Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Politički signali uništavaju veličinu pisca


Ferida Duraković
Prvo u Tuzli, pa u Sarajevu, održan je međunarodni naučni skup posvećen 100-godišnjici rođenja velikana pisane riječi - Meše Selimovića. Ovu manifestaciju organizovali su gradovi domaćini, Akademija nauka i umjetnosti, te PEN centra BiH. Tim povodom razgovarali smo sa uglednom bh. pjesnikinjom, Feridom Duraković, inače sekretarkom PEN-a.

RSE: Šta se krilo iza naznake kako je naučni skup bio posvećen novim čitanjima Meše Selimovića?

Duraković
: Kažu ljudi, koji se bave književnošću, da je to neka nova sintagma koja podrazumijeva stotine novih aspekata u jednom književnom djelu. Čitanje Meše Selimovića sedamdesetih godina u bivšoj zajedničkoj državi, sigurno nije isto kao čitanje Meše Selimovića u Bosni i Hercegovini 2010. godine. To je zauzimanje novih književno-teorijskih, psiholoških, a pogotovo političkih uglova.

RSE: Odakle su bili naučnici koji su dali svoj doprinos ovom skupu?

Duraković: Radujem se da sam uspjela u Sarajevo da dovedem 12-13 naučnika iz naših krajeva i iz svijeta - iz Njemačke i Amerike.

RSE: Negdje sam uz ovaj skup pročitao kako je to dug današnje generacije prema velikanu. Meni se čini kako je dobar dio današnje generacije Meši ostao dužan godinama. Možemo li reći da se radi o svojevrsnoj rehabilitaciji na najvišem naučnom i stručnom nivou?

Duraković: Ne razumijem se u to i kada čujem riječ rehabilitacija ja se naježim. Bila sam apolitična i u onom vremenu moje mladosti, kada sam studirala književnost i kada se Meša čitao na razne načine, pa čak i na političke. Mlade generacije nisu dužne ništa nikome. Niti smo im dali mogućnost da žive normalno, niti smo im dali mogućnost da čitaju normalno. Ovdje su bili ljudi, naši vršnjaci, koji su izučavali Mešu kod nas i po slavističkim katedrama u svijetu. Čini mi se da su sada oslobođeni nekih stega koje su postojale. Rehabilitacija meni zaista ne znači ništa. To je bio jedan književni skup na kojem su se spominjali i Mešini jadi u bivšoj Bosni i Hercegovini, ali ništa se nije htjelo politizirati na taj način da se sve pretvori u politički skup. Meni se to dopalo. Možda se nekome to nije dopalo, možda je neko mislio da će to biti rehabilitacija Meše Selimovića, ali čini mi se da to ne bi pomoglo mnogo Mešinom djelu. Govorim o književnosti i velikom književniku, a stvari koje idu usputno, uz političke režime, totalitarne svjetove, dođu nekako kao sudbina jednog pisca.

Totalitarni svjetovi

RSE: Meša se davno izjasnio kao Srbin. To je njegovo pravo. Rekao je da pripada srpskoj literaturi, ali se nikada nije samoisključio iz ovdašnje literature. Radilo se o posve različitim okolnostima. Zar mu je trebalo tako dugo zamjerati činjenicu da je imao pravo da se opredijeli da pripada gdje on hoće, a da istodobno literaturu, koja je naša zajednička, jedna od najljepših stranica bosansko-hercegovačke književnosti, tek tako odgurnemo?

Duraković: Demokratija nije najbolja od svih svjetova. Demokratija je samo jedan od oblika ljudskog organizovanja. Totalitarni svjetovi u kojima smo živjeli mi, pa i Meša, vjerovatno su podrazumijevali da se stalno nekome izvinjavaš za svoja opredjeljenja. Mislim da u istoj toj rečenici, u kojoj se Meša izjasnio kao srpski pisac, stoji - ali, meni je Bosna u krvi. To je jedna sasvim normalna čarobna kombinacija koja je nalik na Bosnu i Hercegovinu, koja je iz današnje perspektive, iz perspektive otvaranja ljudskih prava na hiljadu frontova, sasvim normalna. To je zaista njegovo pravo i ne treba da mu zamjeramo jer ništa u njegovoj književnosti nije protiv Bosne.

RSE: Osobno Mešu nikada nisam čitao isključivo kao srpskog ili isključivo kao bosanskog pisca. Odbojnost prema njemu stvarale su njegove kolege pisci, naučnici, visokorangirani intelektualci. Čini mi se s namjerom da svojim imenima nađu više prostora.

Duraković
: Potpuno se slažem. Pisci jesu neka čudna ljudska sorta. Oni su sujetni, teški, posebno veliki pisci. Kod svakog od njih privatno možemo naći nešto što ne moramo da nađemo u njihovim knjigama. Možda je otišao uvrijeđen iz Sarajeva. Pa zašto ne? Njegovo je pravo da bude uvrijeđen, njegovo je pravo bilo da traži više nego što mu se pružilo. Onda su se pokazali ovi sitni okolo, posebno ispisnici koji su radili u politici, miševi koji su grabuckali pomalo od njegove veličine. To nije neobično ni usred Amerike, ni u sred velikih demokratija, a kamoli u vremenu u kojem se za jednu riječ moglo zaglaviti u nekoj tvrđavi.
Politički signali i teror maloga konteksta uništavaju veličinu pisca, a pošto je Bosna i Hercegovina mali kontekst, onda je teror prema piscu veći.

RSE: U kasnijem periodu slično se dešava i sa Ivom Andrićem, sa Skenderom Kulenovićem. Ima li i jedna druga mala zemlja na svijetu, jedna tako sirotinjska kultura kao što je naša, da tako širokogrudo rasipa svoje najveće vrijednosti?

Duraković: Mislim da je za to kriva politika. Ne opredjeljuje se čitalac za nešto, neko kontekst u kojem on dobija knjigu na čitanje. Ako se politizira današnji kontekst na taj način da se Meša nazove vlaškim piscem, onda se šalje signal jednoj grupi čitalaca koji će na taj način čitati Mešu Selimovića. Politički signali i teror maloga konteksta uništavaju veličinu pisca, a pošto je Bosna i Hercegovina mali kontekst, onda je teror prema piscu veći.

Odvojiti biografske od književnih činjenica

RSE: Možemo li se navići da odvajamo umjetničko djelo od ličnosti umjetnika, da umjetnost tretiramo kao umjetnost, a ne da gledamo i veličinu nekog djela preko nekih mana i grešaka pisca, autora, režisera?

Duraković:
Ne bi to trebalo potpuno odvajati jer ništa nije toliko nalik jednom književnom djelu kao njegov autor, ali treba da odvajamo biografske činjenice od književnih činjenica. To su važne stvari. Biografske činjenice mogu da bude ovakve ili onakve, ali ne bi trebalo bitno da određuju našu percepciju, posebno u siromašnim zemljama koje imaju samo talente i ništa drugo.
Biografske činjenice mogu da bude ovakve ili onakve, ali ne bi trebalo bitno da određuju našu percepciju, posebno u siromašnim zemljama koje imaju samo talente i ništa drugo.

RSE: Moramo razmišljati i o tome kako je unatoč svemu Emir Kusturica bosansko-hercegovački reditelj, tako ga najčešće atribuiraju u stručnoj literaturi.

Duraković: Tu nemam šta da dodam, niti šta da oduzmem. Sve te priče koje su vezane za Sirdrana i Kusturicu su njihova privatna stvar, ali je to također pitanje njihove gluposti da to rade pred kamerama. O umjetnosti tu nema govora. Sve što dolazi, i kod jednog i kod drugog, kao i kod Selimovića ili Andrića, stiže iz Bosne, pa bunili se oni protiv toga ili ne.

RSE: Samo sam želio da proširim krug ljudi koji tako nepravedno i na tako ružan način odbacujemo, umjesto da privlačimo sve što naše jeste.

Duraković
: Naravno. Pa čak i kada se ne slažemo sa nekim političkim stavovima određene ličnosti, ako njega vole u svijetu kao umjetnika, mislim da treba da nam bude drago. Ne trebamo da volimo nekog pisca da bi on u našem srcu postao veći ili manji. Neka ga svijet voli, a mi možemo da ga prihvatimo, pa makar ga i ne voljeli.

***
Pročitajte i ovo
Tuzla i Meša Selimović

Povezani članci

XS
SM
MD
LG