Dostupni linkovi

Emir Čengić traga za braćom i ocem


Samir i Šefket Čengić, iz porodičnog albuma
Emir Čengić na početku rata imao je nepunih 13 godina kada je, tokom napada srpskih formacija na naselje Lozje u Goraždu, posljednji put vidio oca Aziza i braću Šefketa i Samira.

U opkoljenom predgrađu Goražda tog dana ubijeno je više od 40 civila. Emir je sa majkom zarobljen, a njihovo strijeljanje nekoliko puta spriječilo je jako nevrijeme. Više od 18 godina poslije Emir živi na istoj adresi, u istoj kući u koju je 22. maja 92. ubačena bomba i pred kojom se pogledima oprostio od oca i braće.

Danas je odrastao čovjek, ima svoju porodicu, ali želja da pronađe kosti svojih najmilijih ne da mu mira. Za zločin u Lozju do danas niko nije odgovarao, a Emir je uspio pronaći samo par kostiju jednog od dvojice braće. Ne zna kojeg, jer kostiju nema dovoljno da bi se utvrdio tačan identitet

"Kad se zaratilo, imao sam dvanaest i po godina. Prilikom ratnih dejstava nestala su mi dva brata i otac. Otac se zvao Aziz, braća Samir i Šefket. Ja sam isto bio zarobljen. Do 92. živio sam u porodičnoj kući, s ocem, braćom, majkom i snahom. Otac je bio radnik, ja sam bio školarac. Braća su bili radnici, trgovci. Mama je bila domaćica"
, priča Emir.

Četvrtog maja maja 1992. godine, kaže 'zvanično je počelo da puca'.

Emir Čengić
"Počele su barikade. Komšije su blokirale da se ne može ići ni tamo ni amo. Moje naselje ostalo je u okruženju od strane komšija koje su 22. maja izvršile napad. U porodičnoj kući smo imali sklonište jer prije, kad se kuća pravila moralo se da napravi kao to neko sklonište. Bili smo u tom skloništu jer je ujutro oko pet sati počelo granatiranje. Svi smo se povukli tu. Opkolili su kuću, bacili su nam bombe. Onda su zvali da se predamo. I tako su nas zarobili negdje oko sedam sati ujutro. Većinom su to bile komšije. Bili su neki u maskirnim uniformama, neki su imali čarape na glavi, ali se prepoznavalo po glasu. Bilo je i meni nepoznatih ljudi. Kad sam izašao pred kuću, vidio sam preko 30-40 vojnika, od njih neke sam prepoznao, svoje komšije, a neke nisam prepoznao. Vojno sposobne muškarce su odvojili. Nas, žene i djecu, su prebacili u drugu kuću. Odatle se svaki trag gubi braći i ocu", sjeća se Emir.

"Kad su nas zarobili, braća su bila ranjena. Jedan brat je bio ranjen u ruku, prostrelnom ranom od metka, a drugi brat je bio ranjen gelerima po leđima. Od granate. Kad su nas, žene i djecu, odvajali, tada sam ih zadnji put vidio. Gubi im se svaki trag. To je ono, kao posljednji pozdrav. Nisam znao da je to tako, ali je ispalo, eto, zadnji moj pogled u njih"
, priča.

"Nas, žene i djecu, dva puta su vozili iz sela Podhranjen u neke tzv. Crvene stijene, za koje ja i ne znam gdje su, samo sam čuo da su iznad brda Hranjen. Vozili su nas u nekom kamionu, međutim, svaki put kada bi nas utovarili u kamion da nas voze, nevrijeme je bilo takvo da se nije znalo iz neba šta pada – da li je snijeg, da li je grad, a već je bio kraj maja, početak juna. To je više bio ljetni period. Ja kažem sami dragi Bog da nas je sačuvao. Nas – žene i djecu, su prebacili na Sokolac, odatle smo prebačeni u selo Šahbegovići. Tu su nas kao
Za nas to nije „bilo, pa prošlo“. Za nas to ostaje vazda. Pravda je upravo jedini lijek. Nema drugog lijeka za nas
razmijenili – pustili nas.Odatle smo mi pješke išli prema Olovu, iz Olova smo išli u Visoko, prebacili su nas, tako da sam čitav rat proveo u Visokom. 1996. sam se ponovo vratio u Goražde, gdje i sad živim"
, kaže Emir.

Sjećanja su uvijek tu, navodi Emir, te dodaje da se ne može zaboraviti.

"Izgubiti nešto najbliže – ja to ne mogu nikad zaboraviti. Dani idu, prolaze, nekako teku, u nekoj nadi. Sve kontaš da ćeš nešto naći. Danonoćno tražim, svaki dan, ali uzalud jer komšije koji su to uradile neće da kažu. Jedan od komšija je rekao da su odvučeni negdje prema Olovu i da su tamo poubijani. U neke Crvene stijene. Međutim, ni dan-danas se ništa ne zna tačno. Ekshumacijom su pronašli jedan dio kostiju od mog jednog brata, ali se ne može identifikovati kojeg od njih dvojice. Nađeno je par kostiju, pola lobanje. Na osnovu toga ne može da se izvrši identifikacija 100 posto sigurna koji je. Jedan jeste, ali pošto je mala razlika u godinama, ne mogu da se orjentišu koji bi mogao biti. Još kosti stoje, tako da ne mogu ni da ih sahranim, nemam ime koji je. A još mi fali otac i još jedan brat. Rane ne mogu zamladiti nikad"
, priča Emir.

Emir kaže kako krivi vlast koja ništa tu ne pokreće.

"Sve se svodi na ono: „Hajde, bilo pa prošlo“. Za nas to nije „bilo, pa prošlo“. Za nas to ostaje vazda. Mislim da će ova država malo uraditi na nečem što će obezbijediti nama, porodicama nestalih, da pronađemo naše najbliže, da ih pristojno sahranimo. Pravda je upravo jedini lijek. Nema drugog lijeka za nas"
, zaključuje Emir.

Priče o nestalima

Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.

Više priča o nestalima možete naći
OVDJE

Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org

Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:

* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda



XS
SM
MD
LG