a on se dogodi iz bića, iz slojeva intime itd. Ovo „igra okeanskog pijeska“ ne znači da to nije igra ovog kamena ovdje, tamo, tu, bilo gdje, odnosno da je sve na neki način povezano uzročno-posljedično, pa i ti talasi okeanski u jednoj mjeri oblikuju ova zrna pijeska ovdje, u ovom kamenjaru gdje sam ja sada. Otprilike to je neko moje, možda naivno, tumačenje, mogla bih čak reći i površno tumačenje tog mog dogođenog naslova.

RSE: Ružice, ja ću biti iskeren i reći da sam bio nemalo iznenađen da neko ko živi i radi daleko od centra svekolike pa i kulturne moći, nema ga čak ni na prilaznim putevima Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, dobije književnu nagradu. Jesi li ti iznenađena?

Komar:
Moram da kažem na izvjestan način da. Ali Književna zadužbina „Petar Kočić“ Banja Luka - Beograd je institucija koja, izgleda mi, da ima sluha da prepozna ipak tamo nekoga, negdje, zarobljenog u svoje papire daleko, kako ti lijepo reče, od prilaznih i glavnih puteva.

RSE: Ovim sam, zapravo, htio otvoriti prostor za pitanje o sudbini umjetnika, stvaraoca duboko u pozadini. Mada su savremena sredstva informisanja stvorila uslove za komunikaciju, život nekako teče izvan množine ovih kulturnih zbivanja, nema onih kolektivnih iskustava koja mogu biti inspirativna. Ili ti cijeniš kako je ta osamljenost prednost za pjesnika?

Komar:
Lijepo je to pitanje koje si postavio, ono je na izvjestan način već i odgovor. Rekla bih da je u jednoj mjeri osamljenost ili usamljenost prednost, kažem samo u jednoj mjeri, u nekoj mjeri. Zapravo, ja lično smatram možda to nije tačno, svaki pravi stvralaac je, bilo da je u Parizu ili u Bileći, usamljen. Naime, on mora biti sam sa sobom da bi stvorio zaista neko značajnije djelo, ili da bi uopšte se izrazio u jednoj mjeri. To je malo šira tema. Ali svakako komunikacija ili ta iskustva koja si si napomenuo - kolektivna, druženja - su jako bitna i neophodna. Ja to obično ostvarujem putem telefona, putem mejlova, sms poruka. Moram da ti kažem da mi mnogo znači poruka neka, sms iz Sarajeva npr., ili poziv itd.

RSE: Ovdje sam mislio i na položaj intelektualca tamo u pozadini.

Komar:
Ah, to je, bogami, malo teže reći i objasniti kakav je položaj.

RSE: Malo više iskušenja negoli ovdje. Može biti na prvi pogled manje izazova - ali i više izazova.

Komar: U pravu si apsolutno. Sad kad govorimo o nekom ovozemaljskom životu u smislu nekakve udobnosti, ona je, možda, i tu i ovdje izostala na neki način. Zapravo, šta ako nema najosnovnijeg za neke elementarne stvari, recimo to nešto što se zove novac, onda je već uskraćen time? Ne bih više stvarno o tom položaju, neka o tome kažu više sociolozi, psiholozi i filozofi itd.

RSE: Ružice, većina profesora jezika i književnosti, računajući one koji nemaju ove pjesničke aspiracije, njeguju lijepu riječ u sekcijama, u literarnim klubovima, krugovima hoteći poticati mlade. Znajući tebe, znam da nisi propustila takvu priliku.

Komar: Sad usput da kažem završavam zvanično taj radni vijek u školi - i to mi je bio rad u sekciji, odnosno rad sa mladima mi je zaista bio jedan za mene inspirativan dio posla i sa velikom ljubavlju sam to radila. Moram da kažem da su djeca ovdje, u ovom kamenjaru, možda baš zbog sticaja raznoraznih okolnosti, veoma nadarena, ali treba im, ipak, kao svima, kao i odraslima, podrška možda šira.

RSE: Da, umjesto da klešu kamen, bruse riječ... Sudbina hercegovačka.

Komar: Upravo tako. Nažalost, ovdje su kamenolomi i klesanje kamena postali izvor života u najvećoj mjeri.

RSE: Ali taj dio Hercegovine ima zaista dosta odličnih, sjajnih zapravo pjesnika i ja se nadam da će i iz tvoje sekcije još neko barem bit konkurent za Kočićevu nagradu.

Komar: Ja takođe mislim, sigurno. Hvala ti, Budo, i pozdravi mi, molim te, Sarajevo.

Stihovi Ružice Komar

Stihovi Ružice Komar: „Zrna pijeska“

Kosoms okupljen u zrnu pijeska,

iz oblaka, iz talasa

kružni vid iz nevida sanja

u rosi suze i zrna pijeska

vreli poljubac budi usne sa stećka

muzika talasa iz igre okeanskog pijeska

u gnijezdo daleko od ratnog ludila,

od rafala u slova prozora

muzika budi misao kamena

zrno do zrna iz daha pučine talasa

sklonjen dan od smrti prije roka

roditeljcima ruke sjenči sa prozora

opominje na sreću izvan gubilišta

nema mjere za tugu sarajevskog šala

sa praga talasi vitlaju ambis zrna,

između vala pijeska miluje trava

mrtva Euridika prividno u stihu progovara.

XS
SM
MD
LG