Piše: Steve Gutterman
Na kraju ogorčenog i ratobornog govora u kojem je agresivno ciljao na Kijev i Zapad, ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao da priznaje separatističke entitete koje podržava Moskva i koji kontrolišu dijelove istočne Ukrajine kao nezavisne države, a zatim je potpisao dekret kojim je to i ozvaničio.
Godinama, čak i posljednjih mjeseci, naširoko se vjerovalo da će se Putin suzdržati od povlačenja ovakvog poteza. Konačno, to bi potencijano moglo da moćnu prednost u uticaju na Kijev – Sporazum iz Minska imao je za cilj da okonča rat u kojem je nastradalo više od 13.000 ljudi u Donbasu od 2014. i razriješi konflikt između separatista i ukrajinske vlade – stavi izvan dosega.
Zašto je onda Putin to napravio? Evo nekih mogućih razloga.
Zaglavljeni Minsk
Potpisan u februaru 2015., Moskva je sporazum, poznat kao Minsk 2, vidjela kao način da dobije snažan uticaj na ukrajinsku politiku – unutrašnju i vanjsku – davanjem velike autonomije snagama koje je podržavala Rusija i koje su držale dijelove Donjecka i regije Luganjsk - Donbas - od proljeća 2014.
Ali Rusija i Ukrajina se suštinski razilaze u shvatanju ključnih aspekata sporazuma, uključujući i redoslijed koraka za izgradnju povjerenja koji se u njemu traže. A Putin je možda izgubio nadu da će sporazum ikada biti implementiran pod uslovima Moskve.
Izbjegavanje šireg rata ili samo odgađanje?
Slušajući Putinovo obraćanje naciji u ponedeljak 21. februara uveče, moglo se pomisliti da će on najaviti ono za šta su Sjedinjene Države govorile da će se desiti svakog časa, sa više od 130.000 ruskih trupa grupisanih pored ukrajinske granice – vojni napad širokih razmjera na susjednu državu.
Još uvijek bi moglo da se desi: Putinov niz pritužbi na Ukrajinu odjekivao je prethodnim strogim predavanjima o zemlji za koju je sugerisao da je izmišljotina boljševičkog vođe Vladimira Iliča Lenjina, nagovještavajući ambicije koje teško mogu da se zadovolje proglašavanjem nezavisnosti za dva dijela zemlje.
Nekoliko analitičara je predvidjelo da bi priznavanje moglo biti samo prvi korak ka onome što bi moglo da postane velika vojna kampanja koja cilja na rušenje vlade u Kijevu.
Ali, makar za sada, Putin je možda vidio priznavanje kao način da iznudi nešto što može da posmatra kao pobjedu dok izbjegava dva ekstrema – masivnu novu invaziju i krvoproliće koje bi ona izazvala, s jedne strane, i privid grubog suzbijanja nasuprot ukrajinske i zapadnjačke odlučnosti, s druge.
Istovremeno, Rusija će navodno moći da nastavi sa vršenjem vojnog pritiska na Ukrajinu. U samom Donbasu, taj pritisak mogao bi biti veći nego ikada: separatisti u potpunosti polažu pravo na regije Donjeck i Luganjsk, a ne samo na manje dijelove teritorija koje drže, tako da priznanje nosi implicitnu prijetnju pokušaja preuzimanja ostatka dviju pokrajina.
Putin je možda dozvolio da se nasluti ta mogućnost kada je u svom govoru sugerisao da neki dijelovi Ukrajine treba da pravedno pripadnu Rusiji. Drugi oblik pritiska, zapravo, jeste sugestija da bi Rusija mogla formalno da pripoji dvije teritorije, nešto što su, navodno greškom, dvojica Putinovih najviših poručnika dala naslutiti, na isceniranom sastanku Vijeća sigurnosti Kremlja prenošenom na nacionalnoj televiziji koji je prethodio njegovom obraćanju i dekretima o priznanju.
Domaće zabrinutosti
Putinov govor je zvučao kao da bi njegov cilj mogao da bude da se Rusija pripremi na agresivnije napore za osvajanje Ukrajine u budućnosti. Ali dok je uporno i nezapamćeno suzbijanje civilnog društva i neslaganje oslabilo opoziciju i potencijal ljudi za proteste, Putin bi mogao da shvati da je za većinu Rusa – koji se bore s pandemijom COVID-a i ekonomskim teškoćama – priznanje separatista koje podržava Moskva daleko ugodnije od velikog rata sa susjedom koji nekolicina vidi u istom svjetlu kao što sugerišu njegove ponavljane primjedbe o Ukrajini.
Oslabljeni Kijev
U očima Kremlja, dekret o priznanju oduzima mali komad Ukrajine, režući dio svoje teritorije osam godina nakon što je Rusija preuzela kontrolu nad poluostrvom Krim.
Putin se možda nada da bi ovo oslabilo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Zelenski je lako pobijedio na izborima 2019. godine nakon kampanje u kojoj je jedna od glavnih platformi bila zaklinjanje da će se okončati rat u Donbasu – ali ne predajom teritorije.
I podjela Zapada
Totalna invazija bi najvjerovatnije pojačala jedinstvo Zapada, učvršćujući odlučnost Sjedinjenih Država i Evropske unije (EU) da predstave zajednički front.
Putinova kalkulacija bi mogla da bude da će priznavanje ostaviti zapadne države u prepirkama oko slaganja oko toga kako da odgovore i kakve sankcije da nametnu, naročito ako Rusija i separatisti ne budu težili da upadnu na teritorije koje drži vlada u Donbasu i ako Moskva počne da povlači snage sa granice, iako do sada nije bilo indikacija da će se ovo posljednje uskoro dogoditi.
Provociranje provokacije?
Putinovi dekreti o priznavanju daju indicije da će Rusija uskoro poslati vojne snage u Donbas, makar na određeno vrijeme – nešto što je poricala da će uraditi gotovo devet godina tokom rata tamo, uprkos dokazima o značajnoj uključenosti ruskih trupa i oficira.
Putin se možda nada da će izazvati vojni odgovor koji bi poslužio kao preduslov za buduću upotrebu sile kako bi se postigli ciljevi u Ukrajini.
"Glavni zaključak iz tog zapaljivog govora je da je Rusija sada sebi dala izgovor da odgovori na 'napade' na [separatiste] bez potrebe da prikriva svoju direktnu vojnu umiješanost", napisao je na Twitteru Samuel Charap, viši politikolog u think thanku RAND Corporation.
Do sada, "Rusija nije imala opravdanje za otvorenu vojnu intervenciju čak ni po svojim zakonima, sada će imati to opravdanje", napisao je Charap. "Ovo je važan element narativa koji je nedostajao."
"Vežite se, drugim riječima", dodao je, "Spremaju se nevolje".
Facebook Forum